slika
© Getty Gamma-RaphoTiananmen 1989: Replika američkog Kipa slobode
Sredinom travnja 1989. godine na trgu Tiananmen u Pekingu počela su prva okupljanja "prodemokratskih" studenata. Prosvjedi su završili tek 4. lipnja. Prema zapadnim medijima, demonstracije su završile "masakrom nekoliko tisuća studenata" od strane kineske vojske. Procjene o broju žrtava jako variraju, dosežući fantastičnih "dvadeset tisuća".

James Miles, novinar BBC-a, prvi je izvijestio o "Masakru na trgu Tiananmen" 1989. godine. Ovu "vijest" tada su prenijeli svi zapadni mediji. Od tada je "Masakr na Trgu Tianmen" postao etablirana "činjenica" na Zapadu, koja se redovito svake godine slavi u medijima.

Međutim, trideset godina kasnije, 2009., James Miles je promijenio svoju priču. Priznao je da je "prenio krivi dojam" i da "nije bilo masakra na Tiananmenu".

Možda je to bilo negdje drugdje u Pekingu, dodao je Miles, ali "prosvjednicima koji su još uvijek bili na Trgu kad je vojska stigla bilo je dopušteno da odu nakon pregovora. Nije bilo masakra na Tiananmenu", podvukao je novinar BBC-ja.

Rani primjer obojene revolucije

Depeše poslane iz američkog veleposlanstva u Pekingu, koje je "WikiLeaks" objavio 2011. godine, potvrdile su ovo zakašnjelo priznanje.

Zapravo, kako zaključuje novinar Slobodan Reljić, "masakr na Tiananmenu je velika (zapadna) laž". Verzija kineskih vlasti je istinita.

U antikomunističkoj histeriji, koja je tada započela padom Berlinskog zida i rušenjem Istočnog bloka, nastavlja Reljić, "slobodni mediji' su tijekom srpnja 1989. nebrojeno puta emitirali legendarnu sliku: studenta u bijela košulja sa zavežljajem u ruci, na jezivo pustom trgu, ispred pet tenkova u koloni. Nema sumnje da su gusjenice sljedećeg trenutka bile podmazane krvlju nevinih koji su poginuli za slobodu, istinu, pravdu."
peking
© Getty ImagesObmana

Komentar: Ono što se zaista dogodilo:



"Ovaj lažni narativ utkan je u svijest zapadnjaka više od trideset godina, do točke kada je gotovo nemoguće racionalno raspravljati o Trgu Tiananmen zbog golemog emocionalnog naboja koji sa sobom nosi", primjećuje Larry Romanov, zapadnjak koji je živio i radio u Kini desetljećima.

Malo je takvih događaja koji su ostavili tako dubok trag u svijesti tipičnog zapadnjaka kao onaj s Trga Tiananmen, navodi Romanov. Ova autorova rekonstrukcija događaja posve je drugačija.

Zaključak Romanova može se svesti na sljedeću tvrdnju:
Tiananmen je jedan od ranih primjera "obojenih revolucija", koje su na kraju Hladnog rata nicale kao gljive poslije kiše.
Mrtvi i ranjeni vojnici

Prema Romanovu, koji je godinama prikupljao činjenice o tim događajima, za početak, "u zapadnim medijima nikad nije objavljeno da su se u Pekingu 4. lipnja 1989. dogodila dva odvojena događaja."

"Prvi je bio studentski prosvjed", kaže Romanov, "koji je kulminirao prosvjedom na Trgu Tiananmen. Trajao je nekoliko tjedana i konačno završio 4. lipnja. "Drugi je jednodnevni štrajk radnika, koji se održao u obližnjoj pekinškoj četvrti: "Skupina radnika okupila se i zabarikadirala u nekoliko ulica u Muxidu, području u Pekingu pet do šest kilometara udaljenom od trga Tiananmen. Bilo je nekoliko stotina, uglavnom odraslih radnika, na barikadama. zajedno s neutvrđenim brojem nekoliko mladih ljudi."

Romanov ukazuje na treću, "prilično veliku skupinu", koja "nikada nije jasno identificirana, iako se na fotografijama vidi da nisu bili radnici, a pogotovo ne studenti. Činjenice idu u prilog zaključku da se radilo o plaćenicima".

