Georgij Ivanovič Gurdijeff
© Wikipedia
Georgij Ivanovič Gurdijeff, 1922.
Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.
"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."


Tko je bio Gurdjieff?


Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Gurdjieff
© Collection Gurdjieff Foundation of New York
Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.

Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

Slijedi izvadak iz knjige "U Potrazi za Čudesnim", P.D. Ouspenskog, nastavak na prijašnji članak G. I. Gurdjieff: O evoluciji Čovjeka.

Problem ezotericizma

"Još prije smo naglasili, kad smo pričali o ljudskoj povijesti da se život čovječanstva kojem mi pripadamo nalazi pod upravljanjem sila koje potjeću iz dva različita izvora: prvi, planetarni utjecaji koji djeluju na jedan potpuno mehanički način i koje ljudske mase, isto kao i individualni ljudi, primaju nesvjesno, i onda, utjecaji koji potiću iz unutrašnjeg kruga čovječanstva, čijeg postojanja i značaja većina ljudi nije svjesna, isto kao što nije svjesna ni onih planetarnih utjecaja.

"Ovo čovječanstvo kojem mi pripadamo, misleći na cjelokupno povijesno i prapovijesno čovječanstvo koje je poznato znanosti i ovoj civilizaciji, u realnosti čini samo vanjski krug čovječanstva, u kojem postoji i nekoliko drugih krugova.

"Tako, moramo zamisliti da se cijelokupno čovječanstvo, ono koje je nama poznato i ono koje nije, sastoji od nekoliko koncentričnih krugova.

"Unutrašnji krug se naziva 'ezoterični'; taj krug se sastoji od ljudi koji su dostigli najveći razvojni stupanj koji je moguć za čovjeka, što znači da svaki od njih posjeduje individualnost u svom krajnjem razvojnom stupnji, da tako kažemo, jedno nedjeljivo 'Ja', sve vrste svijesti moguće za čovjeka i punu kontrolu nad tim stanjima svijesti, sve znanje moguće za čovjeka, i jednu slobodnu i nezavisnu volju.

"Ovi ljudi ne mogu poduzimati radnje koje su u suprotnosti sa njihovim razumijevanjem, niti imati razumijevanje koje nije odraženo u njihovim radnjama."

"U isto vrijeme, među njima ne može biti nikave nesloge niti razlike u razumijevanju. Odatle, njihova aktivnost je potpuno ko-ordinirana i vodi ka jednom zajedničkom cilju bez ikakvog posebnog nagona, jer je sve bazirano na jednom zajedničkom i identičnom razumijevanju.

"Sljedeći krug se naziva - 'mezoterični', što znaci, sredina. Ljudi koji pripadaju ovom krugu posjeduju sve one kvalitete koje posjeduju pripadnici ezoteričkog kruga, s tom razlikom što je njihovo znanje više teoretskog karaktera.'

"To se naravno odnosi na znanja kosmičkog karaktera. Oni znaju i razumiju mnoge stvari koje još uvijek nisu u stanju da izraze na jedan praktičan način. Znači, oni znaju mnogo više nego što su u stanju da pretvore u praksu.

"Međutim, njihovo razumijevanje je isto kao, odnosno, identično sa razumijevanjem ljudi koji pripadaju ezoteričkom krugu.

"Između njih ne može biti nesporazuma niti nerazumijevanja. Jedan od njih razumije isto kao što svi oni razumiju, i svi razumiju na isti način kako jedan razumije.

"Međutim, kao što je već prethodno rečeno, to razumijevanje je u poređenju sa razumijevanjem onih iz ezoteričkog kruga, više je teoretske prirode.

"Treći krug se naziva - 'egzoterični', vanjski, zato što je to vanjski krug unutrašnjeg dijela čovječanstva. Ljudi koji pripadaju tom krugu posjeduju mnogo onoga što karakterizira ljude iz ezoteričnog i mezoteričnog kruga, s tim što je njihovo kosmičko znanje više filozofskog karaktera, što bi značilo, ono je više apstraktno u usporedbi sa znanjem onih iz mezoteričnog kruga.

"Pripadnik mezoteričnog kruga kalkulira, dok pripadnik egzoteričnog kruga kontemplira. Njihovo razumijevanje često nije izraženo u njihovom aktivnostima. Međutim, između njih ne može biti razlike u razumijevanju. Ono što razumije jedan, razumiju i svi ostali.

