Scott Ritter
© KARIM SAHIB / AFPFOTOGRAFIJA DATOTEKE: Scott Ritter (3. L), šef UN-ovog tima za inspekciju naoružanja i bivši major u američkom marinskom korpusu, šeta s članovima svog tima i iračkim vojnicima 13. siječnja ispred sjedišta UN-a u Bagdadu
U ispunjavanju svoje svečane, ustavom utvrđene obveze, 43. predsjednik Sjedinjenih Država, George W. Bush, 28. siječnja 2003. godine stao je pred govornicu u dvoranama Kongresa Sjedinjenih Država i obratio se američkom narodu.

"Gospodine predsjedniče Predstavničkog doma", započeo je predsjednik, "potpredsjedniče Cheney, članovi Kongresa, ugledni građani i sugrađani, svake godine, po zakonu i običaju, sastajemo se ovdje kako bismo razmotrili stanje Unije. Ove godine," intonirao je Bush ozbiljnim glasom, "okupljamo se u ovoj dvorani duboko svjesni odlučujućih dana koji su pred nama".

"Odlučni dani" o kojima je Bush govorio odnosili su se na odluku koju je već donio da napadne Irak, kršeći međunarodno pravo, u svrhu uklanjanja s vlasti iračkog vođe Sadama Huseina.

Promjena režima bila je kamen temeljac politike Sjedinjenih Država prema Iraku još otkako je Bushov otac, George H.W. V. Bush usporedio Sadama Huseina s Adolfom Hitlerom i zahtijevao suđenje poput onog u Nürnbergu zbog invazije na Kuvajt. "Oličenje Hitlera", rekao je stariji Bush okupljenima na republikanskom prikupljanju donacija u Dallasu, Texas. "Ali zapamtite: kada je Hitlerov rat završio, došlo je do suđenja u Nürnbergu."

iraq war
© Scott Nelson / Getty ImagesFOTOGRAFIJA DATOTEKE: 11. inženjerija američke vojske pridružena pješačkoj jedinici 3-7 kreće se na položaj 18. ožujka 2003. uoči mogućeg vojnog napada blizu granice Kuvajta i Iraka
Američki političari, posebno predsjednici koji svoju zemlju žele uvesti u rat, ne mogu jednostavno odstupiti od takvih izjava. Kao takav, čak i nakon što je istjerao iračku vojsku iz Kuvajta u veljači 1991., Bush nije mogao mirovati sve dok je Saddam Hussein na vlasti - bliskoistočni ekvivalent Adolfa Hitlera morao je otići.

Bushova 41. administracija uvela je sankcije Iraku uz potporu UN-a s ciljem gušenja nacionalne ekonomije i promicanja promjene režima iznutra. Te su sankcije bile povezane s obvezom Iraka da ukloni svo oružje za masovno uništenje, uključujući projektile dugog dometa te programe kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja. Sve dok inspektori UN-a za oružje ne potvrde da je Irak razoružan, sankcije će ostati na snazi. Ali kao što je Bushov državni tajnik, James Baker, jasno rekao, te sankcije nikada neće biti ukinute sve dok Saddam Hussein ne bude uklonjen s vlasti. "Nismo zainteresirani", rekao je Baker 20. svibnja 1991., "da vidimo ublažavanje sankcija sve dok je Saddam Hussein na vlasti."

Unatoč sankcijama, Sadam Husein je nadživio Bushovu 41 administraciju. Bushov nasljednik, Bill Clinton, nastavio je politiku sankcioniranja Iraka, U lipnju 1996. Clintonova administracija iskoristila je proces inspekcije oružja UN-a kao paravan za izvođenje državnog udara protiv Saddama. Trud je propao, ali ne i politika. Godine 1998. Clinton je potpisao Zakon o oslobođenju Iraka, čime je promjena režima u Iraku postala dio službene politike Sjedinjenih Država.

