David Kay
© Alex Wong/Getty Images/AFPDavid Kay
Poznat po svom agresivnom stilu inspekcije i čvrstim stajalištima u pogledu iračkog pridržavanja njihovih obveza razoružanja, David Kay je na kraju dana pokazao svoju istinsku hrabrost suprotstavivši se svijetu i suočivši ih s činjenicom da su svi pogrešno shvatili Irak .

Do mog dolaska u New York, sredinom rujna 1991., inspektori za oružje iz Posebnog povjerenstva Ujedinjenih naroda, ili UNSCOM, bili su na terenu u Iraku u 16 odvojenih prilika, počevši od svibnja. Većina inspekcija provedena je u skladu s predloškom inspekcije na licu mjesta koji je proizašao iz američkog iskustva u provedbi sporazuma o srednjim nuklearnim snagama (INF), koji je stupio na snagu u srpnju 1988. predstavljao je prvi svjetski pokušaj inspekcije na licu mjesta kao sredstva provjere usklađenosti kontrole naoružanja.

Ovaj predložak predstavljao je džentlmenski sporazum, da tako kažemo, gdje je jedna strana dala detaljnu izjavu o lokacijama i materijalima obuhvaćenim sporazumom dajući ovlasti inspekcijama (u slučaju Iraka, to je značilo rezoluciju 687 Vijeća sigurnosti, donesenu u travnju 1991., nalažući osnivanje UNSCOM-a i njegove misije razoružanja), a druga se strana složila provjeriti cjelovitost te izjave i nadzirati raspolaganje uključenim materijalom, na način koji poštuje suverenitet i dostojanstvo kontrolirane strane u inspekciji.

Ali postojale su neke značajne iznimke od ovog predloška. Kada je Irak dostavio UNSCOM-u svoju izjavu u vezi sa svojim držanjem zabranjenih kemijskih, bioloških, nuklearnih i balističkih projektila dugog dometa (zajednički poznatih kao oružje za masovno uništenje ili WMD), mnoge nacije koje su pregledale ovu izjavu bile su zatečene onim što nije uključeno - Irak je zanijekao bilo kakvu umiješanost u aktivnosti vezane uz nuklearno ili biološko oružje, te je znatno umanjio svoje sposobnosti za kemijske i balističke projektile dugog dometa.

Američki obavještajci otkrili su dokaze o postojanju velikih uređaja poznatih kao kalutroni, koje je Irak koristio za obogaćivanje urana. Ove uređaje Irak nije prijavio. U lipnju 1991., inspekcijski tim Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koji je djelovao pod ovlastima dodijeljenim UNSCOM-u, proveo je inspekciju objekta u kojem su američki obavještajni sateliti promatrali kalutrone. Tim, predvođen iskusnim inspektorom za zaštitu po imenu David Kay, stigao je na mjesto koje su odredili Amerikanci, ali im je tri dana bio zabranjen ulazak. Nakon što je timu dopušteno ući unutra, ništa se nije moglo pronaći - Iračani su uklonili sve materijale.

Američki sateliti locirali su konvoj vozila koji su bili natovareni kalutronima u vojnom kampu zapadno od Bagdada. Protokol inspekcije zahtijevao je od inspekcijskog tima da unaprijed obavijesti Iračane o njihovoj namjeri da posjete mjesto određeno za inspekciju. Ovaj put, međutim, David Kay je poveo svoj tim na određeno mjesto bez da je Iračane unaprijed obavijestio. Po dolasku, naoružani stražari spriječili su tim da uđe na gradilište. Dvojica inspektora popela su se na obližnju karaulu, odakle su mogli vidjeti unutrašnjost objekta. Promatrali su kako Iračani odvoze vozila iz stražnjeg dijela kampa i radio vezom javili tu činjenicu ostatku tima. U potjeru je krenulo i inspekcijsko vozilo, koje se ubrzo našlo pored gotovo 100 teško natovarenih kamiona, od kojih su neki prevozili kalutrone koje Iračani u žurbi da napuste kamp nisu uspjeli dobro prekriti. Inspektori su snimili desetke fotografija prije nego što su ih irački vojnici natjerali da prekinu ispalivši hice upozorenja iznad njihovih glava.