"U literaturi koja priznaje postojanje ezoterike, čovječanstvo se dijeli samo na dva kruga, egzoterični krug, koji se nalazi nasuprot ezoteričnog, naziva se normalnim životom. U realnosti, kako vidimo, 'egzoterični krug' je nešto veoma daleko i veoma visoko iznad nas. Za običnog čovjeka, već samo to podrazumijeva 'ezotericizam'.

"Ovaj 'vanjski krug' kome mi pripadamo i kojeg jedino znamo, je krug mehaničkog čovječanstva. Prvi znak po kome se taj krug prepoznaje je taj što među ljudima koji mu pripadaju nema niti može biti zajedničkog razumijevanja. Svako razumije na svoj lični način, i svako drugačije.

"Ovaj krug se ponekad naziva krugom 'jezičke zabune', tj. to je krug u kojem svako priča svojim jezikom, gdje nitko nikoga ne razumije, niti se itko trudi da ga drugi razumiju.

"U ovom krugu jedno zajedničko razumijevanje između ljudi je nemoguće, osim u rijetkim slučajevima u vezi sa stvarima koje nisu od nekog ozbiljnijeg značaja i koje se nalaze u okviru granica datog stvorenja.

"Ukoliko ljudi koji pripadaju tom krugu postanu svjesni ovog općeg nedostatka razumijevanja i dobiju želju da razumiju i da se njih razumije, onda to podrazumijeva da oni imaju jednu podsvjesnu tendenciju ka unutrašnjem krugu, jer međusobno razumijevanje počinje samo u egzoteričkom krugu i samo tamo je ono moguće.

"Međutim, svjesnost o nedostatku razumijevanja ljudima obično dolazi na jedan potpuno drugačiji način, tako da mogućnost razumijevanja jednog čovjeka zavisi od mogućnosti njegovog prodora u egzoterični krug gdje razumjevanje počinje.

"Ako zamislimo čovječanstvo u obliku četiri koncentrična kruga, tu također možemo zamisliti četiri prolaza na kružnici trećeg, unutrašnjeg kruga, tj. egzoteričnog kruga, kroz koje ljudi iz mehaničkog kruga mogu proći.

"Ta četiri prolaza su ujedno u vezi sa četiri puta, o kojima smo prije pričali.

"Prvi put je put fakira, put namijenjen za ljude tipa čovjeka br. 1, koji su fizička tijela, instiktivno-pokretačko-osjetilni ljudi bez mnogo pameti i bez mnogo srca.

"Drugi put je put monaha, religiozni put, put ljudi tipa čovjeka br. 2, tj. emocionalnih ljudi. Ovdje jako tijelo i um nisu toliko potrebni.

"Treći put je put jogija. To je put uma/intelekta, put čovjeka br. 3. Ovdje srce i tijelo ne trebaju biti nešto posebno jaki, jer bi to predstavljalo samo jednu smetnju na tom putu.

"Pored ova tri puta postoji i četvrti put, kojim mogu da idu oni koji iz bilo kog razloga ne mogu ići bilo kojim od ona prva tri puta.

"Osnovna razlika između prva tri puta, tj. puta fakira, puta monaha, puta jogija i četvrtog puta sastoji se u činjenici da su oni uvezani u jednom stalnom obliku koji postoji kroz jedan dugi vremenski period naše istorije i oni se skoro, kao takvi, nisu nimalo promijenili. U temelju ovih institucija nalazi se religija.

"Tamo gdje postoje škole jogija, one se samo izvana razlikuju od religijskih škola. U različitim povijesnim periodima postojala su razna društva i redovi fakira u različitim državama i ona još uvijek postoje.

"Ova tri tradicionalna puta predstavljaju stalne puteve koji postoje u okviru našeg povijesnog perioda.

"Prije dvije ili tri tisuće godina postojali su i drugi putevi koji više ne postoje, a ovi putevi koji postoje danas nisu nekad bili toliko podijeljeni, oni su bili mnogo bliži jedan drugome.

"Četvrti put se razlikuje od starijih i novijih puteva po činjenici da on nikada nije jedan stalan put. On nema nikakve određene oblike, niti institucije koje su vezane za njega. On se pojavljuje i nestaje pod uticajem nekih njegovih posebnih zakona.

