Nove opservacije provedene s teleskopom Hubble pokazuju da se crveni superdiv Betelgez polako oporavlja od velike eksplozije njegovog vanjskog sloja uočenog 2019.
Betelgez

Betelgez se oporavlja od velike eksplozije površine iz 2019.
Betelgez, odnosno α Orionis najsjajnija je zvijezda u zviježđu Orion i deseta najsjajnija zvijezda na našem noćnom nebu. Betelgez je po vrsti crveni superdiv, što znači da će jednog dana eksplodirati u događaju koji zovemo supernovom, a njegova se jezgra urušiti u neutronsku zvijezdu ili u crnu rupu. 2019. godine s teleskopom Hubble primijetili smo da je površinski sloj Betelgeza eksplodirao u događaju koji su astronomi nazvali površinskim izbacivanjem mase ( Surface Mass Ejection, tj. SME). Danas, nova promatranja provedena opet pomoću Hubblea pokazuju da se zvijezda počela polako oporavljati od tog događaja.

Veliko zatamnjenje

Od zvijezda, uključujući naše Sunce, očekujemo da rutinski izbacuju dio svoje površinske materije (plazme) kroz tzv. koronalna izbacivanja mase (Coronal Mass Ejection, tj. CME). Ipak, ono što smo 2019. uočili na Betelgezu puno je većih dimenzija — on je sa svoje površine odjednom izbacio 400 milijardi puta više mase nego što zvijezde čine za običnog koronalng izbacivanja. Kad su tome posvjedočili, astronomi su shvatili da se radi o fenomenu koji prije nismo vidjeli i koji spada u potpuno novu kategoriju solarne aktivnosti.

betelgez
© NASA, ESA, Elizabeth Wheatley (STScI)
Umjetnički prikaz eksplozije Betelgezove fotosfere i grafikon koji prikazuje pad njegove svjetline kroz vrijeme
Kad se to dogodilo, nadalje, Betelgez je naglo potamnio i prividna magnituda digla mu se s 0,6 na 1,6, te se vratila na 0,6 tek godinu dana kasnije. Događaj danas kolokvijalno nazivamo "Velikim zatamnjivanjem."

"Nikad prije nismo vidjeli toliko izbacivanje mase s površine zvijezde. Ostali smo zatečeni s nečim što ne razumijemo u potpunosti. To je potpuno novi fenomen koji možemo promatrati direktno iz daljine, te promatrati pobliže pomoću Hubblea. Gledamo zvjezdanu evoluciju u realnom vremenu", rekla je Andrea Dupree iz Centra za Astrofiziku Harvard & Smithsonian.

Pretpostavljamo da je do fenomena možda došlo kao rezultat velikog konvekcijskog mjehura koji je nastao duboko u unutrašnjosti zvijezde i polako se izvlačio na površinu dok nije došlo do erupcije. Točnije, mjehur je, ako nam je teorija točna, uzrokovao podrhtavanja i odgurnuo sa Betelgeza jedan dio njegove fotosfere, nakon čega se ta izbačena plazma ohladila i pretvorila u prašinu. Taj događaj čak je poremetio Betelgezov ciklus "pulsiranja", tj. varijacije u njegovoj svjetlosti koje traju 400 dana i koje astronomi redovno promatraju već dva stoljeća.

Postepen povratak na staro

Zvijezda je sada još uvijek u procesu oporavljanja. Bez obzira na povratak njegove svjetline, još uvijek se vidi da se zvijezda nije vratila u normalu. Iako su se vanjski slojevi polako stabilizirali, što potvrđuju opservacije, fotosfera, tj. njegova površina još uvijek se obnavlja i za sad još nije stabina, već na neki način ljulja poput želatine. "Betelgez sada radi neke vrlo čudne stvari; njegova unutrašnjost na neki način 'poskakuje", nastavila je Dupree. Ono što je sigurno je da će nam događaj vrlo dobro poslužiti u izgradnji našeg znanja o zvijezdama u kasnim stadijima života. No bez obzira na fenomen do kojeg je došlo, Betelgezova supernova ne bi se trebala dogoditi još 100 tisuća godina.
betelgeze
© ESO/M Montargès et al.
“Veliko zatamnjivanje” Betelgeza 2019. Snimljeno pomoću Vrlo velikog teleskopa Europske svemirske agencije
Inače, radi se o zvijezdi udaljenoj otprilike 548 svjetlosnih godina, što znači da se sve ovo zapravo dogodilo otprilike u isto vrijeme kada je Kolumbo otkrivao Ameriku. Kao što je navedeno, vrlo jako svijetli i lako ga je uočiti na nebu. Orion, njemu matično zviježđe, iz našeg dijela planete trenutno je vidljivo samo u ranim jutarnjim satima, no za par mjeseci biti će vidljivo gotovo cijelu noć.

Na kraju valja spomenuti i Betelgezovu iznimnu veličinu: promjer mu je oko 1,23 milijarde kilometara, odnosno 764 puta veći od Sunčevog. Drugim riječima, kada bi ga postavili u Sunčev sustav umjesto Sunca, zauzeo bi prostor sve do Jupitera. Uz to, on se približavanjem svojoj supernovi polako širi i okružen je slojevima materijala koji je izbacio iz sebe kroz zadnjih stotinjak tisuća godina. Najveći od tih slojeva sam po sebi ima radijus od 7,5 svjetlosnih godina.