Svemirska sonda New Horizons dobila je 'zeleno svjetlo' za prelet pored masivnog kozmičkog tijela Ultima Thule smještenog u tajnovitom Kuiperovom pojasu - području na rubu našeg sustava

Američki znanstvenici iz NASA-e u ponedjeljak su usmjerili letjelicu New Horizons prema Ultima Thuleu, udaljenom kozmičkom objektu skrivenom unutar Kuiperovog pojasa. Razlog zbog kojeg su voditelji misije zadnja tri tjedna sjedili na rubu stolca je opasnost od potencijalnog udara koji bi uništio brzojureću letjelicu, no kako stvari stoje - između Horizonsa i Ultima Thulea nema prašine, kamenja ni ostalih prepreka koje bi misiju priveli preuranjenom kraju.

Kako stvari stoje - New Horizons će se mimoići sa Ultima Thuleom na novu godinu 1. 1. 2019.

Sumanuta brzina

S obzirom da pred letjelicom nema smetala, New Horizons će se nastaviti kretati svojom putanjom koja će ga dovesti na svega 3500 kilometara udaljenosti od Ultima Thulea, također poznatog kao 2014 MU69. Trenutna brzina letjelice je oko 50,700 kilometara na sat, što znači da ga bi sudar sa predmetom veličine rižinog zrna doslovno razorio na komade.

Kako izgleda Ultima Thule? Pogledajte ovu kompozitnu sliku snimljenu u nekoliko preleta sprovedenih između kolovoza i prosinca ove godine.

Kina i Rusija zajedno su sprovele niz kontroverznih eksperimenata modifikacije Zemljine ionosfere, pritom se koristeći radiovalovima visoke frekvencije, piše Science Alert.

Znanstvenici su sa znanstvenog objekta naziva Sura Ionospheric Heating Facility, koji je smješten blizu grada Vasilsurska, emitirali radiovalove visokih frekvencija kako bi njima utjecali na ionosferu. Za to je vrijeme kineski satelit Seismo‐Electromagnetic Satellite (CSES) iz orbite mjerio koliko oni utječu na poremećaj plazme.

Ionosfera je ionizirani sloj Zemljine atmosfere koji se nalazi na visinama između 50 i 1000 km iznad Zemljine površine. Čestice koje tvore ionosferu su elektroni i ioni tj. električki nabijeni atomi.

Ovo nije prvo istraživanje takvog tipa, no zbog činjenice da se radi o suradnji dvije svjetske sile mnogi su zabrinuti zbog moguće vojne primjene te studije.

Mogu blokirati radiosignale

Razlog tome je što su ionosfera i plazma, tj. ionizirani plin unutar ionosfere, presudne za pravilno funkcioniranje radijske komunikacije. Selektivnim utjecajem na nabijene čestice tog dijela atmosfere, znanstvenici, ili čak vlade, teoretski bi mogli blokirati ili pojačati dalekometne radiosignale.

Čak su i ovi preliminarni eksperimenti, koji su se proveli u lipnju ove godine, značajno utjecali na Zemljinu ionosferu.

Tako su u jednom eksperimentu kineski i ruski znanstvenici stvorili poremećaj u ionosferi koji se prostirao na 126.000 kvadratnih kilometara. U drugom su pak eksperimentu poremetili temperaturu plazme te je povisili za 100 stupnjeva Celzijevih.

Saturn je ponajviše poznat i prepoznat po svojim "prstenovima" koji ga okružuju. No, kao i sve ostalo u svemiru (osim možda svemira samog - ali i o tome se može debatirati) - oni neće trajati vječno. Astrofizičari su upravo otkrili kako nestaju nevjerojatnom brzinom.

Kada kažemo brzo, ne mislimo brzo prema ljudskim standardima, već svemirskim - prstenje bi moglo dezintegrirati unutar 100 milijuna godina u procesu kolokvijalno nazvanom "prstenova kiša".

Otkriće je napravljeno zahvaljujući opservacijama NASA-inih letjelica Voyager 1 i 2, koji su prošli pokraj Saturna, i skupljali podatke, na svom putu prema vanjskom Solarnom sistemu u studenom 1980. i kolovozu 1981.