"Četvrti put nije nikada bez jednog određenog značenja, on nije nikada bez preduzimanja jednog poduhvata; i on može jedino postojati oko njega i u vezi s njim. Kada se s tim poslom završi, da tako kažemo, četvrti put onda nestaje sa određenog mjesta, on nestaje u tom svom određenom obliku, da bi se kasnije možda pojavio opet na nekom drugom mjestu i u nekom drugom obliku.

"Škole četvrtog puta postoje za potrebe posla koji se obavlja u vezi sa predviđenim projektom. One nikada ne postoje same od sebe za svrhu obrazovanja ili obuke.

"Mehanička pomoć nije uputna ni u kakvom radu koji je u vezi sa četvrtim putom. Samo jedan svjestan rad može biti koristan prilikom rada na četvrtom putu. Mehanički čovjek nije sposoban za jedan svjestan rad, tako da je prvi zadatak za ljude koji počinju sa radom, da stvore svjesne pomoćnike.

"Sam rad u školama četvrtog puta može imati mnoge oblike i mnoga značenja.

"U normalnim životnim uvjetima jedina šansa da čovjek pronađe jedan "put" je mogućnost da se sretne sa početkom posla ove vrste. Međutim, sama šansa za nailaženje na jedan ovakav rad kao i mogućnost da se iz njega izvuče neka korist zavisi od mnogih okolnosti i uslova.

"Što prije čovjek uvidi svrhu jednog ovakvog rada koji se odvija, on će brže postati korisniji za njega i više će biti u stanju sam da dobije nešto od njega.

"Međutim, bez obzira na to kakav je krajnji cilj tog rada, škole postoje sve dok se taj rad odvija. Kad se posao završi, škole se zatvaraju. Ljudi koji su započeli taj rad silaze sa scene. Oni koji su naučili od njih ono što se moglo naučiti i koji su dostigli mogućnost da nastave sami da se kreću putem, počinju na jedan ili drugi način sa svojim vlastitim, ličnim radom.

"Međutim, ponekad se dešava da se jedna škola završi i da određen broj ljudi koji su bili u dodiru s pošlom ostane a da su vidjeli samo vanjski aspekt tog posla, odnosno, vidjeli su cijelinu posla samo sa strane.

"Tako oni, nimalo ne sumnjajući u same sebe ili u točnost svojih zaključaka i razumijevanja, oni odlučuju da nastave s radom. Kako bi nastavili s radom oni osnivaju nove škole, podučavaju ljude onome što su sami naučili i daju im obećanja koja su sami primili. Naravno, sve ovo predstavlja samo jednu vanjsku imitaciju. Međutim, kad se okrenemo nazad i pogledamo u prošlost, skoro je nemoguće jasno razlikovati gdje završava istinsko, a gdje počinje imitacija.

"Otvoreno govoreći, skoro sve što mi znamo o različitim vrstama okultnih, masonskih, i alkemičarskih škola podrazumijeva te imitacije. Mi ne znamo praktično ništa o stvarnim školama osim rezultata njihovog djelovanja, pa čak i to samo u slučaju ako smo u stanju razlikovati rezultate jednog istinskog rada od onih koji su proistekli iz imitacije.

"Međutim, ovakvi pseudo-ezoterični sistemi takođe igraju jednu svoju određenu ulogu u radu i aktivnostima nekih ezoteričnih krugova. Naime, oni predstavljaju posrednike između čovječanstva koje je uronjeno u jednom materijalističkom životu i škola koje su zainteresovane za obrazovanje jednog određenog broja ljudi, što za svrhu njihove vlastite egzistencije što za svrhu jednog rada kosmičkog karaktera kojeg one možda mogu izvoditi.

"Upravo taj pojam ezotericizma, ideja o inicijaciji, dopire do ljudi uz pomoć ovakvih pseudo-ezoteričkih sistema i škola; a kad te pseudo-ezoterične škole ne bi postojale, velika većina ljudi ne bi ni imala mogućnost bar da čuje o postojanju bilo čega što je više od života (kojeg oni poznaju), jer istina u svom čistom obliku, njima ne može da bude dostupna.

"Iz razloga što ljudsko biće ima mnoge specifične karakteristike, posebno tzv. moderni čovjek, istina može jedino doprijeti do njega samo u obliku laži - i samo u tom obliku je čovjek može prihvatiti; samo u tom obliku ljudi su u stanju da istinu probave i asimiliraju.

