© US Department of Defense
Dva su velika svjetska novinara indirektno “upetljana” u sve što se danas dešava i što će se dešavati narednih dana, sedmica, a možda i godina na Bliskom istoku, prije svega u Siriji. Ali i šire, pa moguće i kod nas. Jedan od njih je
Robert Fisk, porijeklom Irac, britanski novinar, dugogodišnji nagrađivani dopisnik “Independenta” iz Bejruta i hroničar mnogih zbivanja širom Bliskog istoka. Sreli smo se u Bejrutu ratnih osamdesetih godina. U jednom razgovoru, u hotelu “Commodore”, tadašnjoj bazi svjetskih izvještača, kazao je nešto što s velikim razlogom pamtim sve ove godine, a Fiska evo zato sada pominjem. Misao je ova:
oni koji kriju, ili lažno interpretiraju važne činjenice u politici ili u medijima, manipulišući njima, uvijek ciljano eliminišu pitanje: “Zašto”, nezaobilazno za svaku iole istinitu i relevantniju analizu. Izbjegavanjem tog pitanja zamagljuju se istine o događajima neutemeljenim interpretacijama, neistinama, ličnim tumačenjima mimo fakata, ukratko, omogućava stvaranje potpuno krive slike...
Silejdžistvo moćnihMinulih dana Robert Fisk i ovakva novinarska realnost, bez pitanja “Zašto”, nameću se sasvim uočljivo. Kao siledžijstvo moćnih da tragom vlastitog interesa i nepostojećih, a legaliziranih “činjenica”, podižu protiv suverene krstareće rakete, kasetne bombe, avione, šta god ko hoće, dok im potčinjeni aplaudiraju. U Ujedinjenim nacijama došlo je dotle da se čak i nalog o nepropitivanju jednostranih tvrdnji o agresiji ne smije dovoditi u pitanje. “Mi to znamo i ne trebaju nam nikakve provjere”, objelodanjena je realnost današnjeg jadnog stanja u UN-u.
Seymour Hersh, na direktan način praktično je još bliži aktuelnoj sirijskoj storiji. Ko se ne sjeća, pominjan je krajem 2013. i 2014. godine. Da nije interneta, ne bi ni toliko. Podsjećanja radi, riječ je o jednom od najstarijih i najrelevantnijih američkih novinara-istraživača, davnom dobitniku Pulitzerove nagrade (1970.) za otkrivanje strašnog masakra što su ga američki vojnici počinili nad civilima u vijetnamskom selu Mi Laju, marta 1968. godine. Brutalno, bez povoda, masovno. Ubijeno je više od pet stotina seljana, njihovih žena i djece. Mediji su šutjeli o tome skoro godinu dana dok šokantnu priču ratnog veterana nije napisao Seymour Hersh, novinar “The New Yorkera”.
Javnost sa ovih prostora ga je potom zaboravila, mada je u međuvremenu otkrivao i brutalne torture nad zarobljenicima u kazamatima Abu Ghraiba, u Iraku 2003. godine.
“Oslobodilačka” agresija Amerikanaca nakon lažne tvrdnje o hemijskom i biološkom oružju Saddama Husseina odnijela je tada stotine hiljada života. Ta istina o broju ubijenih civila, žena i “little babies” nikad nije kazana mimo debelo friziranih izvještaja. Tradicija lažnih povoda za agresije se, evo, nastavlja.
Deset godina kasnije došla je Istočna Guta u Siriji 2013. i tada tvrdnja o “Assadovom hemijskom otrovu protiv svog naroda”. Optužba je po karakteru bila sasvim nalik na početak onog rata u Vijetnamu i prevari sa incidentom u Tonkiškom zalivu 1956. Po sadržaju i tehnici čudovišno slična Iraku i sada ovoj priči o nesretnim civilima u malom mjestu Khan Shaykhan kraj Idliba. Jednog od posljednjih uporišta “revolucionara” iz Sirije, a posebno džihadista koji su pobjegli iz prethodnog bastiona Aleppa. I onih što hrle u Siriju nakon poraza u Mosulu.