Kombiniranje tih podataka sa opservacijama sa Cassinija (letjelice), koji je analizirao kojom brzinom materijal "pada" sa prstenja prema planetu, omogućilo je znanstvenicima da točno izračunaju kojom brzinom se prstenje dezintegrira.

Ispada da najvećom mogućom brzinom koju je već jednom predvidio Voyager.

"Predviđamo da ova kiša sadrži toliko vode da može napuniti olimpijski bazen u pola sata", kaže James O'Donoghue iz NASA-inog Goddard centra.

"Ako samo to uračunamo, cijeli će prsten nestati u 300 milijuna godina, ali s obzirom da ekvator privlači materijal, mislimo da prstenje ima manje od 100 milijuna godina života ispred sebe", kaže.

"To je relativno kratko vrijeme, u usporedbi sa Saturnovom dobi od 4 milijarde godina", kaže O'Donoghue.

Novootkriveni objekat u svemiru predstavlja najudaljenije posmatrano nebesko tijelo u našem Solarnom sistemu, i predstavlja tijelo koje orbitira na udaljenosti koja je više od sto puta veća od razdaljine Zemlje od Sunca.

Novo nebesko tijelo ponijelo je ime Farout, a prema prvim podacima radi se o loptastoj, ružičastoj planeti koja spada u grupu patuljastih nebeskih tijela. Prije ovog, u oktobru je otkriveno još jedna udaljena patuljasta planeta koja je ponijela ime The Goblin.


Utvrđeno je da nova planeta zbog velike udaljenosti od Sunca orbitira prilično sporo, i da joj je potrebno više od hiljadu godina da obiđe jedan krug. Farout je udaljen 120 astronomskih jedinica od Sunca - jedna astronomska jedinica predstavlja udaljenost Zemlje od sunca, što je oko 150 miliona kilometara. Farout je od Sunca udaljen i 3,5 puta više nego Pluton, a nalazi se dalje i od do sada najudaljenijeg nebeskog tijela u našem Solarnom sistemu - patuljaste planete Eris, koja se nalazi na 96 astronomskih jedinica od Sunca.

Tako Farout za sada drži rekord kada je u pitanju najudaljenije nebesko tijelo u Okviru našeg Solarnog sistema koje su astronomi imali prilike da posmatraju, što ne znači da nema i drugih objekata koji su udaljeni još više. Naime, astronomi već raspravljaju o još udaljenijim objektima, a poput patuljaste planete Sedna, koja se, kako pretpostavljaju, nalazi na 900 astronomskih jedinica od Sunca, te nesagledivom broju kometa koje se nalaze u Oort Cloud-u, koji je od Sunca udaljen između pet i sto hiljada astronomskih jedinica.

Naučnici ističu da bi posmatranje ponašanja novootkrivene planete moglo da dovede do novih otkrića, te drugih misterioznih planeta koje gospodare našim Solarnim sistemom.

Već stoljećima, ako ne i tisućljećima, čovječanstvo okupira zamisao o putovanju kroz vrijeme. No vremenski stroj obično doživljavamo kao nešto što pripada domeni znanstvene fantastike. Tako je H. G. Wells još krajem 19. stoljeća napisao roman ''Vremenski stroj'', a danas se tom idejom bave mnogi popularni znanstveno-fantastični serijali i filmovi, poput Star Treka.

Premda je od objave takvog prvog svjetski poznatog romana prošlo više od stoljeća, u krugu suvremene empirijske znanosti još nitko nije ostvario nikakav značajan korak naprijed (ili natrag).

Stoga je javnost nedavno iznenadilo istraživanje mladih znanstvenika u časopisu Classical and Quantum Gravity, u kojem se objašnjava kako pomoću jednostavne konstrukcije izgraditi vremenski stroj, javlja Science Alert.

Autori rada su Caroline Mallary, Gaurav Khanna i Richard Price, a njegov naziv je Closed Timelike Curves and "Effective" Superluminal Travel with Naked Line Singularities.

