FAT4902770 Mamut Berezovka izložen u lenjingradskom zoološkom muzeju Akademije znanosti SSSR-a 1964., ostaci smrznutog vunastog mamuta pronađeni su u blizini rijeke berezovke (pritoka rijeke Kolyme) u magadanskoj oblasti u Rusiji 1902.
Krajem 19. stoljeća bilo je relativno toplo vrijeme u Sibiru i došlo je do odmrzavanja i djelomičnog urušavanja tla uslijed čega se izložilo tijelo ovog smrznutog mamuta. Tijelo je ostalo djelomično izloženo vremenu sve dok nije iskopano 1901. godine i preneseno u muzej Sankt Peterburg u Rusiji.
Pronađen je kako sjedi na svojim stražnjim nogama, pri čemu su mu oba kuka bila slomljena. Ono što je naročito zanimljivo je da je u trenutku smrti imao još uvijek neprobavljenu hranu u ustima i želucu, gdje su pronađene cvjetne biljke. Sadržaj želuca nije bio pročišćen što znači da se ovaj mamut od 6,6 tona smrznuo za manje od 10 sati.
Znanstvenici kažu da je najvjerojatnije pao s ruba ponora, polomio kukove i odmah uginuo.
Otkriće mamuta Berezovka nije jedini primjer otkrića mamuta, ali i drugih životinja koje su pronađene naglo zamrznute s hranom koja im je bila još u ustima. Tema smrznutih životinja pronađenih sa zelenom biljnom hranom još u ustima (ne smrznutih nakon mumificiranja) postala je tabu tema znanstvene zajednice početkom 1960-ih.
U Americi su odavno poznate priče o naglo smrznutim mamutima i jedenju odreska od mamuta, a koje navodno potječu iz jednog jedinog članka iz 1960. kojeg je napisao Ivan T. Sanderson u Saturday Evening Postu. On nije bio prvi koji je izvijestio o tim tvrdnjama (očigledno je za njih saznao od Immanuela Velikovskog, prema sekundarnim izvorima), ali njegov je članak izravno ili neizravno ostavio priču za Donalda Pattena koji je tvrdio da su restorani na Aljasci posluživali mamuta u 20. stoljeću.
Sanderson kaže da je započeo svoje ispitivanje jer je (pogrešno) vjerovao da su vunasti mamuti bili zapečaćeni okusom u arktičkom ledu: "Razlog za moje pitanje jednostavno je to što već imamo puno smrznutih slonova; meso nekih od njih zadržalo je puni okus i želim znati kako je posao obavljen." On navodi upravo mamuta iz Berezovke kao jedan takav slasni užitak.
U svom članku, Sanderson navodi kako je mamut bio zamrznut tako brzo da mu je posljednji obrok ljutića još uvijek bio svjež u cvatu u ustima:
"Na jeziku i između zuba nalazili su se dijelovi zadnjeg obroka životinje, koje iz nekog nerazumljivog razloga nije imala vremena progutati."
Ova činjenica potaknula je nagađanja o "trenutnom" smrzavanju mamuta u nekoj kataklizmičkoj katastrofi. Znanstvenik koji je proučavao mamuta in situ, dr. Otto Herz, napisao je da se "više hrane nalazi na jeziku i između zuba", te je pretpostavio da je mamut umro dok je jeo, strmoglavivši se s litice ili niz padinu. Napisao je da mamut nije naglo smrznut, ali je vjerojatno uginuo u blatnoj jami koja se zaledila ubrzo nakon smrti životinje i ostala zakopana pod slojevima zemlje.
Do 1912. već je postojao koncept brzog zamrzavanja, što je znanstvenik JP Felix dao u svom Das Mammuth von Borna: "Prilikom otkrivanja lubanje pronađen je dio životinjske hrane u obliku smotuljka koji je ležao između gornjih i donjih zuba. Njegova je smrt, stoga, morala biti tako iznenadna da nije imao vremena progutati ovu hranu".
Sadržaj želuca, prema izvještaju objavljenom 1925. godine, uključivao je nekoliko vrsta trava, šaša, metvice, mahunarki, divljeg maka i "sjemenke sjeverne tratinčice (Ranunculus).
Što se dogodilo mamutu iz Berezovke ostat će tajna, no u svjetlu sve veće svijesti o tome da je dobar dio naše povijesti falsificiran, ideja o događaju koji je doprinio da se životinje tadašnjeg vremena naglo smrznu postaje sve realnija.
Toliko toga ne znamo o našoj drevnoj prošlosti ovdje na Zemlji, a sve što možemo učiniti je nastaviti postavljati pitanja.
Komentar: Nudimo odgovor o tome kako se smrznuo mamut Berezovka: Naglo smrznuti mamuti i kozmičke katastrofe