black death
Kuga se sporije širila padinama Alpa, pa su vesti o njenom približavanju stizale tamo mnogo pre nje. To je imalo za posledicu dve stvari. Progoni su počeli da prethode pojavi bolesti, pa je bilo vremena za sudske procese, a sudovi su davali zvanično i moralno opravdanje svirepostima, pomažući u pariranju buli pape Klimenta, koja je branila ubijanje Jevreja bez sudske presude. Švajcarski grad Cirih je proterao svoje Jevreje u septembru 1348. godine, godinu dana pre nego što je kuga stvarno stigla u grad.

U Šilijonu, kraj Ženeve, napad na Jevreje se desio četiri meseca pre nego što je kuga stigla. Upravo tada su uneta kritična poboljšanja u priču da su Jevreji otrovali zalihe vode. Otrov sipan u bunare bio je navodno napravljen od kože baziliska (vrsta mitske zmije), ili od paukova, guštera i žaba, ili od srca hrišćana i delića hostije (pričesni kolačić).

Na Jom Kipur, 15. septembra 1348. godine, dva Jevrejina - Valavinji, lekar iz Tonona (blizu banje Evijan iz koje potiče današnja mineralna voda), i Mamzon iz Vilneva (kraj Montrea, današnjeg skijaškog centra) - bili su mučeni do priznanja. Tri nedelje kasnije su Belijeta i njen sin Ake bili mučeni, postupkom koji je ponovljen deset dana kasnije, dok sud nije konačno dobio potpunu listu optužbi protiv porodica i njihovih srodnika po veri.

Zatim je usledilo priznanje Ažimea da je on već obavio trovanja po nalogu rabina kabaliste. Do novembra su krvave optužnice i progoni zahvatili gornju Rajnu, šireći se Nemačkom. Štutgart i Augzburg su bili među prvim zahvaćenim gradovima.

Do decembra su ubistva počela da poprimaju sve zlokobnije karakteristike. Sve više Jevreja je oduzimalo sebi život radije nego da čeka svoje ubice. U Eslingenu su se u decembru zatvorili u svoju sinagogu i izvršili masovno samoubistvo podmetanjem požara.

U Spejeru je stanovništvo otkrilo nov način da se reše tela svojih žrtava, koje su zatvarali u vinsku burad i puštali ih niz reku Rajnu. "Narod Spejera", zapisao je hroničar, "strahujući da će tela zagaditi vazduh ležeći po ulicama čak i ako bi ih spalili, zatvarali su ih u praznu vinsku burad i bacali ih u Rajnu". Možemo se upitati kako su oni mogli biti sigurni da leševi nemaju otrov, skriven oko svojih tela, kojim bi zarazili vodu.

U švajcarskom gradu Bazelu reka je bila pozornica druge tragedije. Gradsko veće je izvršilo častan pokušaj da protera neke ugledne ljude zbog njihove svireposti prema gradskim Jevrejima. To je uvećalo bes stanovništva, koje je prisililo veće da opozove progon i protere Jevreje, kojima je uskraćena svaka mogućnost za povratak u roku od dve stotine godina. Da bi se zadovoljilo raspoloženje naroda, izvesni begunci su bili opkoljeni i zatočeni, dok za njih nije bila sagrađena posebna kuća na jednom ostrvu na Rajni. Tamo su bili spaljeni, 9. januara 1349. godine.

U Strazburu su na dan Sv. Valentina, u subotu, bili spaljeni Jevreji. Prema savremenom hroničaru, "oni su bili odvedeni do njihovog groblja, u kuću spremljenu za njihovo spaljivanje, a tokom puta su bili svučeni skoro goli od rulje koja im je pokidala odeću i pronašla mnogo novca koji je bio skriven" (poređenje s nacističkim Holokaustom se nameće). Prema najverodostojnijoj proceni, u Strazburu je, od 1.884 Jevreja, 900 bilo spaljeno, a ostali su prognani iz grada.

