privatna imovina
U Kanadi je između 50-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća domorodačko stanovništvo proživljavalo pravu noćnu moru. Kanadska vlada odobrila je tada politiku prema kojoj su djeca iz starosjedilačkih obitelji mogla biti nasilno odvedena u udomiteljske obitelji ili smještena u internatske škole. Cilj je te vladine politike bio asimilirati starosjedilačku djecu kako bi prihvatila vrijednosti bijelog kršćanskog društva.

Rasistička politika

Ova politika koja je obilježila dobar dio druge polovice 20. stoljeća nazvana je danas izrazom Sixties Scoop ili "Grabež šezdesetih". Siromaštvo domorodaca se smatralo dovoljno dobrim izgovorom za otimačinu djece. Odluku o oduzimanju donosili su socijalni radnici na terenu. Često je na tu odluku utjecala činjenica da su u odgoju ove djece velikim dijelom sudjelovale proširene obitelji, što je socijalnim radnicima odgojenim u bjelačkom sustavu vrijednosti bilo nerazumljivo. Djeca su završavala u udomiteljskim obiteljima diljem Kanade, ali su mnoga završila i na drugim kontinentima.

Bila je to aktivna vladina kampanja kojom se stalno putem medija propagiralo udomljavanje ove djece. Ako vam se čini da je ova politika bila posljedica zabrinutosti za domorodačku djecu tome nije bilo tako. Bila je to rasistička politika koja je težila asimilirati domorodce na svoj način i pod svojim uvjetima.

ugrabljeno dijete
© Screenshot YouTube (Separating children from parents: The Sixties Scoop in Canada)Kanada je između 1960-ih i 1980-ih oduzela tisuće domorodačke djece njihovim roditeljima, a posljedice se osjećaju i danas
Jezik nasilja

Proces je započeo još davne 1951. godine izmjenama postojećeg Indijanskog zakona, a kojim su pokrajinske vlasti dobile ovlasti nad domorodačkom djecom. Umjesto da vlada pruži domorodačkim obiteljima financijsku i svu drugu podršku ovdje je došlo do nasilnog uklanjanja djece iz obitelji pri čemu roditelji nisu znali zašto i gdje im to odvode djecu. Činjenica da vlada ne raspolaže točnim podacima o broju ugrabljene djece pokazuje da se podaci nisu uopće evidentirali i da je vladala anarhija po tom pitanju.

Velik broj tadašnje djece koja su danas ljudi u zrelim godinama kaže da im je djetinjstvo bilo pakleno. U školama su često fizički zlostavljani i svedeni na brojeve. Nisu se smjeli služiti svojim jezikom već samo engleskim ili francuskim, koje u početku nisu znali. Mnoga su djeca prošla "ne samo psihičko i fizičko zlostavljanje" već i ono seksualne prirode.

Iako se kanadska vlada ispričala za nepravdu koju je nanijela domorodcima, je li isprika dovoljna. Oteta djeca danas navode da su pokušaji asimilacije često neslavno propadali, a oni bi završavali u paklu droge i alkohola. Nasilje je često bilo jedini jezik koji su upoznali u djetinjstvu, pa su kao i kao odrasli ljudi nastavili koristiti istim jezikom.

Poremećen sustav vrijednosti

Smatra se da je na ovaj način ugrabljeno više od 30 000 djece. Ovaj broj je procijenjen na osnovu podnesenog broja zahtjeva za odštetu prema kanadskoj vladi. Bio je to kulturni genocid nezamisliv za razvijeni dio svijeta i drugu polovicu 20. stoljeća. Čak i danas domorodačka djeca imaju znatno veću vjerojatnost da će završiti u sustavu socijalne skrbi od one bijele djece. Iako je Kanada sudjelovala u izradi UN-ove konvencije o zaštiti i pravima djece, sama je malo napravila po tom pitanju kada je riječ o domorodačkoj djeci koja su očito u tom poremećenom sustavu vrijednosti bila uvijek na dnu ljestvice.