Andrej Saharov: Kako je “inženjer smrti” postao nobelovac i borac za ljudska prava
© Wikipedia
Andrej Dmitrijevič Saharov
Službeno je u liberalnim zapadnim demokracijama Andrej Dmitrijevič Saharov, rođen 1921. u Moskvi, gdje je i umro 1989. godine, ikona demokracije i borbe za ljudska prava. Saharov je, prema zapadnoj historiografiji, sovjetski nuklearni fizičar, disident i borac za ljudska prava. Poznat je kao jedan od tvoraca sovjetske hidrogenske bombe, a potom i najjačeg oružja ikada proizvedenog, sovjetske Car bombe.

Krajem '60-ih je počeo kritizirati sovjetsku službenu politiku i povezao se s borcima za ljudska prava Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1975. godine, ali je nije mogao preuzeti. 1980. je uhićen i protjeran u interni egzil u Gorki, odakle je po naredbi Mihaila Gorbačova pušten 1986. Njemu u čast je 1985. utemeljenja "Nagrada Saharov" Europskog parlamenta, koja se jednom godišnje dodjeljuje ljudima i organizacijama posvećenim radu u području ljudskih prava i sloboda.

Genij i mučenik ili "peta kolona" u Sovjetskom Savezu?

Ljudi koji su živjeli u vrijeme neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza doslovno su upijali sve priče o Andreju Saharovu, koji je tada postao ikona ruske demokracije, najpopularnija osoba na području bivšeg Sovjetskog Saveza i moralni autoritet Ruske Federacije. O njemu je stvorena slika genija i mučenika koji se borio protiv sovjetskog totalitarnog sustava.

Međutim, kada se iluzija o "demokraciji", "slobodi" i "blagodatima slobodnog tržišta" počela raspadati, deseci milijuna ljudi su shvatili da su jednostavno bili prevareni, lišeni sigurnosti i reda, javnih službi, besplatnog zdravstva i obrazovanja i postalo je očito da je dobitnik Nobelove nagrade za mir i jedan od stvoritelja hidrogenske bombe Andrej Saharov bio je samo jedan od stotina "projektila" koji su razorili Sovjetski Savez.

I danas vidimo slične aktere, poput Hodorkovskog, Kasparova i sličnih, koji predlažu da se podijeli Rusija, da se zemlja odrekne Arktika, Sibira, Bajkala i drugih "spornih područja".

Međutim, njihov je utjecaj znatno manji i nisu toliko nepopustljivi. U svim epohama su se takvi ljudi smatrali izdajicama i neprijateljima naroda. Samo se u vremenima nemira i opće propasti njihova izdaja smatrala "junaštvom".

Za popularnost Andreja Saharova je zaslužna jedna od najmoćnijih propagandnih kampanja, kako unutar Sovjetskog saveza, tako i na Zapadu. Sve je učinjeno kako bi stvorila slika genija, znanstvenika i branitelja "univerzalnih ljudskih vrijednosti".

Zapravo, većina ideja akademika Saharova o podijeli zemlje dokazuje, ako ne poremećaj uma, onda otvorenu izdaju.

Saharov u početku nije bio ni aktivist za ljudska prava, ni pacifist. 12. kolovoza 1953. godine su provedeni uspješni testovi termonuklearne bombe, najnovijeg sovjetskog oružja strašne destruktivne moći. Jedan od stvoritelja ovog monstruoznog oružja je bio i tada doktor fizike i matematičkih znanosti Andrej Saharov. Nakon kratkog vremena kao pridruženi dopisni član, 23. listopada 1953. godine Saharov ubrzo postaje aktivni član Sovjetske akademije znanosti.

Tada je Saharov predložio opremanje nuklearnih podmornica "Projekt 627" divovskim torpedima od 100 megatona, kako bi termonuklearni projektili mogli gađati američke obale. Mladi znanstvenik je zamislio da ta super torpeda preko Atlantika i Pacifika dosegnu obale Sjedinjenih Država, čime bi se neprijatelju uzrokovala nepopravljiva šteta. Eksplozije termonuklearnih bombi mogu uzrokovati i ogromne tsunamije, a Saharov je predviđao da bi visina valova bila desetke metara. "Valovi ubojice" bi pogodili na desetke gradova i naselja i ubili stotine tisuća civila.