Sadam je nadživio i Clintonovu administraciju. Ali, kada je došlo do provedbe američkih planova za promjenu režima u Iraku,ispostavilo se da je zaista "treća sreća" - Saddamova sudbina bila je zapečaćena kada je Bushov sin, George W. Bush, izabran za predsjednika 2001. Dok Clinton nije uspio smijeniti Sadama Husseina s vlasti, uspio je neutralizirati napore inspekcije UN-a da nadziru razoružanje Iraka, dopuštajući SAD-u da nastavi tvrditi da Irak ne ispunjava svoju obvezu razoružavanja, i stoga opravdava nastavak ekonomskih sankcija.

Ovdje pitanje postaje osobno. Od 1991. do 1998. služio sam kao jedan od viših inspektora UN-a za oružje u Iraku, nadzirući razoružanje Iraka. CIA je pokušala upotrijebiti moj inspekcijski tim u lipnju 1996. kako bi pomogla u pokretanju puča protiv Sadama, a kontinuirano miješanje SAD-a u rad mojih inspekcijskih timova potaknulo je moju ostavku iz UN-a u kolovozu 1998. Nekoliko mjeseci nakon mog odlaska, Clintonova administracija naredila je UN-ovim inspektorima za oružje da odu iz Iraka prije pokretanja kampanje bombardiranja u okviru operacije Pustinjska lisica.

"Većina meta bombardiranih tijekom operacije Pustinjska lisica nije imala nikakve veze s proizvodnjom oružja", napisao sam u svojoj knjizi, Granična pravda, objavljenoj 2003. "Devedeset sedam 'strateških' ciljeva pogođeno je tijekom kampanje od sedamdeset dva sata; osamdeset i šest bilo je isključivo vezano za sigurnost Saddama Husseina - palače, vojarne, sigurnosne instalacije, obavještajne škole i štabovi. Bez iznimke, svaka od ovih lokacija bila je podvrgnuta ispitivanjima inspektora UNSCOM-a (većinu tih inspekcija vodio sam ja), a njihove su aktivnosti bile dobro poznate i potvrđeno da nisu bile povezane s UNSCOM-om."

Zaključio sam napomenom da je "svrha operacije Pustinjska lisica bila jasna svima koji su bili upoznati s ovim mjestima: Saddam Hussein, a ne iračko oružje za masovno uništenje, bio je meta." Nakon ovih zračnih napada, Iračani su zauvijek izbacili UN-ove inspektore.

To je, naravno, cijelo vrijeme bio cilj SAD-a. Sada, s novom administracijom na vlasti, SAD je nastojao iskoristiti neizvjesnost oko statusa iračkih programa oružja za masovno uništenje kao polugu kod američkog naroda i svijeta, kako bi opravdao invaziju na Irak kako bi se uklonio Saddam Hussein s vlasti jednom zauvijek. U jesen 2002. bilo je jasno da smo nacija koja ide u rat.

Shvatio sam ovo osobno i odlučio poduzeti mjere da to spriječim. Otišao sam u Kongres i pokušao natjerati senatske odbore za obavještajne poslove i vanjske odnose da održe istinska saslušanja o Iraku. Odbili su. Jedini način da se spriječi invazija bio je da se inspektori vrate u Irak kako bi mogli pokazati da ta zemlja nije prijetnja vrijedna rata, ali Iračani su postavljali toliko preduvjeta da se to jednostavno nije moglo dogoditi.

Tada sam odlučio intervenirati kao privatni građanin. Susreo sam se s Tariqom Azizom, Saddamovim savjetnikom i bivšim ministrom vanjskih poslova, u Južnoafričkoj Republici, i rekao mu da moram javno govoriti iračkoj Nacionalnoj skupštini, bez da se moje riječi cenzuriraju ili provjeravaju. To je bio jedini način da puste inspektore natrag. Aziz je isprva rekao da sam lud. Nakon dva dana razgovora, pristao je.

Razgovarao sam s iračkom nacionalnom skupštinom. Samo zbog toga ljudi su me optuživali za izdaju, iako se tokom obraćanja nisam ni malo suzdržavao pri osudi Iraka i smatrao ih odgovornima za zločine koje su počinili. Upozorio sam ih da će biti napadnuti i da im je jedina mogućnost da puste inspektore natrag.

