Voda na Mjesecu češća je nego što su znanstvenici dosad mislili, a džepovi leda skrivaju se u sjenovitim predjelima "vječne tame", od kojih su neki malene poput novčića, otkrivaju nova istraživanja, piše portal Space.com.

Znanstvenici su prvi put otkrili znakove vode na Mjesecu 2009. godine, a 2018. potvrdili su prisutnost vodenog leda na mjesečevoj površini. Istraživači u dvije nove studije ne samo da su dodatno potvrdili prisutnost vode na Mjesecu, već su otkrili i da bi Mjesečeva površina mogla imati obilne lokve skrivenog leda u "hladnim zamkama", područjima na Mjesecu koji su stalno u sjeni.

"Ako zamislite da stojite na površini Mjeseca u blizini jednog od njegovih polova, posvuda biste vidjeli sjene", kazao je autor jedne od studija, Paul Hayne, inače docent u Laboratoriju za fiziku atmosfere i svemira na CU Boulder. "Mnoge od tih sitnih sjena mogle bi biti pune leda."

Pronalazak vode na Mjesecu

U jednoj od ovih studija, tim koji je vodio Hayne koristio je podatke NASA-inog Lunar Reconnaissance Orbiter-a za proučavanje rasprostranjenosti tih hladnih zamki na Mjesecu, gdje voda ne samo da može postojati, već je ondje trajno zarobljena. Pronašli su ne samo široku paletu hladnih zamki - s "mikro hladnim zamkama" promjera samo jedan centimetar - već bi moglo biti stotine ili čak tisuće puta sitnijih "mikro" hladnih zamki. Ove trajne sjene pronađene su na oba pola Mjeseca.

Hayneov tim otkrio je da nevjerojatnih 40.000 četvornih kilometara mjesečeve površine ima sposobnost zadržavanja vode. To je više nego dvostruko više od područja koje su znanstvenici prethodno smatrali pogodnim za led na Mjesecu.

Zanimljivo je da priroda ovih "hladnih zamki" nije samo to da se radi o hladnim, sjenovitim područjima za koja je vjerojatnije da će se u njima skupiti voda, već i to da su ta mjesta toliko hladna da bi tamo voda ili led bili mogli biti zarobljeni nevjerojatno dugo vremena.

Poznato je da ljudi s godinama postanu izbirljiviji kad su posrijedi prijateljstva, a isto vrijedi za čimpanze koje u starijoj dobi imaju malobrojnije, ali iskrenije prijatelje, rezultati su studije objavljene u časopisu Science.

Istraživanje koje je vodila psihologinja za životinje Alexandra Rosati sa Sveučilišta Michigan pruža prvi dokaz da životinje iskazuju društvenu selektivnost povezanu s godinama i moglo bi nam pomoći da bolje razumijemo zašto se ljudi tako ponašaju.

Autori studije imali su na raspolaganju podatke iz 78.000 sati promatranja majmuna u nacionalnom parku Kibale u Ugandi od 1995. do 2016. godine.

Proučavali su socijalne interakcije među 21 muškom čimpanzom u dobi od 15 do 58 godina.

Mužjaci su izabrani zato što za života ostaju u zajednici u kojoj su rođeni, dok se većina ženki rasprši u nove skupine kad postanu seksualno zrele.

Osim što su ljudima najbliži rođaci, čimpanze su idealna vrsta za usporedbu s ljudima jer dugo žive, nekad i preko 60 godina, a imaju i velik izbor kada je posrijedi sklapanje novih prijateljstava.

U svijetu čimpanzi prijatelji češkaju jedan drugoga, zajedno love i jedu plijen, kolektivno patroliraju granicama svojeg teritorija i stvaraju saveze unutar zajednice.

Kako bi proučili sklonosti jednih prema drugima, znanstvenici su stvorili "indeks povezanosti", utemeljen na bliskoj udaljenosti (manjoj od pet metara) među njima i usporedili to s odnosom prema ostalim članovima skupine.

Pritom su stvorili tri kategorije: blisko prijateljstvo, odnosno obostrano iskazivanje sklonosti, jednostrano prijateljstvo, kad samo jedna strana pokazuje sklonost i neprijateljstvo, kad sklonosti nema ni na jednoj strani.