Šteta je učinjena. Dugotrajni diplomatski sukob između inspektora i Iraka okončan je nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a zaprijetilo da će odobriti upotrebu vojne sile. Naposljetku, Irak je bio prisiljen priznati da ima neprijavljeni program posvećen obogaćivanju urana, ali je zanijekao da su ti napori imali bilo kakve veze s programom nuklearnog oružja.

U naknadnoj inspekciji u srpnju, David Kay uspio je otkriti dovoljno nedosljednosti u iračkoj verziji događaja koje su, u kombinaciji s novonastalom tehničkom slikom izvučenom iz rezultata detaljne forenzičke istrage i analize, ukazale na postojanje programa naoružanja.

U rujnu je David Kay poveo još jedan tim inspektora u Irak. Ova je inspekcija bila drugačija - umjesto IAEA-inih inspektora za zaštitne mjere i nuklearnih stručnjaka, tim se sastojao od velikog broja američkih specijalnih snaga i CIA-inih paravojnih operativaca obučenih za umijeće eksploatacije osjetljivih lokacija - ukratko, kako otkriti dokumente i druge materijale skrivene u sajtu. Naoružan preciznim obavještajnim podacima koje su pružili irački prebjezi, tim Davida Kaya uspio je otkriti arhiva osjetljivih nuklearnih dokumenata, uključujući neke koji dokazuju postojanje programa nuklearnog oružja. Kayev tim preuzeo je dokumente, ali su ga naoružani irački čuvari spriječili da napusti lokaciju.

Ovaj sukob odigran je uživo na televiziji, a David Kay je postao poznato ime kroz njegove brojne intervjue vođene putem satelitskog telefona. Iračani su nakon nekoliko dana ponovno popustili, pustili inspektore i dokumente, te bili prisiljeni ponovno napisati svoju nuklearnu deklaraciju, ovaj put priznavši postojanje programa nuklearnog oružja.

Čovjek koji je osobno zaslužan za ovo postignuće bio je David Kay.

Prvi put sam "upoznao" Davida Kaya dok sam služio kao dežurni časnik UNSCOM-a tijekom rujanske krize, razgovarajući s njim preko telefona. Kasnije, kad je David stigao u New York na konzultacije, gledao sam kako je informirao osoblje UNSCOM-a o svojim podvizima, ali sam bio previše zastrašen ovom legendarnom osobom da bih mu prišao.

Visok profil Davida Kaya pokazao se previše za tupu birokraciju IAEA-e, i ubrzo nakon toga, napustio je IAEA-u i otišao na mirnije pašnjake u civilni život.

U međuvremenu je rastao i moj profil inspektora. Do ljeta 1992. bio sam uključen u vlastiti sukob s Irakom budući da je tim koji sam organizirao i u kojem sam služio kao operativni časnik bio uključen u višednevni zastoj kada nam je Irak zabranio ulazak u zgradu ministarstva gdje je bila pohranjena njegova arhiva materijala vezanog uz oružje za masovno uništenje. Te sam jeseni osmislio, organizirao i vodio dvije inspekcije koje su pomogle otkriti istinu o neprijavljenim iračkim balističkim projektilima. Kasnije sam preuzeo vodstvo u istraživanju iračkog takozvanog mehanizma prikrivanja, korištenog za skrivanje informacija i materijala od inspektora. U izvršenju ove misije, timovi koje sam vodio često su bili uključeni u teške sukobe s iračkim vlastima i snagama sigurnosti, često uključujući intervenciju Vijeća sigurnosti sličnu po prirodi onoj koju je David Kay pokrenuo u ljeto 1991.