Kineska vlada je zatim poslala nekoliko autobusa s vojnicima, u pratnji nekoliko oklopnih vozila, da očiste barikade i ponovno otvore ulice za promet. Nasilje je izbilo kada je ova "treća skupina" napala vojnike koji su pokušavali ukloniti barikade.
"Bili su dobro pripremljeni, naoružani s najmanje stotinama, a možda i tisućama molotovljevih koktela. Zapalili su desetke autobusa i nekoliko oklopnih vozila, dok su vojnici još bili unutra. Neki su vojnici pobjegli, ali mnogi su izgorjeli."
Za te tvrdnje Romanova postoje i nepobitni dokazi: dokumentirani izvještaji i fotografije mrtvih, spaljenih vojnika, fotografije vojnika koji vise s uličnih svjetiljki, vojnika koji leže na ulici ili onih koji su ostali visjeti s prozora autobusa ili transportera. Osim toga,
"skupina nasilnika uspjela je preuzeti oklopni transporter i voziti ga ulicama pucajući iz mitraljeza na kupolu. Tek tada je vlada poslala naoružane vojnike."
O razmjerima ove pobune dovoljno govore sljedeći podaci:
"U pobuni je spaljeno ili oštećeno preko 1.280 vozila, od toga preko 1.000 vojnih kamiona, preko 60 oklopnih automobila, preko 30 policijskih automobila, preko 120 gradskih autobusa i trolejbusa, preko 70 motornih vozila drugih vrsta."
Vojne trupe pretrpjele su teške gubitke prije nego što su bile prisiljene pucati u zrak kako bi oslobodile put, rekao je Romanov. Tijekom protunapada neki su izgrednici ubijeni, neki prolaznici pogođeni su zalutalim mecima, a neke su ranili ili ubili naoružani pljačkaši. Prema pouzdanim statističkim podacima, više od 3.000 civila je ranjeno, a više od 200 ubijeno, uključujući 36 studenata. Također, više od 6.000 časnika i vojnika je ozlijeđeno, a deseci su poginuli.

Pobuna dirigirana i podržana izvana

Romanov je u Kini razgovarao s "oko 2.500 rukovoditelja srednje i visoke razine koji su bili studenti u tom razdoblju, od kojih su mnogi bili uključeni u studentski pokret, a mnogi od njih bili su na Trgu Tiananmen."
"Osim što potvrđuju takva zapažanja i zaključke", tvrdi Romanov, "njihovi komentari i svjedočanstva snažno ukazuju na to da sama ideja o obračunu s vladom nije došla od njih, već im je sugerirana izvana."
Prema Romanovu,
"više je nego sigurno da je pobuna imala znatnu pomoć izvana. Previše je dokaza o pripremama za nasilje i opskrbu oružjem iz inozemstva."

Kada je riječ o opskrbi benzinom, kojeg u to vrijeme u Kini nije bilo u velikim količinama, postojali su "crni putevi", a uz benzin su išle i upute za proizvodnju i korištenje molotovljevih koktela koji su do tada bili nepoznati u Kini.
Studenti okupljeni na Trgu bavili su se temama socijalne politike, korupcije i idealizma, ukratko, "svim onim stvarima koje smo svi htjeli vidjeti u svijetu".
"Dužnosnici Vlade razgovarali su sa studentima nekoliko tjedana i na kraju odredili rok za evakuaciju Trga - 4. lipnja", dodaje Romanov. Dan ranije na Trg su poslani vojnici, ali nenaoružani. - Očigledno nije bilo nikakvog neprijateljstva između učesnika i vojnika.
Napokon su studenti 3. lipnja navečer ubijeđeni da napuste Trg, a ostatak se mirno razišao iduće jutro. Tenkovi i buldožeri osvanuli su na Trgu 4. lipnja ujutro, "odvozeći sve šatore i smeće. U trenutku čišćenja Trga nije bilo studenata. Tijekom čišćenja Trga nije bilo stradalih".

To nije spriječilo zapadne medije, predvođene BBC-jem, da izvještavaju o "pokolju" i "tisućama pregaženih i ubijenih".

Podrška studentima Veleposlanstva SAD-a

Možda je studentski pokret kasnih 1980-ih nastao spontano, "postoje brojni dokazi da su cijeli pokret ubrzo preuzele vladine agencije SAD-a, mnogo prije nego što su se studenti okupili na Trgu Tiananmen."
"Trebalo je neko vrijeme da se otkriju detalji o tome", kaže Romanov, "ali nema spora da je vođe kineskog studentskog pokreta u Hong Kongu obučavao pukovnik Robert Helvey, časnik Obavještajne agencije obrane sa sjedištem u Pentagonu koji je proveo 30 godina poticanja revolucija diljem Azije u ime vojske i CIA-e."
Ime američkog pukovnika Helvija dobro je poznato u Srbiji, jer je organizirao pokret "Otpor" i zapravo vodio državni udar 5. listopada 2000. godine.

Kako zaključuje Romanov,
"nema mjesta sumnji da je američka vanjska politika tada, baš kao i danas, pokušala potaknuti revoluciju koja bi otvorila vrata utjecaju SAD-a. Danas je sve jasnije da je kineski studentski pokret 1989. bio glavni dio te strategije, koju je orkestrirao američki State Department, uz puno odobrenje tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha."
Sve činjenice upućuju na "američku ruku" u studentskom prosvjedu:
"Mnogi studenti s kojima sam razgovarao, posebno oni koji su stvarno bili prisutni na Trgu, govorili su o opskrbi koju su dobivali iz raznih izvora unutar američke vlade."
Učenici su imali logističku podršku Američkog veleposlanstva, koje im je osiguralo priručnike, upute, obuku, kao i huškačke govore koje je prenosio "Glas Amerike" iz Hong Konga. Jednom riječju: "Nemoguće je osporiti tvrdnju da su ove događaje režirali Amerikanci."