Prema akademiku Igoru Ostrecovu, Saharov je nacrtao shemu kako divovski valovi s Atlantika pogađaju New York, Philadelphiju, Washington, a na drugoj strani, na zapadnoj obali, područje Charlestona, San Francisca i Los Angelesa.

Tijekom razvoja i dizajna super torpedo je dobio kodno ime "T-15". Međutim, vodstvo sovjetske ratne mornarice se usprotivilo izgradnji ovog ubojitog oružja.

Kontraadmiral Peter Fomič Fomin, koji je sa Saharovom raspravljao o projektu, jednostavno je bio šokiran pri pomisli kakvo bi krvoproliće uzrokovalo ovo oružje.

Rekao je Saharovu da su mornari navikli na borbe s naoružanim neprijateljem u fer i otvorenim bitkama na moru i bila mu je odbojna ideja da se mornarica koristi za masovna ubojstva civila. Admiral Fomin je bio dobro upoznat sa svim strahotama rata i mnogi su životi ugašeni pred njegovim očima, stoga se oštro usprotivio ideji masakra nevinih ljudi. Znanstvenik, koji bez sumnje nikada nije primirisao barut, bio je spreman počiniti masovni pokolj nevinih ljudi.

Ruski časnik Peter Fomič Fomin, sudionik građanskog i Drugog svjetskog rata, od 1949. godine je vodio novi nuklearni odjel u zapovjedništvu sovjetske mornarice, službenog naziva "6. Divizija". Odjel je riješio zadaće zaštite flote od neprijateljskog nuklearnog napada i razvio atomsko oružje za sovjetsku flotu. Od 1953. godine, "6. Divizija" pod zapovjedništvom Fomina sudjeluje u dizajniranju prve sovjetske nuklearne podmornice. Od 1954. godine je admiral Fomin bio zadužen za sve poslove na "Projektu 627".

U početku je super torpedo "T-15" bio uključen u nacrt projekta. 1953. je torpedo Saharova bio dio tehničkog dizajna, a 1954. i dio dizajna nuklearnih podmornica "Projekt 627".

Prema nacrtu, torpedo je trebao biti dug 23,55 metara, težio bi 40 tona i bio bi kalibra 1550 mm. Međutim, vodstvo pomorske flote Sovjetskog Saveza se opirali projektu i 1955. godine izmijenjen je tehnički dizajn podmornica. Nova podmornica je naoružana s osam torpednih cijevi s 20 torpeda, od kojih je 6 torpeda imao taktičke nuklearne bojeve glave od 15 kilotona, koje su u odnosu na onu koji je htio Saharov bile dječje igračke. Rad na torpedu "T-15" od 100 megatona je obustavljen.

Od inženjera smrti Saharov postaje borac za ljudska prava

Andrej Saharov

Andrei Saharov sa suprugom Elenom Bonner tijekom konferencije za novinare održanoj 6. ožujka 1988. u Moskvi, Rusija
Postupno znanstvenik odlazi u drugu krajnost i od kasnih šezdesetih godina Saharov postaje jedan od vođa pokreta za ljudska prava u Sovjetskom Savezu. Međutim, njegovo kretanje prema svjetskoj slavi prati niz malo poznatih, ali, otvoreno rečeno, odvratnih trikova, za koje je mogao biti osuđen kao izdajica ili obični sitni huligan, ovisno o "sudačkom uvjerenju".

Naime, KGB u travnju 1976. podnosi izvješće o Andreju Saharovu u kojem otkriva da su 1976. akademik i njegova supruga Elena Bonner Saharova, druga žena od 1972. godine, počinili kazneno djelo u Omsku protiv vojnika.

