black death
Kralj je 25. oktobra 1348. odredio severnjačkog crkvenog prvaka, biskupa od Karlajla, da ode u opasni, kugom poharani Bordo i dopremi telo mlade princeze u London radi sahrane. Biskupu je velikodušno dodeljeno pet maraka na dan (oko dve hiljade dolara u današnjim parama) na ime putnih troškova. Edvard III je, bez sumnje, preplatio vrlog biskupa zbog postojećih zdravstvenih rizika.

Verovatno je Karlajl otišao u Bordo, ali nije mogao da vrati Džoanino telo zato što je pretvoreno u anonimni pepeo u opštem požaru koji je progutao lučki deo grada.

U Bordou je područje luke bilo tako gadno zahvaćeno kugom (sve živo je skapalo od te strašne morije, kako je primetio savremeni francuski hroničar) da je gradonačelnik Rejmond od Biskela odlučio da spali luku, u nadi da će tako sprečiti širenje epidemije. Plamenovi i dim što su se dizali iz zapaljene luke mogli su se videti miljama daleko.

Ali se vatra u luci otrgla kontroli i uništila neka vredna zdanja, prilično udaljena od lučke zone. Požar je progutao i kraljevski dvorac u zalivu i, po svoj prilici, sa njim i Džoanine zemne ostatke.

Princezina smrt je u dom kraljevske porodice u Engleskoj unela ozbiljnost pretnje kakvu predstavlja kuga. Seljaci što umiru u vlastelinskim selima, masovne grobnice u Londonu i drugim gradovima - ti događaji su uneli pometnju u porodicu i dvor Plantageneta.

Dvor je srazmerno lako umakao kugi iz 1349. godine. Kralj je sa svojim najstarijim sinom, Crnim Princem, proveo letnje mesece u kraljevskim dvorcima na jugozapadu Engleske, daleko od najnastanjenijih predela i u području zemlje gde je smrtnost već prelazila svoj vrhunac. Ali mada je većina bliskih pratilaca kraljevske porodice bila pošteđena, pravim čudom, na kraljevsku porodicu i dvor je morala emotivno uticati masovna smrtnost.

Najuzvišeniji plemić i najimućniji čovek izvan uže kraljevske porodice bio je Henrik od Groumonta, vojvoda od Lankastera, omiljeni veteran iz ratova s Francuskom. Groumonta je duboko potresla kuga. On je preživeo nalet kuge iz četrdesetih godina, da bi podlegao sličnoj epidemiji 1361. godine. Groumont je 1354. godine, na navaljivanje njegovog ispovednika, zapisao svoje promišljanje biomedicinskih stvari u maloj Knjizi o svetim doktorima. To je veoma dirljiv dokument koji odražava godine kuge.

Među ličnim slabostima, koje je Groumont spoznao i imao nameru da ispravi, bilo je zgražavanje nad bolesnima, koje je bilo tako ekstremno da im nije ustupao čak ni ostatke sa svoje trpeze. U vojvodinoj knjizi, Hrist je lekar koji uz pomoć Deve Marije nudi lekove za rane duša zaraženih sa svih sedam smrtnih grehova.

Pripadnici visokog plemstva nisu bili dubokoumni ljudi, iako su bili poznavaoci umetnosti, sakupljači retkih knjiga i pokrovitelji naučnika, pesnika i teologa. Ti kasnije uzvišeni kulturni poslovi, kojima je porodica Lankastera zapravo naginjala, bili su puki deo gizdavog, skupog načina života. U tom životu, rasan konj je bio isto što i pesnik pod pokroviteljstvom, smišljeno ljubavno iskustvo isto što i njegovo odsustvo, njihova bogata gizdava odeća i probrani obedi samo deo svakodnevnih poslova - poput disanja i spavanja.

Bile su to ličnosti koje žele sve da opipaju u životu, ne promišljajući dugoročni ili čak sutrašnji smisao stvari. Rađali su se u neizmernom bogatstvu i divnim dvorovima i ponašali se u skladu s tim. Takav čovek igra sa kartama koje su mu podeljene, živi život koji mu je Hrist odredio, a onda se on okonča, često u detinjstvu ili mladosti, gotovo nikada posle pedesete godine.

