Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod 16. poglavlja knjige Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza") Pierra Lescaudrona i Laure Knight-Jadczyk.

Prvo poglavlje možete pronaći ovdje.


Zemaljske promjene, knjiga
Pogledajmo kako funkcionira datiranje radioaktivnim ugljikom. Ugljik-12 (12C) je 'normalni' ugljik (6 neutrona i 6 protona). Kada mu se dodaju 2 neutrona, postaje ugljik-14 (14C). Transformaciju ugljika-12 u ugljik-14 pokreće kozmička radijacija. Preciznije, kozmičke zrake (koje emitiraju zvijezde) pogađaju atmosferu kako bi proizvele 2,4 atoma ugljika-14 po cm2 svake sekunde.To znači kako, u prosjeku, za svaki atom ugljika-14 postoji 1012 atoma ugljika-12.1

Kohlenstoff 14 Darstellung
Slika 44.: Prikaz atoma ugljika-14 kojeg čini 6 protona (plavo), 8 neutrona (crveno) i 6 elektrona.
Ugljik (i jedan i drugi, 12C i 14C) se kombinira s kisikom kako bi proizveo CO2, kojeg apsorbiraju biljke, a zatim i životinje. Stoga, kada ta živa bića uginu, u njima se nalazi jedan atom ugljika-14 za svakih 1012 atoma ugljika-12. Međutim, ugljik-14 ima jedinstvenu karakteristiku: raspada se. Svakih 5,568 godina, pola ugljika-14 nestane (transformira se u dušik-14). Dakle, nakon pronalaska fosila, znanstvenici mjere omjer između ugljika-12 i ugljika-14; što je veći broj tog omjera, to je došlo do većeg raspada ugljika-14 i, stoga, to je veća starost uzorka.

Ova izravna metoda je, razumljivo, vrlo primamljiva. Međutim, primijetite da je cijeli proces baziran na jednoj temeljnoj pretpostavci: omjer ugljika-12 i ugljika-14 je konstantan. Problem je u tome što, kada se usporedi s drugim metodama datiranja (elektroluminiscencijom, dendrokronologijom, arheologijom, geologijom, analizom ledenih jezgri), datiranje radioaktivnim ugljikom stalno pokazuje 'anomalije'. Zapravo, ovakvo datiranje često pripisuje veću starost uzorcima koji su u stvarnosti mnogo manje stari.

Te 'anomalije' postoje zbog činjenice što omjer 12C/14C zapravo nije konstantan. Ova varijabilnost postoji zbog nekoliko faktora. Prva dva faktora su povezana s ljudskim djelovanjem.
Trag do mogućeg izvora umjetno povišenog sadržaja 14C u ostacima iz pleistocena može se pronaći u dobro dokumentiranom 'efektu atomske bombe'. Do sredine 1960-ih, termonuklearna testiranja, sa svojim ogromnim tokom termalnih neutrona, skoro su udvostručila udio 14C u atmosferi i - još važnije - skoro udvostručila aktivnost 14C u zatrpanim materijalima koji sadrže ugljik. (Taylor, 1987.)
Weltkarte nuklearer Explosionen
© Isao HashimotoSlika 45.: 2,054 nuklearnih eksplozija se dogodilo između 1945. i 1998. godine. Ukupni broj eksplozija po državi prikazan je na vrhu i dnu slike.
Drugim riječima, termonuklearne eksplozije su umjetno povisile razinu 14C i učinile da materijali izgledaju mlađe pri datiranju radioaktivnim ugljikom nego što uistinu jesu.2

Drugi faktor povezan s ljudskim djelovanjem je sagorijevanje fosilnih goriva koje otpušta ugljik-12 (koji nema 14C) i stoga remeti omjer 12C/14C.3

