Kompanija Gugl tvrdi da je izgradila prvi kvantni računar koji može vršiti proračune i rešavati probleme iznad mogućnosti najsnažnijih današnjih super-računara, prenosi Fajnenšel tajms.

U izveštaju Guglovih istraživača, koji je nakratko objavljen na sajtu NASA-e pa uklonjen, tvrdi se da je njihov procesor bio u stanju da u roku od tri minuta i 20 sekundi izvrši izračunavanje za koje bi najnaprednijem klasičnim računaru "Samitu" trebalo, kako se navodi, otprilike 10.000 godina.

Istraživači su rekli da to znači "kvantnu nadmoć´", kada kvantni računari izvršavaju izračunavanja koja su ranije bila nemoguća.

"Ovo dramatično ubrzanje u odnosu na sve poznate klasilčne algoritme omogućava eksperimentalnu realizaciju kvantne superiornosti. Koliko znamo, ovaj eksperiment označava prvo računanje koje se može obaviti samo na kvantnom procesoru."

Kako se navodi, sistem može da izvrši samo jedno visoko tehničko računanje, ali je za upotrebu kvantnih mašina za rešavanje prakticnih problema potrebno još mnogo godina. Dok prototip takozvanih kvantnih kompjutera postoje, oni mogu da obavljaju iste iste zadatke koje mogu i klasični računari, mada brže.

Izveštaj Boston konsalting grupe iz novembra 2018. godine kaže da bi oni mogli "promeniti igru u oblastima kriptografije i hemije (a time i nauke o materijalima, poljoprivredi i farmaciji), posebno onim koje se odnose na veštačku inteligenciju i mašinsko učenje".

Za razliku od osnovnih binarnih elemenata klasičnih računara, ili bitova koji predstavljaju ili nule ili jedinice, kvantni bitovi ili kubiti mogu istovremeno da predstavljaju i jedno i drugo.

Spajanjem kubita, kvantni računari mogu da uporedo obraduju ogromne količine informacija, dok tradicionalni kompjuteri moraju da ih obracuju sekvencionalno.

"To je značajna prekretnica, prvi put da je neko pokazao da kvantni računari uopšte mogu nadmašiti klasične računare," rekao je Stiv Brierlej, osnivac kvantnog softverskog startapa Riverlejna, koji je savetnik za kvantne tehnologije vlade Velike Britanije

NASA i ESA konačno su spremne testirati Zemljinu planetarnu obranu kako bi vidjeli možemo li se uspješno obraniti od udara svemirskih stijena, no znanstvenici nisu sigurni što će se dogoditi, piše RT.

Kao cilj odabrali su asteroid "Didymos B", promjera otprilike 160 metara, što je polovica binarnog asteroidnog sustava. Didymos B orbitira oko većeg asteroida "Didymos A" svakih 11.92 sata i to će pomoći odrediti konačni uspjeh (ili neuspjeh) misije.

Didymosov sustav klasificiran je kao objekt blizu Zemlje (NEO). To znači da je blizu, ali ne preblizu da bi nas mogao pogoditi, što ga čini savršenim za test naše antimeteorske moći. Projekt zajedničke procjene udara i otklona asteroida (AIDA) pokrenule su ESA i NASA 2015. godine, a za misiju je izabrana svemirska letjelica NASA-ina dvostrukog testa za preusmjeravanje asteroida (DART).

Polica osiguranja Zemlje

"Danas smo prvi ljudi u povijesti koji imaju tehnologiju koja potencijalno može skrenuti s puta asteroid od udara na Zemlju", rekao je astronom Ian Carnelli iz ESA-e za Technology Review. "Ključno je pitanje na koje još uvijek moramo odgovoriti jesu li tehnologije i modeli koje imamo dovoljno dobre da zaista funkcioniraju? Prije nego što vozite automobil, morate imati policu osiguranja. Pa, AIDA je polica osiguranja planeta Zemlje."