Skupina znanstvenika s više njemačkih sveučilišta objavila je u najnovijem broju časopisa Science rad o svojem postignuću u mjerenju iznimno kratkih vremenskih intervala. Njihovo postignuće dobilo je status najkraćeg izmjerenog vremenskog intervala ikada, koji iznosi 247 zeptosekundi.

Što je zeptosekunda?

Zeptosekunda (zs) je trilijarditi dio sekunde.

Možemo je zapisati kao 0.000000000000000000001, odnosno 1x10−21 sekundi.

Prefiks zepto, koji označava faktor od1 0−21 prihvaćen je kao dio metričkog sustava 1991. godine. Ime je dobio prema latinskoj riječi septem (sedam) jer može biti predstavljen i zapisom oblika 1000-7.

Spomenuti znanstvenici do ovog su rekorda došli mjerenjem vremena koje je potrebno fotonu da, krećući se brzinom svjetlosti, prevali udaljenost koju predstavlja promjer jedne molekule vodika (H2). Mjerenje je obavljeno u Hamburgu, na ubrzivaču čestica DESY. Molekula vodika ozračena je X-zrakama na način da je jedan prema njoj poslani foton uspio iz molekule izbiti oba elektrona.

U sjevernoj Kanadi otkrivena je tektonska ploča. Znanstvenici vjeruju da će dobiveni podaci pomoći u predviđanju erupcija vulkana i pronalaženju rezervi minerala.

Istraživanje objavljeno u GSA biltenu. Danas postoji osam ili devet glavnih litosferskih ploča (ovisno o metodi brojanja, budući da je Indo-australska ploča često podijeljena na dvije) i nekoliko manjih. Postojanje još jedne ploče već je dugo predmet znanstvenih kontroverzi.

Neki su vjerovali da nikada nije postojala, drugi da je zaronila u zemljin plašt prije između 40 i 60 milijuna godina.

Za ovu ploču, nazvanu Ploča uskrsnuća, rečeno je da je formirala posebnu vrstu vulkanskog pojasa duž države Aljaske i Washingtona. To je trebala biti treća tektonska ploča između dvije glavne - poznate kao Kula i Farallon - koje su također praktički nestale.

Geolozi sa Sveučilišta u Houstonu (SAD) vjeruju da su pronašli nestalu tektonsku ploču na sjeveru Kanade. Kako bi je "vidjeli", koristili su topografske slike plašta i računalnu tomografiju unutrašnjosti Zemlje. Uz to, istraživači su primijenili takozvanu tehnologiju rasklapanja ploča uz 3D mapiranje.

Tako su uspjeli doznati kako su izgledale tektonske ploče Tihog oceana u ranom kenozojskom razdoblju, koje je započelo prije oko 66 milijuna godina i traje do danas. Na granici Tihog oceana, kako vjeruju autori ovog pronalaska, Ploča uskrsnuća mogla je biti tu.

Njeno bi vrijedno otkriće, prema geolozima, trebalo pomoći u predviđanju erupcija vulkana i mineralnih naslaga. Napokon, vulkani i izvori minerala nalaze se upravo na tim granicama tektonskih ploča.

Nekoliko prestižnih znanstvenih časopisa odbilo je objaviti opsežno dansko istraživanje koje je pokušalo utvrditi pomažu li zaštitne maske za lice u zaustavljanju širenja koronavirusa. Autori su natuknuli da su njihova otkrića nezgodna za status quo.

Znanstveni rad su odbili Lancet, New England Journal of Medicine i American Medical Association Journal, izvijestili su danas danski mediji, prenosi RT.

U studiji, koja je započela krajem travnja, sudjelovalo je 6000 Danaca, od kojih je polovica morala cijelo vrijeme nositi maske na javnim mjestima. Druga polovica odabrana je kao kontrolna skupina i naloženo im je da ne prekrivaju lica maskama. Nakon mjesec dana, sudionici istraživanja su testirani na koronavirus, kao i na antitijela protiv virusa.

Istraživači koji su radili na studiji nisu željeli govoriti o detaljima otkrića, ali su rekli dovoljno toga što sugerira da su navedeni časopisi odbili objaviti rad zbog zaključka istraživanja, a ne njegove metodologije.

"Ne možemo započeti raspravu o tome s čime su nezadovoljni. Jer bismo također morali objasniti što je studija pokazala. I ne želimo razgovarati o tome dok ne bude objavljena ", rekao je za danski Berlingske daily Christian Torp-Pedersen, profesor i glavni liječnik na istraživačkom odjelu u bolnici na Sjevernom Zelandu.

