Abu Ghraib

Abu Ghraib je zatvor u istoimenom iračkom gradu u blizini Bagdada.
Prve zgrade izgradila je britanska građevinska tvrtka 50-ih godina prošlog stoljeća, a objekti su od samog početka korišteni kao zatočenički objekti. Kasnije, tijekom američke okupacije Iraka, pojavili su se užasi o maltretiranju i mučenju zatvorenika.


Komentar: Tijekom ranih faza rata u Iraku, pripadnici vojske Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e počinili su niz kršenja ljudskih prava i ratnih zločina protiv zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib u Iraku, uključujući fizičko i seksualno zlostavljanje, mučenje, silovanje i ubijanje Manadela al-Jamadija.


Za vrijeme vladavine Sadama Huseina, posebno čuvani zatvor bio je podređen Upravi za opću sigurnost (Amn el Am) u kojem su se, prema pisanju zapadnih medija, odvijala masovna mučenja i pogubljenja političkih zatvorenika vladajućeg režima. Međutim, nema dokaza da je zatvor bio politički. Na to ukazuje i masovna amnestija zatvorenika osuđenih za kaznena djela iz Općeg kaznenog zakona koji su pušteni 2002. godine, neposredno prije početka invazije zapadne koalicije na Irak. Također nema dovoljno dokaza koji bi poduprli tvrdnje o masovnim pogubljenjima jer je otkriveno da su 993 zatvorenika bila pokopana u masovnim grobnicama u blizini zatvora tijekom cijelog razdoblja, iako je Zapad tvrdio da su pogubljene tisuće.

2003. godine, nakon pada režima Saddama Husseina, Amerikanci su imali na raspolaganju prazan zatvor. Pogodan položaj i spremna infrastruktura učinili su Abu Ghraib glavnim zatvorom za iračke ratne i političke zatvorenike.

Do kolovoza 2006. zatvor su zajednički koristile koalicijske snage i iračka vlada. U bloku, koji je bio pod potpunom kontrolom lokalnih vlasti, kaznu su služili osuđeni kriminalci. Ostatak zatvora bio je pod kontrolom Oružanih snaga Sjedinjenih Država i korišten je kao isturena operativna baza i popravni dom.

Kategorije zatvorenika u Abu Ghraibu

U Abu Ghraibu, dok su ga kontrolirale američke snage, bilo je smješteno nekoliko kategorija zatvorenika:

- članovi stranke "Bas" - vladajuće stranke za vrijeme Saddamova mandata. Među njima je i bivši zamjenik premijera Iraka Tariq Aziz.

- osobe osumnjičene za djelovanje u stranci "Bas", bivši vojnici i policajci. Budući da je stranka bila narodna, svi su završili u zatvoru - od učitelja do trgovaca.

- vjerske osobe, plemenski šeici, javne osobe optužene za podršku režimu.

- osumnjičen za sudjelovanje u napadima na američke vojne snage. Mogao je to biti bilo koji prolaznik koji se zatekao u blizini u trenutku napada.

- tzv. "taoci" - članovi obitelji ili rodbina onih koji su osumnjičeni za pobunjeničko djelovanje u svrhu vršenja pritiska. Tako su žene, starci i djeca završili u zatvoru bez optužnice.

- osobe koje su uhićene zbog kaznenih djela i prekršaja. Nakon raspuštanja režimske vojske i policije, zemlja je utonula u kaos i anarhiju.

Dakle, u vrijeme dok je Abu Ghraib bio pod američkom kontrolom, ondje su bili zatočeni ljudi iz širokih slojeva uglavnom lokalnog stanovništva koji su iz subjektivnih razloga i sumnji završili u zatvoru, čime su prekršena načela "pritvaranja/zatvaranja" Ženevske konvencije. .

Razotkrivanje američke torture

U proljeće i ljeto 2003. organizacije za ljudska prava, koje su stigle zajedno s Amerikancima u Irak, počele su skretati pozornost na činjenicu da okupacijska vojska koristi silu protiv iračkih ratnih zarobljenika i zarobljenika.

Glasine o događajima u Abu Ghraibu počele su se širiti među ljudima, a jedna takva poruka u proljeće 2004. umalo je izazvala masovnu pobunu u Bagdadu.

Sve je počelo pismom koje je napisala jedna žena - zatvorenica u Abu Ghraibu - pisma koje je završilo izvan zatvora. Suština poruke bila je da su tamošnje žene bile izložene stalnom nasilju od strane Amerikanaca, a ponekad i od strane zatvorenika (lojalista Iraka), pa su često ostajale trudne s njihovim silovateljima. Kopija pisma bila je lijepljena na zidove i prenošena iz ruke u ruku.

Zbog toga je u Iraku povećan otpor naroda koaliciji. Nenaoružani ljudi bacali su kamenje na američke vojne konvoje, uzvikivali antiameričke parole. U nekim dijelovima Bagdada postavljene su oružane zasjede.

No, povod za početak istrage o kršenju prava zatvorenika u Abu Ghraibu nije bilo pismo, već znatiželja američkog vojnog policajca Josepha Darbyja koji je u prosincu 2003. posudio CD od svog kolege Charlesa Greinera za osobnu upotrebu. Disk je sadržavao i stravične dokaze mučenja i zlostavljanja zatvorenika. Tri tjedna kasnije prijavio je to svom zapovjedništvu. Protiv 17 vojnika 13. siječnja 2004. pokrenuta je službena istraga zbog zlouporabe položaja. Zapovjednik koalicijskih snaga u Iraku Ricardo Sanchez naredio je general bojniku Antoniju Tagubi da vodi istragu o mučenju u Abu Ghraibu.