Zatvorene vremenske petlje

Einsteinova opća teorija relativnosti dozvoljava mogućnost savijanja vremena do te mjere da se ono savija u sebe, odnosno da stvara vremensku petlju. Ako bismo, hipotetski gledano, putovali niz tu petlju, u nekom trenutku završili bismo u prošlosti i doživljavali iste događaje ponovno i ponovno. Cijelo iskustvo podsjećalo bi na deja vu, osim što toga ne bismo bili svjesni.

Takve petlje obično se nazivaju zatvorenim petljama vremenskog tipa (closed timelike curves ili CTC) i često ih se povezuje s konceptom vremenskog stroja. Vremenski strojevi u tom bi smislu bili samo nuspojave učinkovitih koncepata putovanja koje je brže od svjetlosti.

Prije 2,6 milijuna godina neuobičajeno jako svjetlo stiglo je do pretpovijesnog neba i zadržalo se tjednima ili mjesecima. Bila je to supernova, eksplozija zvijezde nekih 150 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Unutar nekoliko stotina godina, mnogo vremena nakon što je neobično svjetlo izblijedjelo, cunami kozmičke energije s te raspadajuće zvijezde mogao je stići do našeg planeta i ispuniti atmosferu pokrećući klimatske promjene i izazivajući masovno izumiranje životinja u oceanima uključujući vrste morskih pasa koji su bili veličine autobusa.

Znanstvenici su učinak takve supernove, a moguće više od jedne, na život u oceanima, opisali u radu u časopisu Astrobiology.

"Ovakva istraživanja provodim 15-ak godina i uvijek je to bilo temeljeno na općim znanjima o Svemiru - da su te supernove morale imati utjecaj na Zemlju u nekom trenutku", kaže voditelj istraživanja Adrian Melott, profesor fizike i astronomije sa sveučilišta Kansas. "Ovaj put je drukčije. Imamo dokaze o zbivanjima u blizini u određeno vrijeme. Znamo koliko su ona bila udaljena pa možemo izračunati kako su mogla utjecati na Zemlju i usporediti ih s onim što znamo o tome što se dogodilo u tom trenutku - mnogo preciznije".

Znanstvenik: Vjerujem da je Zemlju pogodio niz supernova, a jedna je bila posebno jaka

Po Melottu nedavna istraživanja koja su otkrila naslage radioaktivnog izotopa željeza na dnu oceana pružaju neoborive dokaze o vremenu i udaljenosti supernova.

"Još su sredinom 1990-ih ljudi govorili: Tražite željezo-60. To je pokazatelj jer nema načina da stigne na Zemlju osim eksplozijom zvijezde. Da je radioaktivno željezo-60 stvoreno sa Zemljom odavno ga ne bi bilo. Stoga je moralo 'kišiti' po Zemlji. Postoje rasprave o tome je li bila samo jedna supernova u blizini ili čitav lanac. Sklon sam kombinaciji - veliki lanac eksplozija s jednom koja je bila neuobičajeno snažna i blizu. Kada proučavate ostatke željeza-60 uočite skok prije 2,6 milijuna godina no višak je razbacan 10 milijuna godina unatrag".

Melottov tim navodi da postoje drugi dokazi za seriju supernova u arhitekturi Svemira.

Bez obzira na to je li bila jedna supernova ili serija, energija koja je nataložila slojeve željeza-60 širom svijeta izazvala je i prodiranje čestica poznatih kao mioni na Zemlju izazivajući rak i mutacije - posebice kod velikih životinja.

Samo nekoliko tjedana nakon svog najbližeg preleta pokraj Sunca, NASA-ina sonda Parker Solar Probe poslala je podatke s tog događaja prema Zemlji, javlja BBC.

Među njima se nalazi i ova prekrasna fotografija plina, tj. plazme koja izvire iz naše zvijezde.

Svijetla točka koja se nalazi u pozadini je planet Jupiter, a niz tamnih točaka rezultat je korekcije pozadine prilikom snimanja fotografije.

Naučnici su duboko u svemiru pronašli jednu veoma čudnu planetu koja izgleda kao veliki balon. Ova, kako ''Independent'' navodi, bizarna planeta, ima atmosferu ispunjenu helijem.

Naučnici su otkrili da iz nje izlazi plin i da ta planeta zapravo izgleda poput balona koji je napunjen helijem.