Drugi član tima koji je radio na studiji napisao je u emailu, koji je prošli tjedan podijelio bivši novinar New York Timesa Alex Berenson, da će njihova otkrića biti objavljena "čim časopis bude dovoljno hrabar da prihvati rad".

Znanstvenici su nedavno naišli na iznenađujuće anatomsko otkriće - misteriozni niz žlijezda slinovnica skrivenih u ljudskoj glavi, koje medicinari iz nekog razloga do sada nisu otkrili.

Nizozemski liječnici slučajno su uočili ovaj "do sada nepoznati organ" kada su putem napredne vrste skeniranja PSMA PET/CT pregledavali pacijente s rakom prostate. Primijetili su ga na stražnjem dijelu nazofarinksa, dijelu ždrijela koji se nalazi iza nosne šupljine, piše Science Alert.

"Ljudi imaju tri seta velikih slinovnica, ali ne na tom području", objasnio je onkolog Wouter Vogel s nizozemskog Instituta za rak.

"Koliko nam je bilo poznato, slinovnice u nazofarinksu su mikroskopski male. Stoga, možete zamisliti kako smo se iznenadili kada smo ih pronašli", dodao je.

Funkcija žlijezda slinovnica

Žlijezde slinovnice stvaraju slinu koja je potrebna našem probavnom sustavu. Najveći par žlijezda slinovnica leži iza kuta donje čeljusti, ispred ušiju. Dva manja para su duboko u podnožju usta. Imamo i otprilike 1000 manjih slinovnica koje su razasute posvuda u usnoj šupljini, ali su one presitne da bi se mogle vidjeti bez mikroskopa.

Bio je to kratak poljubac NASA-ine svemirske letjelice i asteroida Bennua, kako su to ponosno sročili operateri u NASA-inoj bazi kraj Denvera. Svemirska letjelica Osiris-Rex uspješno je, više od 300 milijuna kilometara udaljena od Zemlje, dotaknula gromadu svemirskog kamenja te je, nadaju se znanstvenici, zagrabila dragocjen komadić površine koji bi doma trebala donijeti 2023. godine.

Riječ je o najvećem uzorku te vrste još od Apolla, izjavio je Jim Bridenstine, jedan od NASA-inih dužnosnika, čestitajući timu koji je upravljao četiri i pol sata dugom operacijom spuštanja do asteroidove površine. Budući da je riječ o nebeskom tijelu promjera nešto većeg od 500 metara, njegova gravitacija nije bila dovoljna da Osiris-Rex doslovno sleti na njegovu površinu. Svemirska letjelica upotrijebila je robotsku ruku dugu 3,4 metra kako bi zagrabila najmanje 60 grama površine Bennua.

Najporazniji su rezultati uticaja na okolinu, koji kažu da zbog izuzetno malog električnog dometa ovi automobili mogu da imaju veću CO2 emisiju od automobila s konvencionalnim motorima, bilo benzinskim ili dizelskim.

Kako prenosi Index.hr, rezultati istraživanja koje su sproveli nemački istraživači su pokazali da je, u slučajevima kada se baterije na PHEV vozilima ne pune redovno, negativni uticaj osetno gori od onog koji se navodi. Autori studije idu korak dalje i savetuju vladi i regulatornim telima da ukinu sve subvencije i olakšice vezane uz ovu klasu vozila.

To je snažan udarac brojnim proizvođačima, a posebno domaćim premium markama koje su poslednjih meseci "pojačale" gamu upravo ovakvim hibridima, a sve kako bi smanjili prosečnu emisiju CO2 svoje ponude.

A konkretni rezultati s Fraunhofer ISI instituta koji je istraživanje sproveo s ICCT (International Council on Clean Transportation) na oko 66 modela i preko 100.000 primeraka kažu sledeće. PHEV vozila će u najboljem slučaju emitovati dvostruko više CO2 od onog definisanog test ciklusom, bilo NEDC ili WLTP. U najgorem slučaju emisija CO2 se učetvorostručuje, što znači da emisija CO2 može da bude i do 200 g/km.

Sve rečeno dobija potvrdu u praksi, posebno kod flota gde kompanije koriste ovakve automobile, a dnevne potrebe nadilaze deklarisani električni domet.