"Gola istina, za njih bi bila isto što i neprobavljiva hrana.

"Pored svega toga, u pseudo-ezoteričkim pokretima, u crkvenim religijama, okultnim i teozofskim školama, ponekad se može naći jedno zrno istine, u svom čistom obliku. Ono može biti sačuvano u njihovim spisima, ritualima, tradiciji, koncepciji njihove hijerarhije, njihovim dogmama ili u njihovim principima.

"Ezoterične škole, što ne znači, pseudo-ezoterične škole, koje se možda još uvijek mogu naći u nekim zemljama istoka, veoma teško je naći zato što one tamo postoje maskirane u vidu nekih manastira ili hramova. Tibetanski manastiri građeni su u obliku četiri koncentrična kruga, koji su podijeljeni visokim zidovima. Indijski hramovi, pogotovo oni na jugu Indije, građeni su na istom principu u obliku četverougaonika, koji se nalaze jedan u drugom.

"Vjernici obično imaju pristup u prvi vanjski dio hrama a u rijetkim prilikama i posjetioci koji pripadaju drugim religijama ili dolaze iz drugih zemalja, pogotovo Europe; pristup drugom prstenu dozvoljava se samo pripadnicima određene kaste koji imaju specijalnu dozvolu za to; pristup trećem prstenu je dozvoljen samo ljudima koji pripadaju hramu; a pristupiti četvrtom prstenu mogu samo Bramani i sveštenici. Organizacije ove vrste, sa nekim malim varijacijama, nalaze se svuda te tako omogućavaju i ezoteričnim školama da egzistiraju bez mogućnosti da ih se prepozna.

"Jedan od dvanaest manastira je škola. Međutim, kako ga mi možemo prepoznati?

"Ukoliko uđete u njega, to će biti samo njegov vanjski dio. U njegov drugi dio mogu ući samo učenici, ali vi to ne znate jer će vam reći da se radi o pripadnicima određene kaste; u vezi trećeg i četvrtog kruga, o njima ne možemo ništa saznati. Tako možete obilaziti te manastire i u svakom će te vidjeti isti poredak i ukoliko vam to neko ne kaže, nećete biti u stanju da razlikujete jedan ezoterični hram ili obični manastir.

"Sam pojam inicijacije koji dopire do nas kroz pseudo-ezoterične sisteme, je takođe prenesen do nas u kompletno pogrešnom obliku. Legende o vanjskim obredima inicijacije stvorene su od otpadaka informacija kojima mi raspolažemo u vezi starih 'škola misterija'. Te Misterije predstavljaju jednu specijalnu vrstu puta kod kojih je, rame uz rame, sa jednim teškim dugotrajnim radom, povremeno dolazilo da jednog teatralnog prikazivanja, specijalne vrste, prilikom čega se na jedan alegoričan način prestavljao cijeli put evolucije čovjeka i svijeta.

"Prelazi sa jednog nivoa bića na drugi nivo bića bili su obilježavani ceremonijama u kojima su takve specijalne prezentacije bile zastupljene, te je to podrazumjevalo jednu inicijaciju.

"Međutim, promjena bića se ne može ostvariti uz pomoć bilo kakvih obreda ili rituala.

"Ritualima se može samo obilježiti ostvarena tranzicija bića.

"A u pseudoezoteričnim sistemima, gdje ne nalazimo ništa drugo do te rituale, oni pridaju tim ritualima jedan neovisan značaj. Oni pretpostavljaju da se jednim ritualom, pretvorenim u jednu svetu tajnu prenose određene sile na one koji u njemu sudjeluju. To je opet u vezi sa onom psihologijom imitacije.

"Ne postoji niti će ikada postojati bilo kakva vanjska inicijacija. U stvarnosti, postoje samo: samo-inicijacija i samo-prezentacija. Sistemi i škole mogu samo indicirati metode i načine, ali nema tog sistema ili škole koji mora odraditi za čovjeka onaj posao kojeg on mora da uradi sam. Unutrašnji rast, promjena bića, potpuno ovisi od rada kojeg čovjek mora da obavi sam."

[...]

"Pojmovi, dobro i zlo, ponekad se vežu s pojmovima istinitog i pogrešnog. Međutim, isto kao što dobro i zlo ne postoje za običnog čovjeka, za njega takođe ne postoji istinito i pogrešno.