Nakon što je to emitirano moje obraćanje, iračka se vlada morala suočiti sa mnom. Sastao sam se s potpredsjednikom, ministrom vanjskih poslova, ministrom za naftu i predsjednikovim savjetnikom za znanost. Pet dana kasnije, uvjerili su Saddama Husseina da pusti inspektore oružja nazad u Irak bez preduvjeta Ovo smatram jednim od svojih najvećih uspjeha u životu.

Nažalost, nije bilo tako. Da, inspektori UN-a su se vratili, ali je njihov rad na svakom koraku potkopavan od strane SAD-a, koji je nastojao diskreditirati njihova otkrića. Te sudbonosne večeri 28. siječnja 2003., predsjednik je istupio kako bi dovršio misiju - argumentirao rat na temelju prijetnje koju predstavlja Irak i njegovo nepronađeno oružje za masovno uništenje.

Taj diskurs nije bio nov. Zapravo, pokušavao sam razotkriti ovu vrstu argumenta još otkako su SAD naredile UN-ovim inspektorima za oružje da napuste Irak u prosincu 1998. U lipnju 2000., po nalogu senatora Johna Kerryja,demokrate iz Massachusettsa, i bitnog člana Odbor za vanjske poslove Senata, pismeno sam zabilježio svoj slučaj, objavivši dugačak članak u Arms Control Today koji je potom podijeljen svim članovima Kongresa. Godine 2001. snimio sam dokumentarni film, In Shifting Sands, u pokušaju da doprem do američke javnosti s istinom u vezi s iračkim oružjem za masovno uništenje, statusom njihovog razoružanja i neprimjerenošću američkog argumenta za rat.

S druge strane je bio predsjednik Sjedinjenih Država, koji je iskoristio svoju ustavnu obvezu da informira Kongres, proklamujući razlog za rat izgrađen na temeljima laži.

"Prije gotovo tri mjeseca," izjavio je Bush, "Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dalo je Saddamu Husseinu njegovu posljednju priliku da se razoruža [napomena: ovo je nakon što sam pomogao uvjeriti Irak da dopusti UN-ovim inspektorima za oružje da se vrate bez preduvjeta]. Umjesto toga pokazao je krajnje prezir prema Ujedinjenim narodima i prema mišljenju svijeta." Bush je primijetio da Irak nije uspio surađivati ​​s inspektorima UN-a za oružje, napominjući da je "bilo na Iraku da pokaže gdje točno skriva svoje zabranjeno oružje, izloži to oružje svijetu da ga vidi i uništi ga prema uputama. Ništa poput ovoga se nije dogodilo."

Irak je izjavio da nema više nikakvog oružja za masovno uništenje i kao takav nije bio u poziciji nikome pokazati gdje skriva nepostojeće oružje. U stvari, inspektori UN-a za oružje, radeći u punoj suradnji s iračkom vladom, razotkrili su obavještajne podatke koje su dale SAD u kojima se tvrdilo da se Irak nije pridržavao obveza. SAD je djelovao na principima koji datiraju još od izjave Jamesa Bakera iz svibnja 1991. da sankcije neće biti ukinute sve dok Saddam Hussein ne bude uklonjen s vlasti.

Predsjednik je zatim izložio pojedinačne tvrdnje o neotkrivenim biološkim agensima antraksa i botulin toksina. Iznio je slične tvrdnje o sarinu, iperitu i nervnim agensima. "Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdila je 1990-ih da je Sadam Husein imao napredan program razvoja nuklearnog oružja, da je imao dizajn za nuklearno oružje i da je radio na pet različitih metoda obogaćivanja urana za bombu", rekao je predsjednik.

To je bila istina - bio sam jedan od inspektora u središtu praćenja iračkih ambicija nuklearnog oružja. Ali tada je predsjednik izgovorio 16 riječi koje će zbog svoje notornosti ući u povijest: "Britanska vlada je saznala da je Sadam Husein nedavno tražio značajne količine urana iz Afrike."