Zaključak studije je da je, "ako želimo manju potrošnju i CO2 emisiju u praksi, potrebno smanjiti snagu pogonskih motora i istovremeno povećati električni domet", kaže voditelj studije Patrick Plotz.

Njegova je procena da električni domet plug-in hibrida treba povećati s trenutnih 30 do 60 km na minimalno 80 do 90 km.

Ovu studiju mnogi međutim uzimaju s rezervom, posebno oni koji znaju da je Plotz ne tako davno, još 2017. godine, govorio da studije idu na ruku plug-in hibridima i potvrđuju njihov kvalitet. Na Plotza se pozivao i Volkswagen, i to još prošlog meseca, naglašavajući "dokazani" kvalitet PHEV vozila.

Plotz se pritom brani i kaže: "Tada smo gledali isključivo električni domet, a ne devijacije od test ciklusa", piše AutoNews Europe. U svakom slučaju, radi se o snažnom zaokretu jer u poslednoj studiji PHEV prikazuju kao automobile koji su štedljivi samo na papiru.

Nova revolucionarna studija satelitskih snimaka visoke rezolucije koja koristi specijalni algoritam otkrila je da, suprotno popularnom mišljenju, u pustinjama Sahel i Sahara postoji najmanje 1,8 milijardi stabala.

Tim od 24 naučnika iz Evrope, SAD i Afrike otkrili su da je takozvana subvlažna zona iznenađujuće ispunjena biljnim svijetom.

"Bili smo vrlo iznenađeni da u pustinji Sahara raste toliko puno drveća", rekao je glavni autor Martin Brandt, docent geografije na Univerzitetu u Kopenhagenu.

"Svakako postoje ogromna područja bez ikakvog drveća, ali još uvek postoje područja s velikom gustinom stabala, pa čak i između pješčanih dina, tu i tamo raste neko drveće", naveo je.

Prije nekih 4,5 milijardi godina, naša planeta je bila drastično drugačije mjesto - nenaseljiv svijet sa izuzetno visokim temperaturama, toksičnim vazduhom i nabijen zračenjem koje je dolazilo od Sunca u obliku baklji i izbacivanja koronalne mase. Naučnici vjeruju da se sve promijenilo formiranjem Mjeseca.

Zemlja i Mjesec nekada su imali zajedničko magnetno polje koje je djelovalo kao štit od čestica sunčevog vjetra, kaže se u novom istraživanju koje je sproveo međunarodni tim naučnika predvođenih NASA. Dugo su naučnici vjerovali da Mjesec nije imao dugotrajno magnetno polje zbog male veličine svog jezgra. Prema nalazima studije, objavljenoj 14. oktobra u časopisu Science Advances, koristeći novu tehnologiju, NASA istraživači analizirali su uzorke mjesečeve površine koji su prikupljeni tokom misija Apolo i decenijama zapečaćeni.

Studija je pokazala da je toplota tokom Mjesečevog formiranja omogućila da gvožđe na Mjesecu teče, što je zauzvrat generisalo magnetno polje, iako nije trajalo dugo zbog veličine jezgra.

"To je kao da pečete tortu: Izvadite je iz rerne, a ona se i dalje hladi. Što je veća masa, to je duže potrebno da se ohladi", rekao je Jim Green, NASA glavni naučnik i vodeći autor nove studije.

U svojim ranim danima, Mjesec je bio mnogo bliži Zemlji, ali se godinama udaljavao zbog gravitacije. Istraživači su kreirali računarski model kako bi vidjeli kako magnetna polja Zemlje i Mjeseca međusobno djeluju. Simulacija je pokazala da su magnetosfere oba nebeska tijela povezane u polarnim oblastima svakog objekta.

Naučnici vjeruju da je ovaj takozvani štit igrao važnu ulogu u evoluciji Zemlje jer nije dozvolio da čestice sunčevog vjetra oduzmu atmosferu naše planete. Istraživači su izračunali da je zajednička magnetosfera Zemlje i Mjeseca postojala prije 4,1 do 3,5 milijardi godina. Vremenom se Mjesečeva unutrašnjost ohladila i Zemljin satelit je na kraju izgubio magnetosferu i atmosferu. Naučnici kažu da je Mjesečevo magnetno polje znatno oslabilo prije 3,2 milijarde godina, a onda nestalo prije oko 1,5 milijardi godina.