"Permanentna istinitost i permanentna lažnost može postojati jedino za permanentnog čovjeka. Ukoliko se čovjek stalno mijenja, onda će se za njega ono što je istinito i lažno takođe stalno mijenjati. A ukoliko se ljudi u svakom datom trenutku nalaze u različitom stanju, njihovi koncepti istine mogu biti isto toliko raznovrsni kao i njihovi koncepti dobra.

"Čovjek nikad ne primjećuje kako on počinje smatrati ispravnim ono što je jučer smatrao pogrešnim i obratno. On ne primjećuje te tranzicije isto kao što ne primjećuje ni tranzicije onih svojih 'Ja', jednih u druge.

"U životu običnog čovjeka istina i laž nemaju moralnih vrijednosti ikakve vrste, zato što se čovjek nikada ne može pridržavati jedne jedine istine. Njegova istina se mijenja. Ukoliko se ona neko određeno vrijeme ne mijenja, onda je to zato što joj to ne dozvoljavaju 'odbojnici' (eng. 'buffers').

"A čovjek nikada ne može reći istinu. Ponekad 'ono kaže' istinu, ponekad 'ono kaže' laž. Iz toga proizilazi da njegova istinitost i lažnost nemaju vrijednosti; nijedno od toga na zavisi od njega, oboje zavise od čistog slučaja.

"A to isto tako je točno ukoliko se primjeni na čovjekove riječi, njegove misli, njegova osjećanja, i njegove koncepte pravilnog i nepravilnog.

"Da bi razumio međusobnu povezanost istine i laži u životu, čovjek mora razumjeti laži u samom sebi, one konstantne i stalne laži koje neprestano govori samom sebi.

"Te laži su stvorene od strane 'odbojnika.' Da bi se uništile laži u nekome, kao i one laži koje se nesvjesno govore drugima, ti 'odbojnici' se moraju uništiti.


"Međutim, čovjek ne može živjeti bez 'odbojnika'. 'Odbojnici' automatski kontroliraju čovjekovo djelovanje, riječi, misli i osjećanja. Ukoliko bi se 'odbojnici' uništili onda bi sva kontrola nestala. Čovjek nije u stanju da egzistira bez kontrole, čak iako je ta kontrola samo automatska.

"Samo čovjek koji posjeduje volju, tj. svjesnu kontrolu, može živjeti bez 'odbojnika'. Iz toga proistiće da kad čovjek počne da uništava 'odbojnike' unutar sebe on mora istovremeno razvijati svoju volju. A pošto se volja ne može stvoriti po narudžbi i u kratkom vremenskom roku, može se dogoditi da on ostane sa uništenim 'odbojnicima' i sa voljom koja još uvijek nije dovoljno snažna.

"Jedina šansa koju on ima tokom tog perioda je da bude kontroliran od strane druge volje, koja je već prethodno dovoljno ojačana.

"To je razlog zašto prilikom rada u školi, koji uključuje uništenje 'odbojnika', čovjek mora biti spreman povinuti se volji drugog čovjeka sve dok se njegova vlastita volja dovoljno ne razvije. Obično se ta potčinjenost volji drugog čovjeka proučava prije svega drugog. Ja koristim riječ 'proučava' jer čovjek mora razumjeti zašto je ta poslušnost potrebna i on mora učiti kako da sluša.

"Ovo posljednje nije lako.

"Čovjek koji počinje s radom na samo-proučavanju s ciljem da stekne kontrolu nad samim sobom navikao je da vjeruje u svoje vlastite odluke. Čak i činjenica da je on uvidjeo potrebu da se promijeni ukazuje mu da su njegove odluke ispravne i ojačava njegovo povjerenje u njih.

"Međutim, kad on počne da radi na sebi, čovjek se mora odreći svojih vlastitih odluka, on mora da 'žrtvuje svoje vlastite odluke,' zato što u drugom slučaju volja drugog čovjeka koji upravlja njegovim radom ne bi bila u staju da kontroliše njegove postupke.

"U religijskim školama, 'poslušnost' se zahtijeva prije svega drugog, tj. potpuno i bespogovorno potčinjavanje, ali bez ikakvog razumijevanja. Škole četvrtog puta zahtijevaju razumijevanje prije svega drugog.