Treći faktor je neovisan od ljudskog djelovanja. Identificirali su ga istraživači Richard Firestone i William Topping, s Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley, a koji su u pretpovijesnim uzorcima otkrili abnormalno niske razine Pu-235 zajedno s abnormalno visokim razinama Pu-239. Pu-239 je obogaćeni plutonij. Ova obogaćenost može postojati jedino zbog ogromnog bombardiranja neutronima, jer Pu-239 je Pu-235 plus 4 neutrona. Budući da se ovo dogodilo prije više milijuna godina, prije rađanja civilizacije, takvi ogromni dotoci neutrona se mogu objasniti jedino preko prirodnih uzroka kao što su supernove, kometarna bombardiranja ili nadzemne kometarne eksplozije. Sva tri tipa kozmičkih događaja stvaraju ogromna neutronska bombardiranja koja mijenjaju 'sat' prema kojem se vrši datiranje radioaktivnim ugljikom i čine da se datirani artefakti doimaju manje starima nego što uistinu jesu.4

Stoga, ironično, uzrok cikličnih masovnih izumiranja bi upravo mogao biti i razlog njihovog nepreciznog datiranja. Kometarni događaji uzrokuju masovna izumiranja dok istovremeno 'resetiraju' sat fosiliziranih organizama koje ubiju. Poput misterije u dobrom krimiću, ubojica je manipulirao dokazima na određen način kako bi prevario detektiva pri određivanju 'vremena počinjenja zločina'.

Slika 46. otkriva veliku razliku između stvarnih razina 14C koje se mjere u svakom sedimentnom sloju (crna krivulja s trokutićima) i teoretskih razina 14C u modelu datiranja koji pretpostavlja konstantan dotok kozmičkih zraka/neutrona (plava krivulja). Primijetite koliko je kaotična crna krivulja. Očigledno je da količina ugljika-14 ne opada ravnomjerno, linearno. Pokazuje nekoliko vrhunaca (na primjer, oko 33 000. godine pr. Kr.), poklapajući se s ogromnim dotokom 14C - zbog kozmičkih događaja, najvjerojatnije kometarnog bombardiranja - nakon čega su uslijedila spora opadanja 14C koja se otprilike uklapaju u teoretski model.
C14 Kalibirierung
© Firestone et al.Slika 46.: Zelena zupčasta krivulja – kalibracijski podaci o izmjerenoj starosti 14C (Voelker et al.). Plava krivulja – očekivana brzina raspada (bez 'resetiranja'). Crvena krivulja – brzina raspada uključujući 'resetiranja'. Crna krivulja (trokutići) – podaci o 14C islandskog mora.
Kako bismo bili precizniji, teoretski model bi trebao uzeti u obzir ova 'resetiranja'. Iz ovog razloga, Firestone je predložio poboljšani model datiranja kojeg čine tri rastavljene krivulje (dvije crvene i jedna plava). Svaka razdvojenost krivulje odražava veliki porast dotoka neutrona.

Sada se vratimo na Mullerov ciklus od 27 milijuna godina (27-MG) i uračunajmo iznad navedena resetiranja datiranja. Ako su dotoci neutrona koje nosi svaki kometarni događaj relativno slična, tada bi ciklus od 27-MG mogao i dalje biti važeći. Također bi mogao objasniti zašto se 8 od 19 masovnih izumiranja ne poklapa precizno s 27-MG vertikalnim linijama - tih 8 događaja su možda pokrenuli atipični dotok neutrona.

Zbog svojeg nedavnog pojavljivanja na globalnoj sceni, ljudsko onečišćavanje (nuklearna testiranja i sagorijevanje fosilnih goriva) ne mijenja samu periodičnost. To samo mijenja trenutni omjer 14C/12C i stoga 'povlači' sve događaje u istom smjeru duž vremenske linije. Ako je to slučaj, zadnje izumiranje koje je pokrenuo Nemesis se možda dogodilo puno ranije ili puno kasnije nego prije 14 milijuna godina; iz tog razloga Sunčev pratioc možda trenutno nije na svojoj najvećoj udaljenosti od Sunca kako to sugerira konvencionalno datiranje; naprotiv, možda prilazi svom perihelu.