Međutim, moguće je da dođu neke komplikacije prilikom misije. Kad je japanska svemirska agencija JAXA bombardirala asteroid "Ryugu" u travnju, napravljen je daleko veći krater nego što se predviđalo. Uz to, materijal na površini ponašao se poput pijeska, što može utjecati na učinkovitost skretanja.

"Ako je gravitacija također dominantna na Didymosu B, iako je mnogo manja, mogli bismo napraviti puno veći krater nego što su pokazali dosadašnji modeli i laboratorijski eksperimenti", objasnio je planetarni znanstvenik Patrick Michel iz CNRS-a. "Konačno, vrlo malo se zna o ponašanju tih malih tijela tijekom udara i to bi moglo imati velike posljedice za planetarnu obranu."

Ovog ljeta relativno blizu Zemlje proletio je najveći asteroid u gotovo sto godina, a NASA-ini znanstvenici kasno su ga primijetili, pokazuju emailovi koje je jučer objavio BuzzFeed News, a koji pokazuje rupe u NASA-inoj mreži za promatranje nadolazećih svemirskih stijena.

NASA je u priopćenju objavljenom više tjedana nakon proleta objavila da je asteroid 2019 OK, velik poput igrališta za američki nogomet, mogao imati razoran učinak na području širokom 80-ak kilometara da je ušao u atmosferu iznad kopna. Procjenjuje se da se takav udar događa jednom u 3000 godina.

Asteroid je proletio u srpnju, a prvi put otkriven je na dan preleta u maloj promatračnici u Brazilu. Udaljenost je bila pet puta manja od udaljenosti Zemlje od Mjeseca, što je vrlo blizu po astronomskim standardima.

Teleskopi ATLAS "uhvatili" su asteroid 21. srpnja, nekoliko dana prije njegova dolaska, no i tada je bio previše zaklonjen oblacima da bi bio identificiran kao asteroid koji će prići blizu Zemlji.

- Zato što bi sutra o tome mogli izvještavati mediji, upozoravam vas da će za oko 30 minuta asteroid velik 57-130 metara proći kraj Zemlje na 0,19 Mjesečeve udaljenosti - napisao je Lindley Johnson, NASA-in dužnosnik za prepoznavanje i obranu od asteroida.

- 2019 OK je zapažen prije oko 24 sata - dodaje se u mailu.

Dva dana nakon proleta Paul Chodas iz NASA-ina Laboratorija za mlaznu propulziju napisao je da je asteroid prošao kroz niz zaštitnih mreža.

- Pitam se koliko se puta ovakva situacija dogodila a da asteroid uopće nije otkriven - napisao je Chodas.

- Ovaj nam se prišuljao i to je zanimljiva priča o ograničenjima naše sadašnje mreže - napisao je pak Johnson u mailu od 26. srpnja referirajući se na negativno medijsko izvještavanje o slučaju.

Chodas je u razgovoru za BuzzFeed News ipak rekao da nikad nije postojala prijetnja da će 2019 OK udariti u Zemlju, ali je priznao da je kasno otkriće bilo iznenađenje za zajednicu planetarne obrane te da događaj iziskuje daljnje istraživanje.

Kada uspoređujemo zbivanja u svemiru s našim kratkim ljudskim životima, čini nam se da se galaktički događaji odvijaju izuzetno sporo. Često se neki procesi zbivaju toliko dugo da nam ništa ne znači radi li se o jednom ili pet milijuna godina. Ionako će se stvari odviti kada nas više ne bude.

No to nije uvijek slučaj.

Naime, šest dalekih galaksija upravo je prošlo golemu transformaciju u samo nekoliko mjeseci. Pretvorile su se iz relativno mirnih LINER galaksija u aktivne kvazare, odnosno najsvjetlije galaksije u svemiru, koje u njega ispuštaju goleme količine zračenja, javlja Science Alert.

Što im se dogodilo?