Vrlo malo ljudi je živelo takvim životom. Godine 1340. je oko 60 odsto zapadnoevropskog bogatstva i gotovo sva njena politička moć bila u rukama nekih trista porodica visokog plemstva, od kojih je oko četiri tuceta bilo u Engleskoj. Njihovo bogatstvo je bilo bukvalno nemerljivo, pošto nikada nije bilo procenjeno. Ali je godišnji prihod svake porodice bio barem milijardu dolara u današnjem novcu.

Bilo je mnogo rasprava između tih četiri tuceta porodica u vezi s njihovom političkom moći. Oni su bili "prvi stalež" ili politička klasa nacije. U Engleskoj je glava svake milijarderske porodice visokog plemstva - a često i njihov naslednik - skupa sa nekih tridesetak biskupa, bila sazivana ličnim pozivom kralja da sedi u onome što je sraslo u Dom lordova, gornji dom parlamenta. Gornji dom je imao kako zakonodavnu tako i zakonsku moć (vrhovni sud u Engleskoj je još Dom lordova; njihov posao zapravo obavlja dvadeset pet profesionalnih pravnih zastupnika koji stiču nenasledive doživotne titule).

Uticaj kuge na visoko plemstvo bio je individualan pre nego kolektivan. Njihov novčani priliv je bio golem, njihov način života tako rasipan da su imali značajnog uticaja na privredu zemlje. Hiljade ljudi u proizvodnji hrane, građevinarstvu, pravljenju raskošne odeće, održavanju domaćinstva, uzgoju konja, kao i izradi oružja i mnogim poslovima trgovine i preprodaje, nalazili su svoje veliko tržište u zadovoljavanju potreba tih nekoliko desetina porodica na samom vrhu društvene lestvice.

Tempo života koje je to visoko plemstvo nametalo i luksuzna dobra koje su oni negovali takođe su imali uticaja u pritiskanju manje imućnog plemstva i gornjeg sloja vlastele srednje klase. Život na kredit je tako postao opšta pojava među zemljoposednicima, kao što je danas u američkom društvu. Firentinski bankari i oni sa juga Francuske dopuštali su velike dugove sa veoma visokim kamatama. Bankarske pozajmice su bile krajnje sigurne ako su davane najvišim plemićima, zato što je njihovo ogromno bogatstvo - ma koliko oni bili rasipni - bilo garancija da će dugovi biti vraćeni.

To je bilo ustaljeno mišljenje kada je bio u pitanju najveći pozajmljivač novca od svih, kralj Edvard III - sve dok nije bio prisiljen da uzme tako velike zajmove, da bi vodio svoje ratove, da je na kraju obustavio plaćanje dugova, pretvorivši nekoliko najuglednijih bankarskih kuća u prah i pepeo.

Tu je onda i neobičan način na koji je kuga presudno uticala na užasnu porodicu Plantageneta. Kada je princeza Džoana pokošena kugom, dinastičko ujedinjenje s Kastiljom je bilo predupređeno. Čak ni kasniji pohodi na Španiju, najpre Crnog Princa a onda i Džona od Gonta, nisu mogli da kompenzuju političku korist izgubljenu propadanjem tog ujedinjenja.

Sa stanovišta firentinskih zelenaša, Džon od Gonta je bio u stanju da ostane solventan i postavi granice načina života milijardera. On je sagradio najveću kuću u Londonu, koju su spalili srditi seljaci 1381. godine.

PUSTA SELA I VINOGRADI

Isprva pokrenuta ratom pa pogoršana kugom, kriza u trgovini vinom - glavnim privrednim proizvodom Bordoa - tekla je uporedo sa pustošenjem sela. U prvoj polovini četrnaestog veka, između 725 i 1.360 brodova godišnje je isplovljavalo put Engleske noseći gaskonjska vina. Između 8. oktobra 1349. i 27. avgusta 1350. godine isplovio je samo 141 brod.

BLUDNICI IZ DOMA LORDOVA

Jedino pitanje koje je moglo odista da angažuje Dom lordova na nekoliko meseci jeste progon, pun mržnje, kakvog kraljevog miljenika, obično homoseksualca. To se obično završavalo nasiljem i važni ljudi bi se onda raštrkali po svojim seoskim posedima i predavali ustaljenom gošćenju, opijanju, lovu i bludničenju.