Kad su me ljudi optuživali da sam poput Davida Kaya, shvatio sam to kao naveći kompliment.

Nakon moje ostavke u UNSCOM-u, u kolovozu 1998., Davidov i moj put su se znatno razišli. Na temelju mog sedmogodišnjeg rada na vođenju inspekcija UNSCOM-a u Iraku, bio sam uvjeren da je iračko oružje za masovno uništenje uvelike evidentirano i da nije ostalo ništa značajno.

David je, polazeći od temelja svog osobnog iskustva, zauzeo drugačiji pristup, optuživši Irak da skriva svoje oružje za masovno uništenje od inspektora koji, po njegovom mišljenju, jednostavno nisu bili dorasli zadatku razoružavanja Iraka u tako spornom okruženju.

Kao osoba odgovorna za osmišljavanje i provedbu metodologija, tehnologija i taktika koje koristi UNSCOM da se suprotstavi iračkim naporima prikrivanja, uvrijedio sam se na David Kayovo ocrnjivanje posla koji smo obavili moji kolege inspektori i ja, te sam s rastućom frustracijom promatrao kako je on bio u stanju uspješno lobirati kod američkog Kongresa i glavnih medija da prihvate njegovo mišljenje - da je Irak zadržao značajne količine oružja za masovno uništenje, a ta je činjenica predstavljala prijetnju vrijednu američke vojne intervencije.

Velikim dijelom zahvaljujući naporima lobiranja Davida Kaya, čiji je kredibilitet kao bivšeg inspektora bio neosporiv, ​​administracija predsjednika George W. Bush uspjela je natjerati Kongres SAD-a da da zeleno svjetlo za invaziju na Irak, koja se dogodila u ožujku 2003. Ubrzo nakon što je službeni irački otpor propao, u travnju, David Kay je izabran da predvodi organizaciju koju vodi CIA poznata kao Iraq Survey Group, ili ISG, koja je bila zadužena za lov na iračke programe WMD-a.

Iako mnogi ljudi koji su upoznati s biografijom Davida Kaya njegovo vrijeme kao inspektor IAEA-e smatraju njegovim najvećim postignućem, ja imam drugu perspektivu. Do kraja 2003. godine, David Kay se suočio sa zastrašujućom stvarnošću da iračko oružje za masovno uništenje koje je dobio zadatak otkriti, a za čije je postojanje Kay nepokolebljivo svjedočio prije rata, zapravo ne postoji. Suočen s ovom teškom istinom, David Kay dao je ostavku na mjesto šefa ISG-a i, u svjedočenju pred Kongresom u veljači 2004., imao je hrabrosti i poštenja priznati da, kada je riječ o postojanju iračkog oružja za masovno uništenje, "to se pokazalo da smo svi bili u krivu, vjerojatno po mom sudu, i to je vrlo uznemirujuće."

David Kay preminuo je 12. kolovoza 2022. Imao je 82 godine.

Zauvijek ću ga pamtiti kao čovjeka koji je u jesen 1991. zastrašio ovog u bitkama prekaljenog bivšeg marinca svojom prisutnošću i ugledom i, unatoč našem neslaganju oko predratnog raspolaganja iračkog oružja za masovno uništenje, kao čovjeka koji je imao integritet ustati i odgovarati za svoje pogreške.

David Kay će za mene uvijek predstavljati oličenje fizičke i moralne hrabrosti. To je nešto što bi svijet mogao učiniti s više u ovim teškim vremenima, a za što će svijet biti manje mjesto sada kada njega nema.
O autoru:
Scott Ritte r je bivši obavještajni časnik američkih marinaca i autor knjige 'Razoružanje u vrijeme perestrojke: Kontrola naoružanja i kraj Sovjetskog Saveza.' Služio je u Sovjetskom Savezu kao inspektor za provedbu INF sporazuma, u stožeru generala Schwarzkopfa tijekom Zaljevskog rata, a od 1991. do 1998. kao inspektor UN-a za oružje.