Komentar: Donosimo vam ekskluzivni prijevod odlične analize nedavnih, a možda i "povijesnih", turskih parlamentarnih izbora.


Slika
Najznačajniji izbori u novijoj Turskoj povijesti su održani u nedjelju 1. studenog i transformirali su Tursku od najmanje religijom dominirane zemlje od svih većinom islamskih naroda, kao što je Turska bila sve od kada je Mustafa Kemal Ataturk utemeljio nezavisnost Turske kao sekularne države 1922., do toga da je sada ne samo islamska, nego sunitsko islamska, što znači da će biti čvrsto u savezu sa sunitsko arapskim naftno-plinskim aristokracijama, a posebice s klanom Saud koji posjeduje Saudijsku Arabiju, te s klanom Thani koji posjeduje Katar. Oba klana upravljaju islamističkim organizacijama; Thaniji financiraju džihadističko Muslimansko bratstvo, a Saudi financiraju Al-Kaidu; i Thaniji i Saudi financiraju ISIS, te im pomažu da se samofinanciraju tako što im asistiraju u prodaji nafte na crnom tržištu, a koja se izvlači iz teritorija pod kontrolom ISIS-a.

Približno 90% Turaka su suniti, ali Ataturk je utemeljio Tursku kao potpuno sekularnu, stoga je ova sunitska turska većina bila politički neutralizirana od 1922., sve dok konzervativni sunitski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije izabran za premijera 2003. godine. To se moglo dogoditi samo zato što Ataturk nije zapravo znao kako trajno razdvojiti crkvu od države. Kao što je Alex Tate sa Sveučilišta Georgetown napisao, sustav obrazovanja u Turskoj je takav da su "predavanja o vjeronauku obavezna u školama, gdje se podučava o načelima sunitskog islama. Ministarstvo vjerskih poslova, ogranak središnje vlade koji je službeno neovisan, nadzire vjersko obrazovanje, te džamije i imame u državi." Drugim riječima: sunitska propaganda se prenosi turskoj djeci, čak i nesunitskoj djeci. Takvo stanje se nastavilo čak i poslije Ataturka. Stoga, na psihološkom nivou, Turska je zapravo ostala sunitska islamska država, iako na političkom nivou nije bila islamska (poslije 1922.). Gotovo jedno stoljeće propagandnog promicanja sunizma generacijama Turaka nakon 1922., proizvelo je kulturni temelj na kojem je Erdogan vješto gradio, kako bi ponovno uspostavio sunitsku tursku islamsku državu.

Erdogan je zapravo ušao u politiku tijekom vremena kada je institucionalno sekularna turska vojska postajala sve više zabrinuta oko rastućih zahtjeva javnosti da se Turska vrati vladanju baziranom na religiji. (Nakon sve te prosunitske propagande u Turskoj, nije teško vidjeti zašto je taj osjećaj zabrinutosti rastao.)

Erdogan je ušao u politiku 1976. godine s Islamističkom strankom nacionalnog spasenja, a vojska je izvršila vojni udar 1980. kako bi ponovno utvrdila Ataturkovu viziju sekularne države, što je ugasilo tu stranku. Erdogan i mnogi njegovi kolege su zatim osnovali Islamističku stranku blagostanja. Turski sud je 1998. godine utvrdio da ta stranka nije u skladu s turskim nesektaškim ustavom, te je prema tome i presudio da je stranka neustavna. Kao i mnogim njegovim kolegama, Erdoganu je zabranjeno sudjelovati na nacionalnim izborima, ali se i dalje mogao kandidirati na lokalnoj razini. Međutim, osjećajući rastuće islamističko strujanje u svojoj državi, Erdoğan je 2001. godine osnovao novu Stranku pravde i razvitka (AKP), koja je pobijedila na parlamentarnim izborima 2002. godine. Erdogan je trebao postati premijer, ali sud je presudio da mu postojeća zabrana to ne dozvoljava.

U to vrijeme je Ataturkova Republikanska narodna stranka postajala sve slabija. 2002. su čak i oni podržali Erdoganovo pravo na poziciju premijera, što je nakon AKP-ovog osvajanja parlamentarnih izbora pomoglo Erdoğanu da ipak postane premijer. 2014. godine je izabran za predsjednika Turske.

