black death
Crna smrt iz 1348-1349. bila je najveća biomedicinska katastrofa u evropskoj, a možda i u svetskoj istoriji. Njeno značenje je odmah sagledao mudri arapski istoričar Ibn Kaldun, koji je nekoliko godina posle toga napisao: "Civilizaciju je i na Istoku i na Zapadu pohodila razorna kuga koja je opustošila nacije i učinila da mnogi narodi nestanu. Ona je progutala mnoga dobra civilizacijska dostignuća i pomela ih iz čitavog nastanjenog sveta".

Barem trećina ukupne zapadnoevropske populacije pomrla je u onome što su savremenici zvali "okuženje" (izraz "crna smrt" skovan je tek posle 1800. godine). To je značilo da je negde oko dvadeset miliona ljudi umrlo od 1347. do 1350. godine. Epidemija takozvane španske groznice iz 1918. godine ubila je možda pedeset miliona ljudi širom sveta, ali je stopa smrtnosti u odnosu na ukupnu populaciju bila, sasvim razumljivo, relativno mala u poređenju s učinkom "crne smrti" - između 30 i 50 procenata evropske populacije.

Veliko pustošenje nije nijednu zemlju teže pogodilo od Engleske 1348-1349. godine. Postojala su uz to barem tri talasa "crne smrti" koja su se obrušila na Englesku tokom veka posle 1350, mada ni slučajno tako silovita kao kataklizma s kraja četrdesetih godina, čija silina je bila jedinstvena u ljudskoj istoriji.

"Crna smrt" je dovela do demografskog sunovrata, a povratak je bio spor i veoma dug. Kada je engleska populacija krajem sedamnaestog veka počela značajnije da se oporavlja, usledio je još jedan i konačni nalet strašne epidemije kuge, 1665. godine, kako je to slikovito prikazao tadašnji hroničar, Denijel Defo (autor Robinzona Krusoa), u svojoj knjizi "Dnevnik iz godine kuge" (1722).

Nivo engleske i velške populacije dosegnut 1300. godine, od blizu šest miliona ljudi, ponovo je dostignut tek sredinom osamnaestog veka!

Medicina četrnaestog veka mogla je da amputira udove i normalno da spaljuje rane na delotvoran način. Ona je imala dragoceno znanje o travarskim lekovima za glavobolju, slabije želudačne bolove, menstrualne grčeve i druge marginalne bolesti. Ali bila je nemoćna da se suoči s nekom epidemijom.

Uprkos nesposobnosti srednjovekovne medicinske profesije da pouzdano opiše simptome i tok "crne smrti", istoričari medicine i društva su bili u stanju da odrede da je ona obuhvatala barem bubonsku kugu, istu onu pandemiju koja je poharala Istočno rimsko ili Vizantijsko carstvo u šestom veku n. e. i zahvatila čitav Mediteran u trećem veku ili čak i ranije.

Bubonska kuga je bacil koji su nosili paraziti na leđima glodara, i to crnog pacova, pretežno mada ne isključivo u srednjem veku. Ti crni pacovi i paraziti nosioci kuge na njima mogli su da se rašire brodovima međunarodne trgovine. Bristolska luka je bila glavno polazište za ulazak kuge u Englesku.

Kada se čovek zarazi bubonskom kugom, bez odgovarajućeg leka, verovatnoća je da će četvoro od petoro umreti za dve nedelje. Prvi stadijum je označen simptomima sličnim gripu, obično praćenim visokom temperaturom. U drugom stadijumu, žlezdane guke - što će reći tamne modrice i otekline - javljaju se na preponama ili pod pazuhom. (Osim kod deset odsto žrtava kuge. Tim nesrećnim muškarcima i ženama guke se razvijaju unutar trbušne duplje, pa se mogu videti samo prilikom autopsija)

Guke najpre rastu kao mrke izrasline na koži. One se razlikuju po veličini, od jednog do deset centimetara, ali su sve krajnje ružne i nesnosno bolne. Proliv i povraćanje takođe prate taj, krizni stepen kuge, a period inkubacije, obeležen visokom temperaturom, traje od dva do osam dana.