Kako bismo predočili o kakvoj se promjeni radi, bilo bi dobro objasniti kakvi sve tipovi aktivnih galaksija postoje. Pod radiotihe tipove aktivnih galaktičkih jezgri ubrajamo sljedeće galaksije: LINER, Seyfertove galaksije, tihe kvazare i kvazare tipa 2, piše Zvjezdarnica.

LINER ili Low-Ionization Nuclear Emission-line Region, radiotihe aktivne galaktičke jezgre, imaju slabo izražene nuklearne emisije te iz tog razloga neki smatraju da se uopće i ne radi o aktivnim galaktičkim jezgrama.

Seyfertove galaksije, uz kvazare, čine najveću skupinu aktivnih galaktičkih jezgri i izuzetno su sjajne. Radiotihi kvazari su u biti Seyfert 1s tip galaksija, ali znatno jačeg luminoziteta, a kvazari tipa 2 su sjajem slični kvazarima, no bez kontinuiranog spektra u optičkom dijelu spektra i bez širokih emisijskih linija.

Dakle, mada LINER galaksije čine trećinu poznatih galaksija i mada su sjajnije od onih galaksija koje nemaju aktivnu supermasivnu crnu rupu u svome središtu, one su ipak značajno slabijeg sjaja od Seyfertove galaksije ili kvazara.

Moglo bi se reći, radi bolje usporedbe, da su LINER galaksije dosegle tek veličinu 12-godišnjaka kada bi se sjajem mjerile s odraslim kvazar galaksijama. A sada je, unutar samo pola godine, šest njih ubrzano odraslo u najsjajnije objekte u svemiru.

Već znamo kako su izgledali neandertalci, a sada su naučnici zahvaljujući drevnoj DNK otkrili kako je izgledao drugi naš drevni rođak.

O Denisovanima, rođacima neandertalaca, se malo toga zna. Izumrli su pre oko 50.000 godina, a prvi njihovi ostaci su otkriveni 2010. godine. Naučnici su tada pronašli kost prsta u pećini Denisova na jugu Sibira, koja je pripadala 13-godišnjoj devojčici. To i još neki ostaci bili su dovoljni izraelskim istraživačima da zaključe kako su Denisovani izgledali.

Profesor Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu Liran Karmel, jedan od dva autora studije, rekao je da je ova misija bila velik izazov.

- Bilo je teško početi od DNK i završiti sa anatomskim profilom - istakao je Karmel. - Da je to lako policija širom sveta bi izvlačila DNK sa mesta zločina i pravila profile osumnjičenih.

Njegovom timu trebalo je tri godine da rekonstruiše izgled Denisovana, analizom paterna hemijskim promena u drevnoj DNK. Onda su ih uporedili sa DNK neandertalaca i modernih ljudi. Koristeći se znanjem o ljudskim genetskim poremećajima istražili su šta uočene razlike mogu da znače.

- Denisovani su sličniji neandertalcima nego nama jer su im evoluciono bliži - rekao je Karmel.

Lobanja im je verovatno bila šira nego kod modernih ljudi ili neandertalaca i verovatno nisu imali bradu. Devojčica Denisovana je umrla u pećini u Sibiru pre 70.000 godina, a Karmel kaže da je njena kost otvorila potpuno novo poglavlje u evoluciji čoveka. Naučnici se nadaju da će im ova tehnika omogućiti da identifikuju lobanje otkrivene u Kini pre nekoliko godina, za koje se pretpostavlja da su pripadale Denisovanima.

"Džuno", letelica američke svemirske agencije NASA uslikala je neverovatan prizor sa Jupitera, tokom bliskog prolaska pored ovog gasnog džina 11. septembra.

Na fotografiji se vidi ogromna, crna rupa na gornjoj hemisferi najveće planete Sunčevog sistema, ali naučnici kažu da nema razloga za zabrinutost. Naime, ta "crna rupa" je u stvari senka Jupiterovog meseca Io, jednog od četiri najveća satelita u orbiti planete.

