Gledao sam ovih dana na tv američki ratni film o Vijetnamu, iz starih, slavnih vremena. I nešto kontao, ako su se u Vijetnamu onako satirali buljuci neprijateljskih vojnika i onako pobjeđivalo u izgubljenom ratu, kako li je tek moralo biti tamo gdje su nadmoćno pobijedili. Kao u Iraku, recimo, pa Libiji, a evo započinju i u Siriji... Valjda čudna koincidencija,
John McCain, čuveni američki heroj iz »Vijetnama« baš se tih dana vrtio po regionu. Onda mi je, uz malo bosanske šege, palo na pamet kako su, zapravo, njemu u čast i prikazali na HRT-u onaj film o pobjedama u Vijetnamu. Kad već nisu na slovenačkoj TV gdje je bio dan ranije. Doduše, današnjeg senatora iz Arizone,
predsjednika senatskog Odbora za naoružanje (a za što drugo?) su u Vijetnamu 1967. zarobili, bacili u tamnicu, i razmijenili tek šest godina kasnije. U penziju je otišao osam godina poslije kao heroj sa činom kapetana bojnog broda. Zločesti Trump ga je prije izbora tim povodom malo pecnuo kazavši kako u Vijetnamu nije bio heroj nego zarobljenik ali dobro, šala mala. Takva je liberalna politika u velikim demokratskim državama koje uvijek pobjeđuju u filmovima, a ponekad i u zbilji.
Onda sam uz TV dnevnik shvatio da stvar nije za šegu. Vidim, McCain heroj, mornarički akademac, unuk i sin dvojice mornaričkih admirala, dva puta republikanski kandidat za predsjednika SAD i oba puta gubitnik, jednom (u predizborima) od G. W. Busha (2000.), drugi put od Baracka Obame (2008), odjednom je u Opatiji sa nasmijanom predsjednicom države. Njih dvoje na šminkerskoj fotografiji uz ogradu, a iza sinje more. U priopćenju je da ga je KGK pozvala na »nastavak redovnog dijaloga«.
I kao uvijek u tim »redovnim dijalozima« rečene su lijepe riječi o sjajnoj saradnji dviju armija itd. Naravno i o NATO-u i sjajnoj granitnoj obrani. Onda je senator nastavio u Dubrovnik na sastanak sa premijerom Plenkovićem i pripadajućom svitom. Opet uz sinje more. Čuo se i kompliment o »jednom od najljepših gradova na svijetu«. Slatko. Malo o energetici, ekonomiji, pa o o sigurnosti, vojsci, koja o Agrokoru (znači lukavi Rusi su blizu, crveni alarm!). O vojnom partnerstvu, normalno. Ipak, nikako da se otkrije o čemu se ovdje, zapravo, radi. Otkud uopšte ovakva posjeta kao grom iz vedra neba.
Kapetan bojnog broda i senator predsjednicima i premijerima nešto je morao kazati važno, novo i obavezujuće. I povrh svega, roditeljski. Nježno a bez pogovora.No, kad je ljuti al pravedni vijetnamski heroj stigao dan kasnije u Beograd bivšem premijeru i novom predsjedniku Srbije Vučiću, i siti se ispričali, Amerikanac je izvjesno i tamo priopćio nešto jako važno. Nije bez veze potegao na toliki put, a kod kuće počinje sudačka nadoknada sa Rusijom. Svi su primjetili da McCain nije komentarisao ono Vučiću najvažnije - ni Kosovo ni NATO pakt. Srbija je čula što je htjela a i rekla »glasniku« iz daljine što joj je važno. Nekako je pomalo nezgodno samo po sebi to što je »vlasnik Odbora za naoružanje« došao u Beograd netom nakon komemoracija povodom američkog bombardovanja grada prije 18 godina. Amerikanac će time samo podvući značaj svoje »operacije« i potvrditi da povodom onih bombi danas nema nikakvu grižnju savjesti. A porušiti i za ubuduće gdje hoće ima se šta.
Ne putuju Amerikanci malima nigdje na svijetu baš bez razloga.
Komentar: Detaljniju analizu ovog stručnjaka pročitajte na sledećem linku: MIT Professor debunks National Security Council “evidence” on Sarin attack