Trenutno je američka vojna prisutnost u zemljama u svijetu dosegla rekord. Američke trupe su praktično prisutne na 75% planeta. "Globalni rat protiv terora", objavljen nakon napada 11. rujna 2001., služi kao izgovor za vojnu ekspanziju. Dolaskom na vlast predsjednika Trumpa se taj proces počeo još aktivnije provoditi.
Stručnjaci skreću pozornost na činjenicu kako rezultat aktivnosti američkih trupa nije stabilizacija regija u koje dolaze, već njihova destabilizacija. Teritoriji Afganistana, Iraka, Sirije, Jemena, Somalije i Libije pretvoreni su u zone kontinuirane vojne i političke nestabilnosti. Američke snage za specijalne operacije su aktivne ne samo u Aziji, nego i afričkom kontinentu.
Pentagon u Europi gotovo svugdje ima svoj osoblje i značajno jača svoje kontingente na zapadnim granicama Rusije i Bjelorusije. Vrlo aktivne radnje provode u baltičkim zemljama, Poljskoj, Rumunjskoj, Gruziji i Ukrajini, a pripreme za agresiju se održavaju pod izgovorom "suzdržavanja Rusije".
Na Dalekom istoku se iste pripreme provode u suzdržavanju Kine i Sjeverne Koreje. Jednako užurbane vojke aktivnosti se provode protiv Irana.
Sve ove zemlje, Ruska Federacija, Kina i Iran, za američko vodstvo su "ozbiljan izazov nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država". Nije tajna da ove tri zemlje osporavaju američki model upravljanja i planove Washingtona o globalnoj hegemoniji.
Međutim, proglasiti ove tri velike zemlje "prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država" i poduzimati aktivne mjere za destabilizaciju i svrgavanje aktualnog vodstva u Pekingu, Moskvi i Teheranu neslužbeno znači da je stanovništvu Rusije, Kine i Irana određena sudbina "viška populacije".
Kako to provesti u praksi su pokazala iskustva američkih vojnih projekata u uništenju Iraka, Sirije i Libije. Protiv Kine se planirane aktivnosti provode bazama u Japanu i Južnoj Koreji. Važno je napomenuti i da nakon okupacije Iraka američko zapovjedništvo djeluje prema novoj strategiji.
Na određenoj pozornici se organizira takozvani "posrednički rat", iza kojeg stoje američko vojno zapovjedništvo i politika, ali se u ostvarenju ciljeva koriste razne lokalne političke stranke, etničke i vjerske skupine.
U tom je smislu tipična metodologija korištena u Iraku i Siriji. Zapravo, nakon što su organizirane velike terorističke skupine, Sjedinjene Američke Države su se pod "lažnom zastavom" počele boriti protiv "međunarodnog terorizma". Pravi cilj rata je bio organizirati niz regionalnih sukoba između vojnih i političkih aktera, prije svega Sirije, Irana, Turske, Katara, Saudijske Arabije i Rusije. Iako su Turska, Saudijska Arabija i Katar u početku igrali na strani Washingtona, ove tri zemlje su također predodređenje za slabljenje. Turska i Katar su to u određenoj mjeri razumjeli, ali saudijski kraljevi i prinčevi, inače poznati kao "vrsni diplomati", nikako da shvate koju bi cijenu mogli platiti za svoje ratne avanture.
U drugoj fazi se koristi ISIL, kao neka vrsta "lake pješadije", potom su na ratnu pozornicu dovedene kurdske milicije i teroristi koji se prikazuju kao "oporba".
Zapravo je ideja "posredničkih ratova", koji se raspiruju diljem svijeta, nova varijanta "permanentne revolucije" Lava Trockog, ali s drugim ciljem. Dok je Trocki za cilj imao uspostavu socijalističkih vlada, Washingtonu je jedini cilj slabljenje svih neovisnih svjetskih i regionalnih centara moći.
Snage za posebne operacija s jedne strane omogućuju subverzivni rad, a s druge strane obavljaju "vojnu i policijsku funkciju" kako bi se zaštitili interesi svjetskog hegemona.
U pozadini krize su Sjedinjene Američke Države oštro ojačale borbu protiv "barbara" svim raspoloživim nenuklearnim sredstvima. Barem do sada.
Metoda "hibridnog rata" omogućava izbjegavanje odgovornosti i sprečava eventualnu izravnu odmazdu. Međutim, američke vlasti su svojim protivnicima nametnule složeni rat pod svojim uvjetima.