U nastojanju da se zaustavi ekspanzija širenja virusa Zika, denga i žute groznice, istraživači Univerziteta Jejl su pre dve godine započeli eksperiment modifikovanja gena komaraca, kako bi se sprečilo razmnožavanje zaraženih primeraka. Nedavno je, međutim, otkriveno da se njihov broj u prirodi ne smanjuje.

Eksperiment s oslobađanjem transgenih komaraca u Brazilu, kao način za smanjenje njihove populacije i zvanično je okončan, zbog lošijih rezultata na terenu nego što se očekivalo, saopštili su nedavno stručnjaci Univerziteta Jejl.

Naime, iako je u prirodu pušteno nekoliko miliona genetski modifikovanih mužjaka koji su nosili dominantno smrtonosni gen za održivo potomstvo divljih ženki, populacija ovih insekata gotovo da nije smanjena.

Zbog toga su naučnici analizirali uzorke gena transgenih i divljih komaraca pre i nakon eksperimenta, i utvrdili da su neke od divljih vrsta zadržale gene iz modifikovanih sojeva, uprkos početnim tvrdnjama da geni neće ući u opštu populaciju, jer se očekivalo da potomci neće preživeti.

Populacija lokalnih brazilskih komaraca u početku se smanjila nakon što su modifikovani komarci pušteni u divljinu, ali se opet povećala nakon oko 18 meseci, verovatno zbog otpornosti usled mešanja sa sojevima iz Kube i Meksika, navode stručnjaci, ističući da je primećeno i neobično ponašanje divljih ženki koje su brzo počele da izbegavaju genetski modifikovane mužjake.

Međunarodni tim naučnika, koji koristi Južnoafričku opservatoriju za radio astronomiju i "MeerKAT" teleskop, saopštio je da je otkrio par ogromnih mehura u središtu Mlečnog puta, koji izgledaju kao veliki peščani sat.

Naučnici smatraju da je to jedna od najvećih struktura koja je ikada zapažena u našoj galaksiji i da je verovatno rezultat visokoenergetske erupcije koja se dogodila u blizini supermasivne crne rupe Mlečnog puta pre više miliona godina.

Uprkos tome što već dugo postoji u našoj matičnoj galaksiji, tek je odnedavno moguće uočiti je, zahvaljujući naprednim instrumentima teleskopa, koji mogu detektovati radio emisiju i kroz guste oblake svemirske prašine.

Naučnici su u novom radu, koji je objavljen ove nedelje u časopisu "Nature", opisali strukturu u obliku peščanog sata — dugačka je nekoliko stotina svetlosnih godina.

"Središte naše galaksije je relativno mirno, u poređenju sa drugim galaksijama sa vrlo aktivnim centralnim crnim rupama", rekao je Ijan Hejvud sa Univerziteta u Okfordu, glavni autor studije, a prenosi RTS.

"Uprkos tome, centralna crna rupa Mlečnog puta može, s vremena na vreme, postati netipično aktivna. Moguće je da je jedna takva aktivnost pokrenula događaje koji su rezultirali konstrukcijom nalik na peščani sat", objasnio je Hejvud.

Prema mišljenju članova istraživačkog tima — novo otkriće bi moglo pomoći u rešavanju prethodnih misterija i pružiti odgovore o prirodi i o nastanku magnetnih filamenata, koji su primećeni još osamdesetih godina prošlog veka.

Astronomi su otkrili najtežu zvijezdu u svemiru čija masa je dva puta veća od Sunca. Ono što zvijezdu čini još nevjerojatnijom je promjer od 24 kilometra, što čini gustoću i težinu toliko velikom da je gotovo nezamisliva, piše Metro.

Zvijezda je oko 700 tisuća puta teža od Zemlje i poznata je kao neutronska zvijezda, a načelno je kompresirani ostatak supernove. To se dogodi kada se divovska zvijezda uruši sama na sebe u golemoj eksploziji.