Kad su ih vojnici pozvali na red, Saharov je uzviknuo: "Evo vam, štenci, od akademika", te izudarao dvojicu vojnika i vrijeđao ih. Na sudu u Omsku je Elena Bonner udarila zapovjednika suda, koji ih je pokušao smiriti.

U kolovozu 1976. je nekoliko "aktivista za ljudska prava" je počinilo namjerne huliganske akcije u zračnoj luci Irkutsk. Kad su zaposlenici zračne luke pokušali razgovarati s njima, počeli su ih vrijeđati opscenim rječnikom i prijeteći im. U listopadu 1977. je Saharov je u upravi Moskovskog Pedagoškog instituta, nazvanog po Vladimir Iljiču Lenjinu, vrijeđao dužnosnike. U ožujku i svibnju 1978. godine je Saharov divljao ispred zgrade Saveza sovjetskih društava prijateljstva i kulturnih odnosa sa stranim zemljama i Moskovskog narodnog suda u Lublinu, gdje je opet udario policajca na dužnosti.

Svi ovi mali trikovi su služili da dobije više kazni raznih sudova diljem Rusije, samo kako bi se prikazao "žrtvom režima", što je učinkovita taktika koju i danas primjenjuju razni "disidenti" koji se predstavljaju "borcima za ljudska prava". Ponašanje Saharova i Elene Bonner je tipično za moderne radikalno liberalne zagovaratelje "ljudskih prava", koji kao da se natječu i činjenju djela sitnog huliganizma, tipičnih za sitne kriminalce.

Međutim, ako se za moderne ruske "borce za ljudska prava", poput skupine Pussy Riot ili Alekseja Navalnog ne zna geneza njihovog patološkog ponašanja, za Saharova se to ne može reći. Ipak, tada je KGB radio puno ozbiljnije i dublje istraživao potencijalne protivnike režima, da su o Saharovu i Eleni Bonner znali doslovno sve.

Dok još nije ni bio progonjen, ali je bio praćen, KGB u svojim dokumentima ukazuje na pogoršanje mentalnog stanja Saharova i da je ponašanje "akademika" u nesuglasju s okolinom, da je pod snažnim utjecajem okolnih naroda, a posebno svoje supruge, koja ja osumnjičena za povezanost s američkom Središnjom obavještajnom agencijom. Ponašanje akademika je jasno proturječilo zdravom razumu. Znakovi nestabilnog mentalnog zdravlja Andrej Saharov su bili vidljivi u njegovu raspoloženju, koji je iz razdoblja otuđenosti i izolacije brzo prelazio u fazu rada i društvenosti, i obratno.

Dokument od 26. kolovoza 1980. napominje kako, prema mišljenju najvećih sovjetskih psihijatara, Saharova karakteriziraju duboke mentalne promjene koje stručnom kolegiju daju razlog da vjeruje u njegovu "patološku osobnosti, koja se često javlja u obiteljima u kojima je velik broj oboljelih od shizofrenije". Naime, brat i kći akademika su imali tu dijagnozu, a sin mu je liječen od neurastenije.

Mnogi su u njega primijetili megalomaniju, koja je rasla proporcionalno naporima zapadnih struktura da ga promoviraju kao "globalnog borca za građanska prava i slobode".

Andrej Saharov: Rusija je prevelika i treba je podijeliti

Međutim, rastuću megalomaniju "globalnog borca za građanska prava i slobode" je pratio i jasan plan podijele Rusije, koja je preslika stare geopolitičke teoriju takozvanog "Heartlanda", koji je pokojni Zbigniew Brzezinski opisao i osuvremenio u svom poznatom djelu "Velika šahovska ploča".

Saharov je od običnog huligana, čime je privukao pozornost Zapada, postao pravi neprijatelj naroda kad je počeo govoriti o "velikim planovima" u reorganizaciji Rusije. Suština svih njegovih planova je bila je uništiti Sovjetski Savez, kojeg je smatrao Velikom Rusijom. U prvoj fazi je Saharov predložio da se država raskomada u male nezavisne regije, a u drugoj fazi ih treba staviti pod kontrolu svjetske vlade.