Direktor CIA-e George Tenet kasnije je prisiljen priznati pred Kongresom da "ovih 16 riječi nikada nije trebalo biti uključeno u tekst napisan za predsjednika". Kako je Tenet kasnije primijetio, dok je tvrdnja o postojanju britanske obavještajne službe bila točna, sama CIA nije imala povjerenja u izvješće. "To [postojanje britanske obavještajne službe] nije dostiglo razinu sigurnosti koja bi trebala biti potrebna za predsjedničke govore", rekao je Tenet, "i CIA je trebala osigurati da se to ukloni."
George W. Bush
© TIM SLOAN / AFPFOTOGRAFIJA DATOTEKE: Američki predsjednik George W. Bush drži svoj govor o stanju Unije prije zajedničke sjednice Kongresa 28. siječnja 2003. u zgradi američkog Kapitola u Washingtonu
Činjenica je da je cijeli slučaj predsjednika Busha o Iraku bio laž, a CIA je bila suučesnik u pomaganju predsjedniku da objavi tu laž. Jedina svrha ove laži bila je izazvati strah među Kongresom i američkim narodom da su Irak, a posebno njegov vođa Saddam Hussein, prijetnja vrijedna rata.
"Godinu za godinom," intonirao je Bush, "Saddam Hussein je išao do kraja, trošio je ogromne svote, preuzimao velike rizike da bi napravio i zadržao oružje za masovno uništenje. Ali zašto? Jedino moguće objašnjenje", rekao je Bush, u odgovaru na vlastito pitanje, "jedina moguća upotreba za to oružje je da dominira, zastrašuje ili napada."

S nuklearnim oružjem ili punim arsenalom kemijskog i biološkog oružja, Saddam Hussein bi mogao nastaviti svoje osvajačke ambicije na Bliskom istoku i stvoriti smrtonosnu pustoš u toj regiji.

A ovaj Kongres i američki narod moraju prepoznati još jednu prijetnju. Dokazi iz obavještajnih izvora, tajne komunikacije i izjave osoba koje su sada u pritvoru otkrivaju da Saddam Hussein pomaže i štiti teroriste, uključujući članove Al Qaide. Potajno, i bez da ostavi trag, mogao je dati jedno od svojih skrivenih oružja teroristima ili im pomoći da razviju vlastito.

Prije 11. rujna mnogi su u svijetu vjerovali da se Saddam Hussein može obuzdati. Ali kemijske agense, smrtonosne viruse i tajnovite terorističke mreže nije lako obuzdati.

Zamislite tih 19 otmičara s drugim oružjem i drugim planovima, ovaj put naoružanih od strane Saddama Husseina. Bila bi potrebna jedna bočica, jedan kanister, jedan sanduk uvučen u ovu zemlju da izazove užas kakav do sada nismo vidjeli.

Učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bismo osigurali da taj dan nikada ne dođe."

Predsjednik je zatim prešao na srž svoje prezentacije o Iraku. "Sjedinjene Države će zatražiti od Vijeća sigurnosti UN-a da se sastane 5. veljače [2003.] razmotriti činjenice iračkog stalnog prkošenja svijetu. Državni tajnik [Colin] Powell iznijet će informacije i obavještajne podatke o iračkim ilegalnim programima oružja, njegovim pokušajima da sakrije to oružje od inspektora i njegovim vezama s terorističkim skupinama."

Pogledom direktno uperenim u kameru, predsjednik se obratio izravno američkom narodu. "Mi ćemo se posavjetovati", rekao je, "ali nemojte imati sumnje: Ako se Sadam Husein u potpunosti ne razoruža radi sigurnosti našeg naroda i mira u svijetu, vodit ćemo koaliciju koja će ga razoružati."
Zurio sam u televizijski ekran i osjećao mučninu u želucu. Predsjednikov govor bio je sastavljen od laži. Sve laži.

Potrošio sam svaki djelić svoje energije uzaludno pokušavajući razotkriti te laži, ali bezuspješno. Moja je zemlja bila na rubu rata na temelju riječi za koje sam znao da su lažne, i ništa više nisam mogao učiniti da to spriječim.
Scott Ritter bivši je obavještajni časnik američkih marinaca i autor knjige 'Razoružanje u vrijeme perestrojke: Kontrola naoružanja i kraj Sovjetskog Saveza'. Služio je u Sovjetskom Savezu kao inspektor za provedbu INF sporazuma, u stožeru generala Schwarzkopfa tijekom Zaljevskog rata, a od 1991. do 1998. kao inspektor UN-a za oružje. @RealScottRitter @ScottRitter