Prema američkom timu koji prati zvijezdu pod klasifikacijom J0740+6620, riječ je o najvećoj neutronskoj zvijezdi koja je ikad detektirana i koja je gotovo premasivna da bi postojala.

Naime, veličina zvijezde blizu su ograničenju koliko kompaktan objekt može biti bez da se ne uruši u crnu rupu. Green Bank teleskop detektirao je zvijezdu na udaljenosti od oko 4600 svjetlosnih godina od Zemlje.

- Ova neutronska zvijezda je dvostruko veća od našeg Sunca - izjavio je Paul Demorest iz National Radio Astronomy Observatory u Charlottesvilleu koji smatra kako je zbog potvrde postojanja takve zvijezde odbačeno nekoliko teorijskih modela unutarnje kompozicije neutronske zvijezde.

- Ovaj izračun mase ima implikacije za naše razumijevanje materije u ekstremno visokim gustoćama kao i brojnim detaljima nuklearne fizike.

Jedno je od najčešće postavljanih pitanja u znanosti kako su nestali dinosauri. Vječna tema popularne znanosti obrađivana je bezbroj puta, da bi konačno bio prihvaćen generalni odgovor - ubio ih je udar ogromnog asteroida. Najnoviji, vrlo detaljan pogled na tu teoriju iznijeli su znanstvenici s američkog Sveučilišta u Teksasu. Njihova se studija bavi nestankom kopnenih neletećih dinosaura koja je nastupila zbog udara ogromnog asteroida.

Posebno se znanstvenici iz Teksasa bave efektima sudara asteroida i Zemlje u prva 24 sata. Kada je došlo do udara, dinosauri su praktički pometeni, nastupili su ogromni požari, tsunamiji koji su u atmosferu izbacili toliko sumpora da se Sunce više nije vidjelo. Nastupilo je globalno zahlađenje koje je dinosaure na kraju i dokrajčilo. Nova studija teksaškog sveučilišta koje se nalazi u gradu Austinu ovu teoriju potvrđuje čvrstim dokazima koji su pronađeni u stotinama metara debelim stijenama koje su ispunile krater koji je nastao 24 sata nakon udara.

Prvi život u krateru asteroida

- Riječ je o naslagama drvenog ugljena i izmiješanih vrsta stijenja koje je nanio tsunami. Posebno nam je zanimljiv nalaz bio - nedostatak sumpora. Sve to dio je zapisa u stijenama koji nam je ponudio do sada najdetaljniji uvid u posljedice katastrofe koja je okončala doba dinosaura - rekao je Sean Gulick, profesor na Institutu za geofiziku, UTIG, škole Jackson za geoznanosti Sveučilišta u Teksasu nastavljajući kako je riječ o širokom zapisu događaja koji su uspjeli rekonstruirati iz središta udara. - Sve nam to govori o detaljima udara sa samog mjesta gdje se on dogodio - rekao je Gulick. A to je mjesto u Meksičkom zaljevu nedaleko od poluotoka Yucatan. Riječ je o krateru Chicxulub.

Tamo je 2016. godine provedeno zajedničko istraživanje u sklopu međunarodnog programa za istraživanje oceana u kojemu je Gulick bio glavnim znanstvenikom. Ovo nije prvi put da se znanost bavi mjestom udara asteroida koji je izbrisao dinosaure. Ranije su već znanstvenici iste teksaške škole objasnili kako je stvoren krater, ali i kako se život vrlo brzo oporavio na istom tom mjestu. Prema toj ranijoj studiji objavljenoj u prestižnom znanstvenom časopisu Science krajem 2016. godine asteroid-ubojica stijenje je na mjestu udara pretvorio u tekućinu, ali je moguće da je taj udar stvorio uvjete za stvaranje novog života na istom tom mjestu. Sve se to dogodilo prije 66 milijuna godina.