Andrej Saharov je to nazvao "političkim izrazom približavanja Zapadu". Nacrt ustava kojeg je izradio Saharov predlaže proglašenje pune neovisnosti svih nacionalnih i teritorijalnih republika, uključujući i autonomne regije Sovjetskog Saveza. Prema njegovu planu bi punu političku neovisnost trebalo dati ne samo republikama koje su stekle neovisnost nakon raspada Sovjetskog Saveza, nego i Tatarstanu, Baškiriji, Burjatu, Jakutiji, Čukotki, pa i autonomnom okrugu Jamal-Nenec.

Svaka republika bi treba imati sve odlike neovisnosti - financijski sustav, oružane snage, agencije za provedbu zakona, institucije i ostalo. Ostatak Rusije se akademiku činio prevelik, pa je predložio da se i to podijeli u četiri dijela. Štoviše, Saharov je predložio da se podijele provedu tako da jedan dio čine čista područja, ugodna za stanovanje, a da se u druge regije preseli sva "prljava i štetna" proizvodnja. Jasno je da su područja bivšeg Sovjetskog Saveza trebala biti mjesto "prljavih" industrija.

Ovo bi u svakoj normalnoj državi u kojoj postoje službe za zaštitu ustavnog poretka bilo dovoljno za slanje Saharova na mjesta koja nisu tako ugodna. Međutim, od kazne su ga sačuvali sovjetski i zapadni kustosi. I jedinima i drugima je trebao čovjek koji, uz težinu "oca hidrogenske bombe" i "akademika", ima i Nobelovu nagradu za mir, jer je samo on sovjetsko stanovništvo mogao "voditi u pravom smjeru".

Mnogi su predviđali da će SSSR ubrzo propasti, a značajan dio sovjetske elite je na tome i radio, sanjajući istovremeno o "buržujskom" životu s jahtama, zlatnim WC školjkama i striptizetama. Stoga su ljudi poput Saharova za sovjetsku "crvenu buržoaziju" vrijedili zlata.

Brežnjev i ostale sovjetske vođe tog doba više nisu govorili o "neizbježnosti sukoba dvaju sustava". Oni su umjesto ideološkog sukoba izabrali gospodarsku suradnju sa Zapadom, što možda i nije bio loš odabir, da nisu upali u klopku kulturne suradnje i razmjene iskustava.

Stoga glavne likove disidentskog pokreta nitko nije ni primijetio. S njima su vođene preventivne rasprave, na kojima su jedni varali druge, dijelom se pokret ograničavao, ali ništa više od toga. Međutim, takve se ljude moralo izolirati od javnosti ili primijeniti najviše mjere zaštite društva.

Međutim, progon je opet dao željeni rezultat, jer su objavljivanjem u tisku njihovih "svakodnevnih patnji" stekli svjetsku slavu, zbog čega su izazivali zavist među prosječnim sovjetskim građanima. Zapravo, takva "represija" je bila oglas za disidente i povećala im je cijenu.

Značajnu ulogu u degradaciji Saharova je odigrala njegova druga supruga, Elena Georgijevna Bonner. Prvo razdoblje njezina života se nije mnogo razlikovalo od sudbine tisuća drugih sovjetskih građana. Njezina majka i očuh pali su kao žrtve represije, ali država nije spriječila Elenu Bonner da uspješno završi školu, da uđe na sveučilište i pridruži se Komsomolu. Tijekom rata je mobilizirana kao medicinska sestra. Bila je liječnik u vojno-sanitetskom vlaku, a zadobila je i ozbiljnu ranu i potres mozga. Nakon rata je Elena Bonner ušla u Medicinski institut i uspješno radila kao pedijatar. Dobila je i odlikovanje "Izvrsnog radnika zdravstva Sovjetskog Saveza".

Međutim, odjednom se plan promijenio i Elena Bonner je, kao i Saharov, uspjela ostvariti svoje ambicije i postati braniteljica ljudskih prava svjetskog ugleda. Za razliku od Saharova, koji je bio znanstvenik i inženjer smrti, čiji se planovi i projekti, srećom, nisu proveli u djelo, Elena Bonner je ipak bila obični pedijatar, uz svo dužno poštovanje prema ovoj profesiji.