Planeta je udaljena 124 svjetlosne godine od Zemlje i otkrivena je od međunarodnog tima istraživača koje predvode naučnici s Univerziteta u Ženevi.

- Ovo je zaista uzbudljivo otkriće, pogotovo što je helijem otkriven samo u atmosferi egzoplanete. Nadamo se da možemo da koristimo ovo istraživanje kako bismo saznali koje planete imaju vodonik i helij i koliko dugo mogu da održavaju plinove u svojoj atmosferi - rekla je dr. Džesika Spajk (Jessica Spike).

Ova planeta, koja je približno iste veličine kao Neptun, nazvana je HAT-P-11b i nalazi se u sazviježđu Cignusa. Kao dio studije, istraživači su koristili spektrograf u Španiji da bi sagledali koliko ta planeta blokira svjetlost od svoje zvijezde kada prolazi pored nje.

Instrument je potom razdvojio zvjezdanu svjetlost u svoje komponente boje, poput duginih. Kako helij apsorbira svjetlost određene valne dužine, istraživači su otkrili veliki oblak plina koji okružuje planetu i blokira mnogo više svjetlosti od same planete.

Ruski kosmonauti izveli su gotovo osmosatnu šetnju u svemiru u pokušaju da riješe misteriju rupe koja se pojavila na spoljašnjosti Međunarodne svemirske stanice.

Oleg Kononenko i Sergej Prokopjev u šetnji koja je trajala sedam sati i 45 minuta pregledali su oplatu "Sojuza MS-09" koji je prikačen za Međunarodnu svemirsku stanicu, fotografirali oštećenje i postavili "termalnu deku", saopćila je NASA.

Također, uzeli su uzorke koji će biti odnijeti na analizu. Osoblje Međunarodne svemirske stanice obavilo je ukupno 213 svemirskih šetnji, među kojima je četiri obavio Kononenko, a dvije Prokopjev, prenose mediji.

Generalni direktor "Roskosmosa" Dmitrij Rogozin izjavio je u septembru da je kvar, najvjerovatnije, prouzrokovao utjecaj mikrometeorita i da će specijalna komisija raditi na pronalaženju stvarnog uzroka kvara.

Danas je globalna zajednica znanstvenika Deep Carbon Observatory objavila da su znanstvenici nakon desetljeća istraživanja otkrili jedva žive "zombi" bakterije i druge oblike života ispod Zemljine površine, izvještava CNN. Mnogi životni oblici stari su milijune godina.

Izvršni direktor zajednice Deep Carbon Observatory, Robert Hazen, rekao je da je otkriće, koje su nazvali "podzemnim Galapagosom", "krunsko postignuće" tisuću znanstvenika koji su "otvorili naše oči nevjerojatnim vidicima - novim pogledima na život za koje nikada nismo mislili da postoje".

Biomasa ekosustava organizama procjenjuje se na 15 do 23 milijarde metričkih tona (16,6 do 25,4 milijarde tona), što je stotine puta više od cjelokupnog ljudskog života. Također, obuhvaća volumen od 2 do 2,3 milijarde kubičnih kilometara, što je dvostruko više od svih Zemljinih oceana.

Izbušili rupu na morskom dnu

Znanstvenici su iskoristili napredak tehnologije te izbušili 2,5 kilometara duboku rupu na morskom dnu, prikupivši uzorke "mikroba iz kontinentalnih rudnika bušotina koje su duboke više od pet kilometara", prenosi CNN.

Otkriće bi moglo promijeniti naše poimanje života na Zemlji te imati implikacije na vjerojatnost sličnih otkrića na drugim planetima.

Možda nadmašuju raznolikost života na površini

Prema izvješću, postoje milijuni različitih tipova bakterija, arheja i eukariota koji žive ispod površine Zemlje te po raznolikosti možda i nadmašuju raznolikost života na površini Zemlje.

"Mikrobi u dubinama često su uvelike drukčiji od svojih površinskih rođaka sa životnim ciklusima gotovo geoloških vremenskih razdoblja, gosteći se u nekim slučajevima samo energijom stijena", piše u izvješću, prenosi CNN.