vijetnam
© AFPAmerički savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger (desno) rukuje se s Le Duc Thom, vođom izaslanstva Sjevernog Vijetnama, nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu, 23. siječnja u Parizu
Nakon što je Vijetnam postao jedno od poprišta Hladnog rata, SAD je odlučio vojno intervenirati kako bi se suprotstavio širenju komunizma u jugoistočnoj Aziji. Prema planu Washingtona, Vijetnam je morao ostati u zapadnoj sferi utjecaja, a kao opravdanje za svoju vojnu intervenciju Amerika je navela da štiti demokraciju.

Iako u početku nije bila sklona otvoreno ući u sukob, Amerika je 1965. promijenila strategiju i započela vojno uplitanje u Vijetnamu. Do tada je Washington u Vijetnam poslao samo vojne zalihe i oko 900 ljudi koji su obučavali vojnike. Nakon incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964., koji je i dan danas kontroverzan, američka upletenost postala je znatno ozbiljnija.

Na vrhuncu 1969. godine, američka intervencija u Vijetnamu uključivala je više od 540.000 vojnika na terenu.

Velika vojna operacija koja je trajala od 1965. do 1968., tijekom koje je SAD bacio 864.000 tona bombi na Sjeverni Vijetnam, završila je porazom. Iznenadna ofenziva Tet koju je pokrenuo Sjeverni Vijetnam ozbiljno je oštetila infrastrukturu Južnog Vijetnama i ukaljala ugled SAD-a kao pouzdanog saveznika.

Do kraja 1960-ih, stanovništvo SAD-a postalo je umorno od Vijetnamskog rata. Diljem zemlje sve se češće organiziraju antiratni prosvjedi. Tadašnji američki predsjednik Richard Nixon vodio je kampanju 1968. s obećanjem da će "mir i čast okončati rat u Vijetnamu". Tako je Nixon pokušao kupiti vrijeme da se Južni Vijetnamci naoružaju kako bi mogli braniti svoje položaje.

No, svi američki "ratovi za demokraciju" vezani su uz američke izbore. Nixon nije uspio da dogovori mir. Na pregovore je poslao tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera.

Kissinger nije smatrao Južni Vijetnam važnim sam po sebi, ali je smatrao da je potrebno podržati zemlju kako bi SAD zadržale svoj status svjetske sile. Bio je uvjeren da, ako SAD jednostavno napusti Saigon, nitko od saveznika više nikada neće vjerovati Washingtonu.

Izaslanik Sjevernog Vijetnama u pregovorima bio je Le Duc Tho, koji je karijeru započeo kao revolucionar sa 16 godina i bio jedan od osnivača Indokineske komunističke partije 1930. godine. Francuzi su ga dva puta zatvarali, pa je nekoliko godina proveo u vrlo teškim uvjetima, ali je nastavio raditi na ponovnom ujedinjenju svoje zemlje. Za Kissingera je bio fanatik.

U pregovorima je sudjelovao i predsjednik Južnog Vijetnama Nguyen Van Thieu. Bio je predsjednik te zemlje od 1965. godine, no poznato je da je zatvarao oči pred korupcijom i da je i sam u njoj sudjelovao.

Prema RT Internationalu, još jedan primjer američke vanjske politike prilično je dobro sažet citatom o Thieu: "On je možda kopile, ali on je naše kopile." Koliko je priča o pregovorima bila cinična govori i činjenica da Nguyen nikada nije ni imao priliku sjesti za pregovarački stol, umjesto Kissingera i Le Duc Thoa.

Između 1969. i 1973. Henry Kissinger i Le Duc Tho susreli su se više od 15 puta u Parizu. Dvije su strane zaključile pregovore o potpunom povlačenju SAD-a i oslobađanju svih ratnih zarobljenika u Sjevernom Vijetnamu.

Mirovni ugovor potpisan je 27. siječnja 1973. u Parizu. Međutim, primirje su obje vijetnamske strane prekršile u roku od 24 sata. Dvije godine kasnije, 30. travnja 1975., Saigon je pripao komunističkom Sjevernom Vijetnamu, označavajući konačno i potpuno povlačenje SAD-a. Predsjednik Južnog Vijetnama Nguyen Van Thieu održao je završni govor okrivivši Washington što nije održao riječ da će stajati uz svog saveznika, a zatim je pobjegao na Tajvan.

Svaka sličnost s događajima u Afganistanu je slučajna, ironično kaže RT International. SAD i Talibani potpisali su sporazum o američkom povlačenju iz Afganistana. Primirje je gotovo odmah prekinuto, a dvije godine kasnije Kabul je pao u ruke talibana.

Zanimljivo, propagandni stroj i dalje govori da SAD nisu izgubile Vijetnamski rat, već Južni Vijetnam. Čak ni Wikipedia ne spominje da je to bio američki poraz, nego je to jednostavno bilo "povlačenje" američkih trupa.

Jasno je da se u dvadesetogodišnjem sukobu u Vijetnamu nikada nije radilo o širenju komunizma u svijetu, niti o tobožnjoj obrani demokracije, kako je tvrdio Washington.

"Pogriješili smo, napravili smo strašnu pogrešku. Budućim generacijama dugujemo objašnjenje zašto", rekao je Robert McNamara, bivši američki ministar obrane, u svojim memoarima o američkoj umiješanosti u Vijetnamski rat.

No, propagandni stroj dobro radi, piše RT International, jer Kissinger će zbog sporazuma iz 1973. ostati zapamćen kao dobitnik Nobelove nagrade za mir, a sjevernovijetnamski revolucionar Le Duc Tho odbio je nagradu.