Godina 1975. je za Elenu Bonner bila vrhunac slave. Naime, ona je primila Nobelovu nagradu za mir dodijeljenu njezinom suprugu, jer Saharova nisu pustili iz Sovjetskog Saveza. Žena čije su "kuhinjske ideje" samo zanimljive prijateljima i susjedima, bila je na vrhuncu svjetske slave.

Elena Bonner je bila svjesna da zapadni kustosi od njih očekuju nove potvrde o životu u sovjetskom totalitarnom režimu i za tu su bili spremni platiti slavom za oboje i novcem.

Andrej Saharov je bio puno manje agresivan prema Sovjetskom Savezu nego njegova supruga, ali kao "tipičan muškarac", barem u to vrijeme, on u obitelji nije odlučivao ništa.

Elena Bonner je i poslije smrti Saharova ostala neprijatelj Rusije. Pozdravila krvavo raspuštanje Vrhovnog sovjeta početkom '90-ih, radovala se u uspjehu čečenskih terorističkih skupina tijekom dva čečenska ratova, a tijekom rata 2008. je podržala Saakašvilijem režim u Gruziji. Čak i na samom kraju karijere se nije mogla suzdržati od prosipanja otrova i među građanima Rusije je organizirala potpisivanje peticiju "Putin mora otići".

Tvrdolinijaška struja je Dmitriju Medvedevu 2013. zamjerala da uništava Akademiju znanosti prema receptu Elene Bonner, koja je ranije tražila da se Ruskoj akademiji znanosti oduzmu upravne i ekonomske funkcije. Međutim, panika se nepotrebno podigla i malo je učinjeno, barem kako je to zamišljala slavna disidentkinja, supruga Andreja Saharova.

Jedina represija koju je Andrej Saharov pretrpio je bilo slanje u egzil u Gorki. Nakon niza protudržavnih aktivnosti, osuda invazije na Afganistan, iznošenja apsurdnih tvrdnji o stanju u Sovjetskom Savezu, koji su istog trenutka prenošene u svim zapadnim medijima, 22. siječnja 1980. je na putu do posla, priveden i zajedno sa suprugom Elenom Bonner bez suđenja protjeran Gorki, grad gdje su slani strani državljani. Kao što smo rekli na početku, po naredbi Mihaila Gorbačova je Saharov pušten 1986.

Tijekom boravka u Gorkom, Andrej Saharov i Elena Bonner su nekoliko puta štrajkali glađu, što im je samo podiglo rejting na Zapadu, što se vidi i po brojnim kampanjama za njegovo puštanje na slobodu, odnosno da mu se da pravo na slobodno kretanje po cijelom teritoriju Sovjetskog Saveza i svijeta. Znakovita gesta Washingtona je bila da je područje udaljeno pet minuta hoda od Bijele kuće, gdje se nekad nalazilo sovjetsko veleposlanstvo, preimenovano je u Trg Andreja Saharova. U raznim glavnim gradovima su se od 1975. godine redovito održavale "Rasprave Saharov" i slična okupljanja koja su nosila njegovo ime. Srećom po SAD, Sovjeti su '50-ih imali admirala Petera Fomiča Fomina i trg u blizini Bijele kuće bi trebao nositi njegovo ime, a ne čovjeka koji je planirao kako što brže i učinkovitije razoriti istočnu i zapadnu obalu Sjedinjenih Država, što bi značilo milijune civilnih žrtava.

Nažalost, iako su u manjini, čak i danas u Rusiji ima ljudi koji Saharova, Gorbačova i Jeljcina smatraju herojima, umjesto da se otvoreno i jasno kaže da su to bili neprijatelji naroda. Srećom, Ruska Federacija danas nije u istoj slijepoj ulici kao nekoć Rusko carstvo i kasni Sovjetski Savez, koji su se u globalnom sukobu sa Zapadom panično plašili poraza.