grenland
Usled nepoznatih okolnosti osam članova jedne porodice je preminulo, oni su potom sahranjeni u grobnicu na koju će nakon 500 godina naići jedan lovac.

Mora da je bila strašna zima te noći kada su za sobom zatvorili vrata svoje kamene kuće. Upravo su završili zimsku seobu, napustili letnje šatore od krzna u unutrašnjosti i vratili se na obalu okeana. Još su se nadali lovu i životu. Da li je možda došla glad, ili oluja? Ili neka zarazna bolest? Ili je nestalo ogreva? Da im se nije umijak prevrnuo, pa su svi završili u ledenom moru? Tek, osmoro šćućurenih ljudi, obučenih u najtoplije što imaju, preminulo je zajedno. Genetičari su utvrdili da su to tri generacije jedne porodice i da se tragedija dogodila oko 1475. godine. U grobnicu je spuštena i jedna šestomesečna beba.

"Narodna predanja govore o tradiciji da, kad majka premine, dete biva živo položeno u njen grob, kako bi je sledilo na putu u večna lovišta. Verovatno se to dogodilo i ovoj deci. Nama je to strašno i surovo, ali njima je bilo normalno, jer onaj ko bi preuzeo brigu o tuđoj deci, taj bi ugrozio život svoje", tvrdi Danac, ukazujući mi na tetovaže koje se još uvek vide na telima nastradalih.

"Bile su simbol statusa i srodstva. Recimo, najmlađa žena ih nema, verovatno zato što još nije bila udata. Hiljadama godina Inuiti su ukrašavali svoja lica tako što bi iglom bockali kožu i bojili je. Kada su došli misionari, smatrali su to đavoljom rabotom, pa su tetovaže ubrzo nestale."

Čuo sam da im je odeća tada bila najdragocenije što su imali i čudno je da su njihovi bližnji sa njima zakopavali stvari koje im možda mogu spasiti život. I kako ti odevni predmeti tako sveže i očuvano izgledaju posle pet vekova?

"Onima koji su ih sahranili bilo je važno da pokojnici budu toplo ušuškani i na drugom svetu. Pored odeće, ispod njih je ostavljeno još kvalitetne kože. Našli smo mnogo amajlija koje treba da ih zaštite i daju im snagu. Zbunjuje nas zašto je među osam tela samo jedan muškarac, jer Inuiti nisu razdvajali grobove po polovima."

U vazduhu lebdi pitanje - možda se muškarcima dogodila neka nesreća, pa su u domaćinstvu ostale samo žene, deca i nemoćni čovek, nejač...

Čizme najvišeg kvaliteta izdržavju sve testove vremena. Žena je blago podvila kolena, kao da želi da ustane. Ruku je savila na grudima u neobičnom položaju, samo što njome ne odmahne i kaže: "Smrt, nije to ništa". Jelenja koža, kao sad oprana, sija se preko stomaka i udova. Vreme joj je zatamnilo lice, ispraznilo očne jabučice.
grenland
© PROFIMEDIA
Mlada žena isrpužila je ruke tako da joj se svi prsti vide. Izuzetno duge, lepe ruke, sa čistim, dugim noktima. "Nije došlo do povlačenja tkiva, pa možemo sa sigurnošću tvrditi da su njene ruke upravo tako izgledale i dok je bila živa", kaže mi danski kustos. Okrenula je glavu od nas, i gleda negde u daljinu, kao da iščekuje ljubav svog života...

Tela je mumifikovao suv i hladan grenlandski vazduh. U muzeju su oku posmatrača izložene tri žene i jedna beba. Iako na ženskim telima ima dosta kože, lica su deformisana. Na prostirkama od štavljene kože, kao da svaka plovi vremenom na sopstvenom brodu sudbine, izgledaju udaljene od stvarnosti.

Svi zubi mlade majke su na svom mestu. Krzno izgleda novo, tek obučeno. Samo joj glava proviruje iz tople odeće, i ruke u grču, skvrčene na grudima. Jake noge su se sasušile u čizmama i pantalonama.

Dete naslonjeno na majku najpotresnija je scena Grenlanda. Ni godinu dana nije napunilo, a već je napustilo zemaljski život. Lik mu je neverovatno očuvan, kao zaustavljen na pola daha. Umesto očiju su dve rupe. U dubini se nazire pogled sa čudnim mirom i tračkom nade. Jakna mu je od fokine kože, pantalonice su od irvasa ili jelena. Obraščići široki, čelo glatko, umilno lice, čak mu i kosica viri ispod krznene kape, pa deluje prisutno, živo. Rukica mu je zgrčena, celo telo mnogo bolje ušuškano nego drugima. Dođe čoveku da ga uzme u naručje, da mu tiho otpeva uspavanku. Da mu kaže da je sve uredu i da večnost nije strašna.
dijete
© PROFIMEDIA
Ceo sat sam stajao ispred ovih tela, koja su u posebnoj, zastakljenoj prostoriji, stavljena na uvid nama turistima. Recitovao sam im "Kamenu uspavanku" velikog srpskog pesnika Stevana Raičkovića:

Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,
Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,
Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, neveni,
Uspavajte se tužni, umoreni.
Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.

Zamišljam rodbinu i prijatelje preminulih kako su položili njihova tela u udubljenje visoko u planini i grob im zatvorili gomilom kamenja.

"Važan deo večnog počivališta je pogled na fjordove, ledene sante, vrhove planina... Tako je i ova porodica sahranjena da duše posmatraju susednu planinu i ceo zaliv", priča mi Danac o posmrtnoj udobnosti Inuita, koja je svojstvena i drugim narodima.

Prošlo je od tada pet stotina godina. Hans Gronvald uputio se sa bratom u brda u lov. Učinio mu se neobičan taj kamenjar, pa mu je prišao, razgrnuo ga. Sunce je obasjalo grob. Pomislio je da vidi lutku, kad ono - telo deteta! Potreseni Gronvald sjurio se u grad i javio vlastima. Prijatelju je napisao kako je veoma razočaran što godinama niko ništa povodom ovog otkrića ne preduzima. Kada bi nešto slično pronašli u Danskoj, odmah bi svi bili na nogama. Tu je i komentar: "Ne mogu da se odlučim čije su čizme lepše..." Bilo je potrebno pet godina da vlasti obrate pažnju na ovaj lokalitet, a sve te godine Gronvald je čuvao grob, plašeći se da ga neko ne oskrnavi.

"Do početka XX veka, svega osam hiljada ljudi je živelo na Grenlandu. Ta činjenica dovoljno govori koliko je bila mala stopa preživljavanja, uz sav talenat i iskustvo koje su Inuiti sticali milenijumima."

Ali, lik deteta! Lik deteta! Njegove naborane usne, izraz lica na kojem nema bola, već samo zaustavljeno vreme - kao da očekuje da ga neko prodrma, da se trgne i nastavi da grli majku... A zapravo je i mrtav grli vekovima. To je nešto što se ne zaboravlja. Ta mala duša, ta mešavina lepote i tragike, ta gruba priroda koja sklanja s puta sve nejako... Dok ovo pišem, silno želim da se za namučenu detinju dušu posebno pomolim i upalim sveću.

Poznati grenlandski pesnik Akisiak Moler (1939-1997), pošto je video ovog dečaka, napisao je stihove koji sada stoje na zidu muzeja:

Večno dečje traganje
Tada i sada.
Večna pitanja:
Šta radiš?
Da li si srećan?
Gde li si sada?