"Rezultati uloženog truda uvijek su proporcionalni sa razumijevanjem. Odricanje od svojih vlastitih odluka, potčinjavanje volji drugog, može predstavljati nepremostivu barijeru za čovjeka koji nije uspio prethodno shvatiti da on u suštini niti žrtvuje nešto, niti mijenja bilo šta u svom životu, da je cijeli njegov život podvrgnut jednoj vanjskoj volji i da on nikada sam nije ni donio neku svoju vlastitu odluku. Međutim, čovjek nije toga svjestan.

"On smatra da on ima pravo na slobodan izbor. Za njega je veoma teško odreći se iluzije da on sam upravlja svojim životom i da ga organizira. Međutim, rad na samom sebi nije moguć sve dok se čovjek ne oslobodi te iluzije.

"On mora shvatiti da on ne postoji; on mora shvatiti da on ne može izgubiti ništa, zato što on nema ništa što bi mogao izgubiti; on mora spoznati svoje 'ništavilo' u punom smislu te riječi. Ta svjesnost o svom ništavilu sama je dovoljna da se pobijedi strah od potčinjavanja volji drugog. Koliko god čudno se to moglo činiti, taj strah je jedna od najozbiljnijih prepreka na čovjekovom putu.

"Čovjek se boji da će ga natjerati da čini stvari koje su protivne njegovim principima, pogledima ili stavovima. Nadalje, taj strah momentalno stvara u njemu iluziju da on ima principe, stavove i uvjerenja koje u stvarnosti on nikada nije ni imao, niti bi ih ikad mogao imati.

"Čovjek koji nikad u svom životu nije razmišljao o moralu, sada se naglo počinje bojati da će ga neko natjerati da učini nešto nemoralno. Čovjek koji nikada nije razmišljao o svom zdravlju i koji je uradio sve što je moguće kako bi ga narušio, odjednom se počinje bojati da će ga neko natjerati da on ugrožava svoje zdravlje. Čovjek koji je cijeli svoj život 'u oči' lagao svakoga i svugdje, počinje se odjednom bojati da će ga neko natjerati da laže, i tako dalje u nedogled.

"Poznavao sam jednog pijanca koji se bojao više od svega, da će ga neko tjerati da pije. Taj strah od potčinjenosti volji drugog čovjeka veoma često se ispostavlja jačim od bilo čega drugog. Čovjek ne može razumjeti da se ta potčinjenost na koju on svjesno pristaje podrazumjeva jedini način da se stekne vlastita volja.."

[...]

"Moment u kojem čovjek koji se nalazi u potrazi za putom sretne čovjeka koji poznaje put, naziva se prvi prag ili prvi korak. Od tog praga počinje stepenište.

"Između 'života' i 'puta' nalazi se jedno 'stepenište'. Samo kad se čovjek uspije popeti uz to 'stepenište', on će moći kročiti na 'put'.

"Čovjek se penje tim stepeništem uz pomoć čovjeka koji je njegov vodič; on se ne može uspinjati prema gore sam. Put počinje upravo tamo gdje stepenište završava, tj. nakon posljednje stepenice ili praga na stepeništu, na jednom nivou koji je mnogo viši od običnog životnog nivoa.

"Odatle proizilazi da je nemoguće odgovoriti na pitanje iz čega počinje taj put?

"Taj put počinje iz nečega što se uopće ne nalazi u životu, tako da je nemoguće reći iz čega. Ponekad se kaže: kad se uspinje stepeništem, čovjek nije siguran ni u šta, on može u sve sumnjati, njegovu vlastitu moć, u to da li je ono što on radi ispravno, u svog vodiča, svoje znanje i svoju snagu.

"Istovremeno, ono što on stjeće je veoma nestabilno; čak iako se uspio popesti prilično visoko na stepeništu, on može pasti u svakom momentu a onda mora početi ispočetka. Međutim, kada pređe posljednji prag i kroči na put, sve to se mijenja.

"Prije svega, sva sumnja koju je on mogao imati u svog učitelja nestaje, a u isto vrijeme taj učitelj postaje njemu manje potreban nego prije. U mnogim slučajevima on može čak postati nezavisan i znati gdje će ići. Drugo, on ne može više tako lako izgubiti rezultate koje je stekao svojim radom i on se ne može više zateći u običnom životu. Čak iako bi tada napustio put, on ne bi bio u stanju da se vrati tamo odakle je počeo.

"To je skoro sve što bi se općenito moglo reći o 'stepeništu' i o 'putu', zato što postoje različiti putevi.