"Glas Amerike" huška na pobunu

"Glas Amerike" je tada, u vrijeme studentske pobune, 24 sata emitirao iz Hong Konga i "studente provokativno ohrabrivao i savjetovao o taktici i strategiji pobune".

Jedan od sudionika ove pobune kasnije je napisao: "
Kad smo diplomirali, o studentskom pokretu gotovo da se nije raspravljalo i više nismo slušali `Glas Amerike`. Mnogi studenti bili su obožavatelji ove radio postaje prije, tijekom, i nedugo nakon studentskog prosvjeda.I dok smo bili na Trgu studenti su slušali njihov program kao da nam samo oni mogu reći što se događa. Sjećam se da sam tek puno kasnije shvatio koliko sam tada bio glup ..."
Drugi bivši student još je izravniji:
"Istina je da je studentski pokret 1989. netko izmanipulirao. Studenti su imali samo emocije i vrlo površno poznavanje politike. Počeli smo tražiti od dužnosnika da se obračunaju s korupcijom, ali parole su se brzo promijenile u zahtjeve za demokracijom."

"Postoji ogromna razlika u političkim implikacijama između dvije vrste zahtjeva. Što je uopće bila demokracija? Kakva se demokracija prakticirala na Zapadu? Kakva bi demokracija odgovarala Kini? Iskreno, nisam imao pojma o tome. Drugim riječima, nisam znao što zapravo želim. Jednostavno sam izašao na ulicu i izvikivao parole. Ubrzo su stvari izmakle kontroli."

"Puno godina nakon 1989. godine", zaključio je ovaj bivši student, "nisam mogao prihvatiti da smo ja i drugi studenti tako glupi i naivni,i da su manipulirali nama iza scene."
Prema službenim kineskim izvješćima,
"mnogi su Amerikanci bili aktivni u upravljanju studentskim vođama, kršeći dekrete o vanrednom stanju koji su bili na snazi ​​u dijelovima Pekinga. John Pomfret bio je AP-ov dopisnik iz Pekinga i važan kanal za informiranje kolovođa, a Alan Pessin, dopisnik Glasa Amerike u Pekingu, prekršio je ograničenja svojim nezakonitim izvještavanjem i slao iskrivljena izvješća, šireći lažne glasine i potičući nasilne prosvjede."
Kako uzrokovati kolaps Kine

Romanov citira intervju koji je Chai Ling, samoproglašeni vođa studenata Tiananmena, dala američkom novinaru Philipu Cunninghamu 28. svibnja 1989.:
"Osjećam se tako tužno," rekao je Chai, "jer kako mogu reći studentima da je ono čemu se nadamo krvoproliće, koje će doći u trenutku kada vlada neće imati drugog izbora nego pribjeći nasilju. Tek kada Trg bude obasjan krvlju, narod Kine otvorit će oči. Tek tada će uistinu biti ujedinjeni."

"Ali kako da to objasnim svojim kolegama studentima?" zapitala se Chai. "Ne mogu im to otvoreno reći. Studenti su još uvijek djeca! Stvarno je žalosno da se neki studenti, a i poznati ljudi s dobrim vezama, trude pomoći vladi i spriječiti je da poduzima takve mjere. Zbog svojih sebičnih interesa, pokušavaju prouzročiti slom našeg pokreta i izvući nas s Trga prije nego što vlada postane dovoljno očajna da nešto poduzme."
Na pitanje Cunninghama bi li ona sama ostala na Trgu, Chai je odgovorila da ne bi. Zašto? "Zato što je moja situacija drugačija. Želim živjeti. Vjerujem da drugi moraju nastaviti posao koji sam ja započela." I, na kraju: "Mogu i njima reći - vi, Kinezi, niste dostojni moje žrtve!"

Nakon 4. lipnja i navodnog skrivanja u Kini, Chai Ling je pobjegla u Ameriku. Ovdje je nagrađena unosnim položajem: počela je raditi u konzultantskoj tvrtki Bain and Company, udala se i obratila na kršćanstvo.

Što se tiče američke strategije, primjećuje Romanov, ona je bila savršeno jasna:
"Američki plan je bio potaknuti studente da naljute kinesku vladu kako bi upotrijebili silu protiv studenata, što je trebalo izazvati 'obojenu revoluciju', koja bi rezultirati rušenjem vlade i kolapsom Kine."
Ovaj plan nije uspio, a ne funkcionira ni danas. U tu je svrhu na Trgu Tiananmen postavljena papirnata "božica demokracije", replika Kipa slobode na ulazu u njujoršku luku. To potvrđuje i izvješće tadašnjem državnom tajniku Jamesu Bakeru od 2. lipnja 1989., u kojem se izražava očekivanje da će postavljanje kipa "razljutiti najviše vođe i potaknuti krvoproliće".