Treći - i često fatalan - stadijum kuge jesu respiratorne nevolje (zapaljenje pluća).

Danas je verovatno da bi pacijent ozdravio ako se leči antibioticima tokom prva dva stadijuma. Ako bolest stigne do trećeg stadijuma, antibiotici možda neće delovati.

Godine 1984. britanski zoolog Grejem Tvig je istakao da je učinak kuge, barem u Engleskoj, bio jednako silovit u slabo naseljenim seoskim sredinama kao i u gusto naseljenim predelima. Kuga je stvarala istu stopu smrtnosti u zimskim kao i u letnjim mesecima.

Istoričari medicine, kao što je Tvig, takođe su zapazili da su priče o umiranju, u periodu oko 1350. godine, često opisivale da je smrt nastupala posle tri ili četiri dana inkubacije, prebrzo u odnosu na mnogo duži trofazni nastup bubonske kuge. Izvesni pacijenti su umrli bez visoke temperature i bez guka ili modrica na preponama ili oko pazuha, a za objašnjenje njihove smrti bilo je izneto uverenje da je "crna smrt" uključivala i redak oblik virusnog oboljenja stoke, pogubnog po ljude, koje se zove antraks. Ili je čak bila isključivo antraks.

I antraks i bubonska kuga počinju sa sličnim gripoznim simptomima, pa su te dve bolesti mešali lekari toga doba. A nije teško shvatiti kako je ta kuga na bazi antraksa - ako je Tvigova teorija tačna - mogla da se širi. Iako su Evropljani u 13. veku krčili šume da bi dobili više obradive zemlje, oni nisu prigušili svoju naklonost prema crvenom mesu, mada se sa krčenjem šuma smanjivala zaliha divljači. Došlo je do enormnog razvoja stočarstva, gajenja stada goveda u prenatrpanim uslovima, kako na prostranim poljima severne Engleske, tako i na malim pašnjacima južnjačkih imanja.

Pre nego što se počelo sa opštim cepljenjem stada goveda, tokom pedesetih godina dvadesetog veka, zarazne epidemije stočnog antraksa bile su stalna pretnja na rančevima u svetu s druge strane okeana. Savremeni naleti zaraznih bolesti, bilo da se radi o goveđoj kugi u Rodeziji tokom devedesetih godina 19. veka, bolesti šapa i slinavke u zapadnoj Kanadi tokom pedesetih godina prošlog veka ili goveđeg sunđerastog encefalitisa ("bolest ludih krava") u Britaniji tokom devedesetih godina 20. veka, imaju zajedničko da se vrlo brzo šire.

Zaključak Edvarda Tomsona sa Univerziteta u Torontu, da su "bubonska kuga i antraks verovatno koegzistirali tokom četrnaestog veka" najbolje je što nauka trenutno može da priušti.

ŠPANSKA GROZNICA

Suočena s izbijanjem širom sveta onoga što je 1918. godine proizvoljno nazvano "španskom groznicom", koja je ubila pedeset miliona ljudi za godinu dana, medicinska struka nije bila mnogo delotvornija u njenom dijagnostikovanju i lečenju od svojih srednjovekovnih kolega pred "crnom smrću". Pandemija gripa 1918. godine je u suštini došla i prošla, a da niko nije znao zašto, uprkos sposobnosti da se pod mikroskopom vide neki virusi i bakterije koji su bili potpuno nevidljivi za lekare u četrnaestom veku. Nedavno je počelo ispitivanje DNA ćelijskog tkiva uzetog iz grobova iz 1918. na Špicbergenu i Aljasci.

ANTRAKS VEČNA OPASNOST

Spore antraksa, zakopane u zemlju, ostaju aktivne pola veka ili više kao izuzetno toksične po ljude. Tokom Drugog svetskog rata i nemački i saveznički biomedicinski naučnici razvijali su antraks kao oružje za biohemijski rat. Na kraju ga nije upotrebila nijedna strana, ali su saveznici testirali jedan njegov oblik na ostrvu blizu škotske obale. Pedeset godina posle rata pronađene su žive spore, zakopane u zemlju, pa su stanovnici ostrva morali da se evakuišu.