Ovu pretpostavljenu neposrednu blizinu Nemesisa podržava lunarna gravitacijska 'anomalija' koja se opisuje u sljedećem izvatku:
Nedavna analiza zapisa podataka Lunar Laser Ranging (LLR) koji se proteže kroz period od 38,7 godina otkrila je anomalijski porast ekscentričnosti [e] lunarne orbite . . . Današnji modeli fenomena rasipanja koji se događa u unutrašnjosti i Zemlje i Mjeseca nisu ga sposobni objasniti. Ispitujemo nekoliko dinamičkih učinaka, koji nisu modelirani u analizi podataka, u okviru dalekometnih prilagođenih modela gravitacije i standardne paradigme Newtona/Einsteina. Ispada kako nijedan od njih ne može uklopiti de/dt_meas. Mnogi od njih čak ne potiču ni dugotrajne promjene u e, dok drugi modeli pak postižu takav učinak, no rezultirajuće magnitude su u neslaganju s de/dt_meas.5
Mondorbit Ellipse Erde
© physics.usu.eduSlika 47.: Eliptična (ovalna) orbita Mjeseca. Što je elipsa izduženija, ekscentričnost je veća.
Jednostavno rečeno, ekscentričnost lunarne orbite raste (orbita Mjeseca postaje sve izduženija) i tako trajnu promjenu ne može objasniti nijedan uzrok, osim jednog:
Potencijalno valjan Newtonijanski kandidat bi bio trans-plutonski masivni objekt.6
Anomalijska ekscentričnost Mjeseca se može objasniti jedino preko bliske udaljenosti masivnog neidentificiranog nebeskog tijela koje se nalazi iza Plutona. Tijekom proteklih godina nekoliko istraživača je došlo do ovakvog zaključka, nazivajući neidentificirani objekt "Nemesis",7 "Planet X"8 ili "Tihe",9 ovisno o izvorima.

Izračuni koji se odnose na iznad spomenutu lunarnu 'anomaliju' ukazuju na specifičnu masu i udaljenost od Sunca za neidentificirani objekt. Zbog njihove ograničene mase, Planet X (otprilike polovica mase našeg planeta) i Tihe (otprilike 4 puta Jupiterove mase) bi trebali biti blizu ili unutar našeg Sunčevog sustava,10 te stoga vidljivi promatračima.

Međutim, da bi se takve lunarne perturbacije dogodile, Nemesis (oko 0,56 Sunčeve mase) bi trebao biti oko 4500 AJ11 udaljen od Sunca, dovoljno blizu za međudjelovanje s našim Sunčevim sustavom, no previše daleko da bi ga se moglo izravno promatrati (posebice ako je Nemesis tamno tijelo poput smeđeg patuljka).

Reference:

1Firestone, B. & Topping, W., "Carbon and radiocarbon dating: A primer", Mammoth Trumpet (ožujak 2001): str. 7-16 (na engleskom jeziku)
2 Ibid.
3Blöss, C. & Niemitz, H. U., "The Self-Deception of C-14 and Dendrochronology", Zeitensprünge (1996) 8: 361 - 389
4Na primjer, materijali s pronalazišta Gainey Paleoindian u Michiganu, SAD, datirani radioaktivnim ugljikom na starost od 2,880 godina prije sadašnjice, preko TL-a [termoluminiscencije] pokazuju starost od 12,400 godina. Arheolozi Robson Bonnichsen i Richard Will su izvijestili u Ice Age Peoples (1999) kako je od 13 pronalazišta Paleoindiana u sjeveroistočnoj Sjevernoj Americi, više od pola njih radioaktivnim datiranjem iznjedrilo rezultate unutar perioda holocena (trenutnog geološkog razdoblja), koje istraživači pronalazišta smatraju premladima. Vidi: Firestone & Topping, op. cit., str. 2
5Iorio, L., "On the anomalous secular increase of the eccentricity of the orbit of the Moon", Mon. Not. R. Astron. Soc. (2011)
6 Ibid.
7Melott, A. L. & Bambach, R. K., "Nemesis Reconsidered", Monthly Notices of the Royal Astronomical Society Letters (2010)
8Lykawka, P. S. & Mukai, T., "An Outer Planet Beyond Pluto and the Origin of the Trans-Neptunian Belt Architecture", Astronomical Journal (2008)
9Matese, J. J. & Whitmire, D. P., "Persistent evidence of a jovian mass solar companion in the Oort cloud", Icarus (2011)
1030 AJ za Planet X i 200 AJ za Tihe. Pogledaj: Iorio, op. cit., str. 5
11Udaljenost između Sunca i Plutona pomnožena sa 100