U veljači iste godine 17 vojnika, uključujući zapovjednika bojne, zapovjednika satnije i 13 pripadnika vojne policije, suspendirano je s dužnosti tijekom istrage.

Iako su službene izjave iz tog razdoblja bile maksimalno ublažene ("zlouporaba", "zlouporaba ovlasti" i slično), u travnju je televizija CBS došla u posjed kopije Tagubova izvještaja, zajedno sa svim fotografijama. Iako su američke vlasti objavom te informacije pokušale umiriti novinare, kada su doznale da je poznati novinar Seymour Hersh obaviješten o događajima i da priprema članak u "New Yorkeru", pokušale su ga preduhitriti.

Krajem travnja 2004. na televiziji "CBS" emitiran je prilog o istrazi s nekoliko fotografija mučenja zatvorenika (onih najbezazlenijih). Ta je vijest ubrzo obišla sve svjetske medije. Informacije su razvodnjene i sve se svodilo na to da se radilo o pojedinačnim slučajevima, a ne o sustavnoj praksi.

Krivnja je pripisana upravi zatvora i brigadnoj generalici Janice Karpinski jer čuvari nisu bili upoznati s odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima i zatočenicima. Osobe koje su optužene za zlostavljanje zatvorenika imale su nešto zajedničko - sve su bile iz malih gradića u SAD-u, imale su nisku razinu obrazovanja te su stoga bile idealne za ulogu "žrtvenog jarca". Štoviše, nije bilo sumnje u njihovu krivnju - bili su na fotografijama koje su prikazivale mučenja zatvorenika.


Komentar: U listopadu 2005. Janice Karpinski objavila je izvještaj o svojim iskustvima, One Woman's Army, u kojem tvrdi da su zlostavljanja činili ugovorni zaposlenici obučeni u Afganistanu i Guantanamo Bayu, te poslani u Abu Ghraib prema naredbi ministra obrane Donalda Rumsfelda...


No, tijekom razgovora s Janice Karpinski pokazalo se da u Abu Ghraibu postoji poseban Block 1A koji vode vojni obavještajci i gdje se ispituju posebno važni zatvorenici. Redovito su se ondje pojavljivali pripadnici CIA-e i Pentagona, a njihovi posjeti nisu ni na koji način zabilježeni.

Karpinski je također objavio da su u zatvoru bili i predstavnici izraelskih specijalnih službi, ali je izraelsko ministarstvo obrane to demantiralo.

Prema njezinim riječima, iza torture stoje obavještajci koji su od nje i njezinih podređenih napravili "žrtvene jarce". Stražari su priopćili da izvršavaju naloge predstavnika vojne obavještajne službe kako bi od zarobljenika iznudili priznanja i korisne podatke.

Tajni program Pentagona

Međutim, članci Seymoura Hersha u New Yorkeru razjasnili su ta pitanja. Novinar je iz svojih izvora dobio informaciju da ono što se događa u Abu Ghraibu nisu ispadi čuvara koji su prekršili svoje ovlasti, već poseban tajni program Pentagona pod kodnim nazivom "Patina" čiji je cilj progon i uništenje terorista Al Qaide, prethodno implementirani u Afganistanu i zatvor Guantanamo.

Voditelj programa bio je američki ministar obrane David Rumsfeld, tako da je George W. Bush, koji je u to vrijeme bio predsjednik SAD-a, morao biti upoznat s tim.

Kako se doznaje, sustavno mučenje počelo je, čini se, u kolovozu 2003. godine, kada je u Bagdad stigao general-bojnik Jeffrey Miller, ravnatelj zatvora Guantanamo u kojem su se tijekom ispitivanja naširoko koristile razne metode. Uvjerio je američko zapovjedništvo da sve zatvore stavi pod kontrolu vojne obavještajne službe. Sve je odobreno po nalogu Ricarda Sancheza.

Upravo je taj program primijenjen u Abu Ghraibu - i to još okrutnije nego u Guantanamu. Također, program je prilagođen bliskoistočnoj regiji, pa je tijekom iskustva sa zatvorenicima naglasak bio na osjetljivosti Arapa na seksualno ponižavanje, posebice u javnosti. Sve je fotografirano s ciljem daljnjeg ucjenjivanja i tjeranja da budu doušnici američkih obavještajnih službi.
Prema svjedočenju niza zatvorenika, američki vojnici su ih silovali, jahali, tjerali da uzimaju hranu iz zatvorskih WC-a. - Natjerali su nas da hodamo četveronoške kao psi i da lajemo. Morali smo lajati kao psi, a ako ne laješ, tukli su te po licu bez imalo milosti. Nakon toga bi nas bacali u ćelije, oduzimali madrace, prolijevali vodu po podu i tjerali nas da spavamo u toj lokvi...", svjedočenje je jednog od zatvorenika Abu Ghraiba.
Početkom svibnja 2004. čelništvo američkih oružanih snaga priznalo je da neke od metoda mučenja nisu u skladu s Trećom ženevskom konvencijom o postupanju s ratnim zarobljenicima i najavilo spremnost javno se ispričati.

Dvanaest pripadnika američkih oružanih snaga proglašeno je krivima za optužbe vezane uz incidente u zatvoru Abu Ghraib. Osuđeni su na različite zatvorske kazne.

Istragom nije utvrđena krivnja visokih dužnosnika Pentagona za incident. Američko zapovjedništvo je 9. ožujka 2006. godine odlučilo staviti lokot na zatvor. U kolovozu 2006. svi zatvorenici iz Abu Ghraiba prebačeni su u druge zatvore u Iraku, a 2. rujna iračka vlada preuzela je kontrolu nad zatvorom.