Akcije američkih specijalnih snaga i specijalnih snaga su potpomognute ekonomskim sankcijama, kao i psihološkim i informacijskim operacijama. U stvari, ovdje govorimo o projektu i provedbi plana uspostave svjetske vojno-policijske države. "Metropola" će nastojati suzbiti bilo koji oblik neovisnosti svojih "kolonija".
Kolonijalni ciljevi se odabiru na temelju potencijala resursa zemalja, od prirodnih do tehnoloških i ljudskih. Glavni ciljevi američke vanjske politike su uništiti tri regionalna bloka. To su Sirija i Iran, Rusija i Bjelorusija i na kraju Kina i Sjeverna Koreja. Kada bi se ostvario taj cilj, bilo bi moguće u cijelosti izgraditi "svjetsku državu".
Već postoje mnoge vlade koje vrše čisto dekorativnu funkciju, budući da im multinacionalne korporacije crpe stvarnu imovinu, uključujući prirodne, industrijske i ljudske resurse. Pitanje je samo koje se metode primjenjuju za različite regije.
Za Europljane je trenutno odabran "meki režim", ali to nije ništa drugo nego privremena mjera. Nakon što se završi politički dio, treba riješiti zadaću strogog nadzora stanovništva kontinenta. Nešto lakšim ili oštrijim mjerama, ovisit će o razvoju situacije.
Neki su narodi "neupotrebljivi" za učinkovito iskorištavanje, otprilike prema Hitlerovim idejama iz knjige ili akcijskog plana djelovanja nacističke Njemačke, "Mein Kampf". Te bi narode trebalo izbrisati iz povijesti i brzo zaboraviti.
Situacija je doista ozbiljna, jer zapadni model nema alternativu brzom rastu svjetske populacije. Pokušaj da se stvori takva alternativa je bilo stvaranje Sovjetskog Saveza. Međutim, to je posve druga priča.
Unipolarni svijet, nakon što je svladao postsovjetski ekonomski prostor, pokrenuo je kaotični svjetski rat, ali samo kako bi se u životu održavala sustavna kriza. Problemi se sve više množe, a najorganiziraniji preživljavaju. Vladari će pobijediti, a vazali izgubiti. Gubitnici će biti "hrana" pobjednika. Sovjetski Savez je to doista iskusio, jer je sve to već prošao, kao što po drugi put sada proživljava Ukrajina.
Međutim, ovo je plan na kojem se uporno i godinama radi, ali se čini da nema jamstva da će on dati željeni rezultat.
Ako je ranije unutarnja slaba Ruska Federacija iskusila nešto slično, danas će to će biti puno teže nego ranih '90-ih. Rusko stanovništvo neće pristati na novu pljačku, jer bi to značilo otimanje teritorija i nuklearnog oružja, ali i potpunog oduzimanja njegove povijesti i identiteta. Rusi su svjesni da bi živjeli pod teškom neoliberalnom kolonijalnom prisilom, gotovo isti kako danas žive Ukrajinci. Ključna prepreka provedbi ovog plana ostaje snažna država i sve će ovisiti o njezinoj stvarnoj kvaliteti.
Zapadni izazovi mogu izgledati nepremostivi, ali uz opći konsenzus naroda u Rusiji je sve uzalud. Jednako vrijedi i za Kinu i Iran.
Kriza u odnosima sa zapadnim zemljama se može ublažiti samo ako se poveća unutarnja snaga. Rusija je na olupini postsovjetskog prostora, bez agresivnih planova, prisiljena braniti smisao svog postojanja. Postoji samo jedna metoda jačanja unutarnje snage - mobilizacija. Sve ostale, prije ili kasnije, posredno ili izravno, vode u poraz. Ta mobilizacija nije vojna i ne smije biti prisilna, već provođenje planiranih, smislenih i dobro organiziranih akcija.
Dakle, jedno su planovi, čak i ovako pomno razrađeni, koji su do sada progutali tisuće milijardi dolara, a drugo je realnost. Za globalističku elitu je problem što je za uništenje odabrala "tri carstva" koja nikada nisu potpuno poražena i nisu prestala postojati. Stoga je uspostava svjetske vojno-policijske države neizvjestan cilj, jer je istovremeni poraz Kine, Rusije i Irana po mnogima nemoguća misija.
Komentar: Povezano: Globalistička elita u panici od "duhova carstava"