Prema medijskim izvještajima i Wikileaks-ovom puštanju informacija diplomatskim putevima, Erdogan se zbog slaganja u razmišljanju oko toga tko bi trebao biti na vlasti u Siriji svrstao uz Thanije, a ne Saude. Erdogan želi da to bude Muslimansko bratstvo, kojem su Thaniji također jako naklonjeni. Naslov članka Al-Monitora, "Erdoganova saudijska dilema", novinski izvještaj u kojem se može pročitati da je Erdogan nezadovoljan s naklonjenošću saudijskog kralja prema drugim džihadistima, a ne Muslimanskom bratstvu u Siriji, te o Erdoganovim "neprekidnim kritikama prema Zapadu zbog njihove podrške egipatskom predsjedniku Abdel Fattah al-Sisiju", čiji militantni sekularizam odbacuje sve džihadiste, pokazuje koliko je Erdogan bijesan. Ovaj novinski izvještaj ukazuje na trenje između Erdoğana i saudijskog kralja jer Saudi podržavaju Al-Kaidu (poznata kao Al-Nusra u Siriji). U usporedbi s tim, Wikileaks kanal ukazuje na blisku osobnu povezanost emira Thanija i Erdogana. Kanal opisuje dan kada je Erdogan bio operiran kako bi mu se izvadio pretkancerozni tumor, te je završio s: "Ured premijera je u srijedu također rekao kako je Erdogan dobrog zdravlja, te su objavili fotografije na kojima se smiješi i sastaje s gostujućim katarskim vladarom šeikom Hamad bin Khalifa al-Thanijem istoga dana. Al-Thani i Erdogan su se susreli u Erdoganovom domu u četvrti Üsküdar u Istanbulu na sat i pol vremena."

Kao rezultat Erdoganove glatke pobjede 1. studenog 2015., sada će možda napokon moći uspostaviti religijsku državu čijem je stvaranju (ako je suditi po njegovoj prošlosti) posvetio cijelu političku karijeru. Turske novine Zaman su postavile skroman naslov 31. kolovoza uoči izbora, "Turski izbori koji će oblikovati sljedećih 10 godina političkog pejzaža", te su izvijestile: "Erdogan je otvoreno pokazao svoju ambiciju da stvori predsjednički sustav, ustavnu promjenu koja je gotovo nemoguća osim ako islamistički ukorijenjena AKP stranka koju je osnovao povrati većinu koju je izgubila na lipanjskim izborima i dominira parlamentom". Dana 1. studenog, naslovnica je bila "AKP stranka povratila većinu za jednostranačku vlast", te je izviješteno da, "Unatoč djelovanju kroz jezik koji razdvaja i pokazivanju autoritarnih sklonosti kroz represivne mjere nad onima koji misle, govore i pišu drukčije, AKP koji je igrao na kartu nacionalizma vodeći rat protiv domaćih Kurda nakon što je proglasio kraj procesa kurdskog naseljavanja, izgleda kako je postigao svoj cilj jednostranog vladanja državom. ... Ponovno osvajajući parlamentarnu većinu AKP nije, međutim, uspio prikupiti i glasove (50%+) koji bi mu omogućili izmjenu Ustava u skladu s predsjednikovim željama za stvaranje predsjedničkog sustava u Turskoj preko mijenjanja ... trenutnog parlamentarnog sustava, na taj način pripremajući put za vlast koja bi se nalazila u rukama jedne osobe." Erdogan je bio samo 1% od prelaska praga od 50%.

Taj "jezik koji razdvaja" (plus sva sunitska propaganda koja dolazi iz turskih škola i od vjerskih službenika) je pobijedio na kraju.

Wayne Madsen tumači Erdoganove motive kao rasističke turske uglavnom, to jest, panturcizmom. Madsen ne pruža nikakve poveznice ili druge citate kako bi dokumentirao tu tvrdnju, te bi se stoga u ovom trenutku treba smatrati špekulacijom. Međutim, Madsen kaže, "Kada se pobliže promotri mnoštvo naroda kojima prijeti panturcizam, postaje jasno da se Erdogan potajno udružio prema istom cilju s neprijateljima Rusije, to jest, uralsko-altajskim državama poput Finske, Estonije, Latvije, Litve, kao i s prozapadnim elementima u Mađarskoj". Dakle, i on vidi da se Erdogan fokusirao protiv Rusije.

Budući da je povezivanje Erdogana s panturcizmom nagađanje (barem za sada), o tome se ne može ništa dodatno reći. Međutim, ono što Erdogan radi u Siriji, na temelju dokaza, nesumnjivo ukazuje na to da je neprijatelj Rusije, a stoga i saveznik Sauda, Thanija, te američke aristokracije.

Što se tiče američke aristokracije, čini se da preferiraju Muslimansko bratstvo i da su u tome na strani Katara u antiruskom savezništvu. Činjenica je da su Sjedinjene Države osuđivale al-Sisija zbog energičnosti s kojom je zabranio Muslimansko bratstvo u Egiptu.
Kao što to biva u svakom savezništvu, postoje određene stvari na svakoj strani u kojima se sudionici ne slažu. No, ono što ujedinjuje aristokracije SAD-a, Saudijske Arabije, Katara, Turske, Japana, većine država EU-a, te zapravo svih nacija koje su na strani SAD-a (u biti NATO i CENTCOM), je njihov rat protiv Rusije. Erdoganova izborna pobjeda 1. studenog je učvrstila ne samo turski sunitski islamizam, već i tursku poziciju kao ključnog saveznika SAD-a i neprijatelja Rusije.

—————

Istraživački povjesničar Eric Zuesse je autor i nedavno objavljenih knjiga They're Not Even Close: The Democratic vs. Republican Economic Records, 1910-2010, te CHRIST'S VENTRILOQUISTS: The Event that Created Christianity.