Lomače su gorele tokom februara u najmanje petnaest nemačkih i švajcarskih gradova. U Frankfurtu su, u julu 1349. godine, Jevreji zapalili vlastite kuće kada su bili napadnuti i tako spalili veliko područje grada. Veće grada Kelna je odolelo zahtevima za progonom Jevreja, uprkos poseti delegacije Berna koja je dovela Jevrejina, vezanog u lance, koji je priznao svoj zločin trovanja bunara. Stanovništvo je uzvratilo napadima na Jevreje u okolnim gradovima, uključujući i Bon, gde su civilne vlasti bile manje moćne.

U Majncu je tokom istog meseca pogrom počeo za vreme obreda pokore, kada je lopov ukrao kesu osobi kraj njega. Rulja se okrenula protiv Jevreja, koji su se latili oružja da pruže otpor. Neki od pogromaša su bili ubijeni (prema jednoj proceni, njih dve stotine), a to je izazvalo bes cele zajednice. Kada su Jevreji na kraju bili savladani, zapalili su vlastite kuće, stvarajući vrelinu koja je istopila zvona i olovo sa prozora Crkve Svetog Kvirna.

Istočno od Rajne su napadi na Jevreje postepeno usahnuli. Dva moćna vladara, Albert II Mudri od Austrije i Kazimir II Poljski, bili su odlučni zaštitnici Jevreja, ali čak ni oni nisu mogli sasvim zaustaviti plimu progona.

Jevreji su često trgovali začinima ili apotekarskim proizvodima, a mnogi su obavljali i lekarsku praksu, što je skretalo dodatne sumnje na njihove glave. Ali je ista stručnost mogla da im obezbedi zaštitu od obrazovanih i moćnih ljudi, koji su cenili njihove usluge. Lični lekari pape Klimenta VI i napuljske kraljice Đovane bili su Jevreji.

Deo naklonosti pape Klimenta VI prema Jevrejima nesumnjivo je poticao iz njegovog poštovanja hebrejske učenosti i posebno naučne stručnosti. Jevrejsko kabalističko poznavanje astrologije takođe je ostavilo povoljan utisak na papu iz Avinjona.

Sumnja da su moćni pojedinci i hrišćanske zajednice u celini cinično koristile kugu kao mogućnost da se reše svojih dugova prema Jevrejima i da povrate nešto imetka koji je prešao u jevrejske ruke, dugo je lebdela nad pogromima zbog kuge. Priča je zapravo vrlo složena. Jevreji su davali relativno kratkoročne zajmove, što ih je činilo korisnim za moćne vladare, koji su više voleli da posluju s njima nego sa moćnijim firentinskim i lombardijskim bankarima.

Istina je, ipak, da su velike količine novca mogle da se steknu uništenjem Jevreja. U Kelnu je razrušen jevrejski kvart postao bitan deo vlasničkog carstva Arnolda Plezijskog, jednog od najvećih špekulanata sa zemljištem u Nemačkoj krajem srednjeg veka. Nadbiskup i gradsko veće, koji su podelili jevrejske posede unutar gradskih zidina, utrošili su deo neočekivane dobiti na ulepšavanje katedrale i gradnju nove gradske većnice u flamanskom stilu.

PLEMIĆI PROTIV RULjE

Spasenje Jevreja iz Regenzburga, gde je 237 vodećih građana formiralo odred da garantuje njihovu zaštitu, ukazuje da je tamo gde je urbano plemstvo uživalo izvesnu meru podrške među zanatlijama bilo moguće suzbiti nasilje rulje. Uporedite to s Augzburgom gde je gradonačelnik, Hajnrih Portner, bio do guše zadužen kod jevrejskih bankara, pa je navodno otvorio kapije "ubicama Jevreja", postavivši tako obrazac po kom su imućni i moćni pribegavali ubistvima kao načinu poništenja dugova.

DUG KELNSKOG NADBISKUPA

Kelnski nadbiskup Valram je dugovao pet stotina dukata (barem milion današnjih dolara) jevrejskom bankaru Mejeru fon Zibergu. Valram je 1334. godine utamničio svog kreditora i pogubio ga pod optužbom da je podsticao krivotvoritelje. Njegova preplašena udovica, Judita, otpisala je nadbiskupov dug. Kada su progoni zbog "crne smrti" zahvatili Keln, Valramov autoritet je pomogao da se odvrati rulja koja je proterivala Jevreje van grada, okrenuvši ih na gradove i sela u okruženju.