Ruski povijesničar: I svjetski rat je bio isplaniran
U Parizu je 11. studenog održana velika svečanost povodom obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u izjavi nekoliko dana ranije naglasio potrebu stvaranja europske vojske, a prošlog tjedna je ideju podržala i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je rekla "kako bi takva vojska bila jamstvo da u Europi nikada više neće biti rata".

Možda je studeni 2018. prilika da se prisjetimo da su takva uvjerenja vladala i uoči dva velika svjetska sukoba, iako je poražena strana u Prvom svjetskom ratu, Njemačka u prvom redu, tijekom potpisivanja uvjeta kapitulacije upozorila da to nije mir nego primirje za sljedećih 20 godina, što se obistinilo.

Studeni 2018. je mjesec u kojem se obilježava stota obljetnica završetka Prvog svjetskog rata, ali i 101. obljetnica "Oktobarske revolucije" u Rusiji, koja je počela pobunom 7. studenog 1917. godine, odnosno 25. listopada po starom kalendaru.

Završetak Prvog svjetskog rata je bio izvjestan 4. 11.1918. godine, kada je talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbijali naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske. U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Istovremeno sa savezničkim napadima je u Njemačkoj u studenom izbila revolucija, proglašena je republika i 11. 11.1918. je potpisana kapitulacija njemačke vojske. Time je završen Prvi svjetski rat.

Ruski povjesničar i publicist Nikolaj Starikov tvrdi da su kraj Prvog svjetskog rata i izbijanje "Oktobarske revolucije" izravno povezani. Međutim, odnos između ova dva velika povijesna događaja nije tako linearan i mnogo je zbunjujući nego što se čini na prvi pogled.

"Mi nagađamo o tome tko je organizirao revoluciju, zašto nam je rat bio potreban i kakve zaključke iz svega možemo izvući za danas. Pođimo od činjenice da su za uništenje konkurenata potrebni globalni sukobi i zbog toga u njima ne treba sudjelovati. Tako i danas djeluju naši američki i britanski partneri. Na Bliskom istoku su Sjedinjene Države izravno uključene u sukob, ali najveći dio prljavog posla za Amerikance provode islamistički militanti. Boriti se s tuđim rukama je glavna vještina i ključni cilj svakog političara u bilo kojem razdoblju. Uoči Prvog svjetskog rata je situacija bila mnogo složenija nego danas", kaže Nikolaj Starikov.

"Danas vidimo tri središta moći. To su Sjedinjene Države, Rusija, Kina i nekakav polucentar u obliku Europske unije. Uoči Prvog svjetskog rata je postojalo Rusko Carstvo, Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko Carstvo, Britansko Carstvo, a postojali su i snažna Francuska i Sjedinjene Države. Zbog toga je voditi politiku bila velika umjetnost. U toj situaciji, kako bi se uništili Njemačka i Rusija u usponu, najbolje rješenje za Veliku Britaniju u to vrijeme je bilo da te dvije zemlje zarate međusobno. U tom spletu okolnosti to je bio glavni lajtmotiv organiziranja pokretanja Prvog svjetskog rata. Zatim je započeo tehnički posao.

Nakon što su se Rusija i Njemačka uvukle u dva suprotstavljena vojna bloka, Britanci su uspjeli izazvati rusko-njemački rat. Međutim, daljnja diplomatska događanja nisu tekla po zamišljenom scenariju koji je napisan u Londonu. Naime, umjesto da ovaj rat ostane lokalan, ona je prerastao u svjetski rat. I obratite pozornost da su se revolucije dogodile u Rusiji, ali i u Njemačkoj. Složena struktura ruskog društva, pomnožena s problemima koji su se pogoršali zbog rata, kao i informativni rat protiv vrhunskih dužnosnika države, neuspjeh na bojištu i dijelom glad koja je pogodila široke slojeve stanovništva, sve zajedno je dovelo do građanske revolucije u veljači, koja, naravno, nije bila nužna. Mnogi su se čimbenici složili u antiruski mozaik i u veljači 1917. godine se naša država urušila", nastavlja ruski povjesničar i publicist.

Podsjetimo da se za početak "Novembarske revolucije" u Njemačkoj smatra pobuna mornara u Kielu 4.11.1918. godine, koja je potaknula niz sličnih događaja širom Njemačke, odnosno stvaranje paralelnih organa vlasti po uzoru na ruske "sovjete". Uslijedila je prisilna abdikacija monarha njemačkih država, cara Wilhelma II, koji je 9.11.1918. pobjegao u Nizozemsku. Kao što smo rekli, proglašena je republika u tadašnjem carskom Reichstagu, ali je niz ustanaka zemlju potresao sve do kolovoza 1919. godine.

Nakon svrgavanja cara, socijaldemokratska građanska vlada se uplašila komunista i ljevičarskog ustanka, te je u pomoć pozvala ne samo vojsku, nego i desničarsku miliciju Freikorps, uz čiju su pomoć eliminirani radikalni ljevičari ne samo u Berlinu, nego i ostalim njemačkim pokrajinama, a revolucija je ugušena.

Ako pogledamo datume izbijanja komunističkih revolucija, 4. 11.1918. godine u Kielu i godinu dana ranije, 7. 11.1917. u Petrogradu, gdje su također mornari "Krstarice Aurora" odbili zapovijed Kerenskog, te isploviti i usmjeriti topove prema Zimskom dvorcu, reći da ova dva događa nisu na neki način povezana bi bilo naivno, što sugerira i Nikolaj Starikov.

"Oktobar 1917. je zapravo posljedica onoga što se dogodilo u veljači, revolucije nakon koje je 16. 3.1917. abdicirao car Nikola II. Kako je rat završio Njemačkoj? Općenito, Njemačka nije ni imala šanse za osvajanje ovog rata, što je mišljenje čelnika njemačke države u to vrijeme. U najboljem slučaju, htjeli su sve svesti na izvlačenje i nije bilo govora o pobjedi. I isplanirali su izbaciti Rusiju iz rata, kako bi se lakše postigao dogovor.

Ideja revolucionarne vatre je zapalila Rusiju, ali Nijemci nisu mislili da će se plamen proširiti na njih. Međutim, do studenog 1918. je i njemačka vojska također izgubila borbenu sposobnost. Sporazum, kojeg su Nijemci bili prisiljeni potpisati, više je nalik bezuvjetnoj kapitulaciji.

Ali još nekoliko riječi o događajima u vrijeme rušenja Ruskog, a potom i Njemačkog Carstva. Tada se država Poljska ponovno pojavljuje na karti svijeta i pitanja odnosa između Rusije i Poljske, Poljske i Njemačke, koja su ostala iz vremena Prvog svjetskog rata, otvorila su se u Drugom svjetskom ratu, ali su to za sve sile bila drugorazredna pitanja", zaključuje Nikolaj Starikov i upozorava na opasnost kada se velike svjetske sile žele riješiti "konkurencije" izazivajući sukob "negdje drugdje", kojeg će voditi njihovi opunomoćenici i vazali, a onda izgube kontrolu nad sukobom i on može postati globalni.

Možemo se složiti s njegovom tvrdnjom ili ne, ali ako je prema njegovim istraživanjima točno da je London 1914. htio "samo pratiti sukob" između njemačkog i ruskog tabora, ali se držati po strani, a onda je izgubio kontrolu nad situacijom, analogija s današnjim geopolitičkom previranjima i poticanje otvorenih sukoba od strane Zapada protiv "konkurentskih sila" je više nego jasna.

Izlaganje Nikolaja Starikova (rus.): You Tube