Paralizirani muškarac uspio je pomaknuti sva četiri ekstremiteta pomoću egzoskeletona (vanjskog kostura) koji se kontrolira umom. Thibault (30) je rekao da su mu se prvi koraci, koje je napravio u robotskom odijelu, činili poput 'hodanja po Mjesecu', piše BBC, no to je hodanje još daleko od savšenog i može se koristiti samo u laboratoriju.

Znanstvenici se nadaju da će ovo otrkiće napredovati i da će jednog dana omogućiti kvalitetniji život pacijentima.

Kako radi?

Thibaultu su operacijom ugradili dva implantata na površinu mozga, i to na mjestu gdje se nalaze centri za kontrolu pokreta. Čak 64 elektroda na svakom implantatu očitavaju moždanu aktivnost i prenose upute za kontrolu egzoskeletona. Sofisticirani računalni software očitava moždane valove i pretvara ih u upute kojima se kontrolira robotski kostur.

Thibault mora biti spojen na egzoskeleton i onda, kad pomisli na hodanje, ta misao pokreće niz uputa koje mozgu šalju signal da pokrene noge. Osim toga, može kontrolirati svaku ruku pojedinačno, kao i nogu, te ih micati na sve strane.

Muškarac koji nije želio da mu se otkrije prezime, radio je kao optičar prije nego što je prije četiri godine pao s visine od 15 metara u jednom noćnom klubu. Pritom je ozlijedio kralježnicu, ostao je paraliziran i čak iduće dvije godine proveo je u bolnici.

Prije dvije godine uključio se u eksperimentalno liječenje egzoskeletonom biomedicinskog istraživačkog centra Clinatec na Sveučilištu Grenoble. Vježbao je koristeći avatar, virtualni lik, u računalnoj igri kako bi naučio koristiti implatante, a potom je isprobao odijelo.

Tijekom ranog razvoja ljudskog fetusa u udovima su prisutni brojni, tzv. atavistički mišići, koji nestaju do rođenja bebe, pokazala je studija američkih znanstvenika objavljena u časopisu Development.

Fascinantno je da su neki od tih mišića nestali kod naših predaka prije više od 250 milijuna godina tijekom evolucije sinapsidnih gmazova u sisavce. Drugim riječima, u ranom razvoju ljudskog fetusa prisutni su mišići koje posjeduju gmazovi, poput guštera i daždevnjaka.

Koristeći napredne tehnike 3D snimanja, znanstvenici su uspjeli s izvanrednom rezolucijom prikazati rani rast naših udova. Slike koje su snimili pokazuju prolaznu prisutnost nekoliko atavističkih mišića.

Tako se pokazalo da od 30 mišića u ruci i stopalu, formiranih oko sedmog tjedna trudnoće, trećina ih se ili spojila ili nestala do otprilike 13 tjedna trudnoće.

- Ono što je fascinantno jest da smo promatrali različite mišiće koji nikada nisu opisani u prenatalnom razvoju čovjeka.

Neke od ovih atavističkih mišića vidjeli smo čak i u fetusima starima 11,5 tjedana, što je dosta kasno - rekao je autor studije Rui Diogo, evolucijski biolog sa Sveučilišta Howard u Washingtonu.

- Zanimljivo je da se neki od tih atavističkih mišića u rijetkim prilikama mogu naći kod odraslih, bilo kao anatomske varijacije bez ikakvog primjetnog učinka na zdravog pojedinca ili kao rezultat urođenih malformacija.

To pruža fascinantan, moćan primjer evolucije na djelu - dodao je Diogo.

Svemir je čudesno mjesto, puno neistraženih planeta i galaksija te nerazriješenih misterija. No, za njega se ne može reći da je glasan ili da fascinira svojom muzikalnošću. Da bismo nešto čuli, potrebna je atmosfera, odnosno molekule zraka koje prenose zvuk. Stoga u dalekim prazninama svemira najčešće čujemo samo tišinu.

Kako bi malo začinila rezultate svojih svemirskih istraživanja, NASA je u ožujku izvela jedan zanimljiv zvučni performans pri kojem je uglazbila jednu svoju nevjerojatnu sliku, piše Science Alert.

Radi se o snimci koju je u kolovozu prošle godine snimio svemirski teleskop Hubble, a koju su znanstvenici prozvali "škrinjom galaktičkog blaga" zbog ogromnog broja galaksija koje se na njoj mogu uočiti.

"Svaka mrlja na slici zapravo je galaksija u kojoj se nalazi bezbroj zvijezda", objašnjava NASA.

Da li je Zemlja pod budnim okom "skrivenih" vanzemaljskih špijunskih sondi? Američki fizičar James Benford tvrdi da ne bi škodilo da pošaljemo sopstvene sonde da bismo ispitali situaciju u kosmosu.

Fizičar i nezavisni istraživač SETI (Potraga za vanzemaljskom inteligencijom) Džejms Benford izjavio je da bi obližnji asteroidi koji prate Zemljinu orbitu, takođe poznati kao koorbitale, mogli biti idealno mesto za vanzemaljsko špijuniranje. Svoja otkrića, pod nazivom "U potrazi za posmatračima", objavio je u časopisu "Astronomikal džurnal".

"Takva sonda mogla bi da traje sve dok naša civilizacija ne razvije tehnologiju koja će moći da je pronađe i kada jednom stupimo u kontakt, mogla bi da započne kominikacija u realnom vremenu", napisao je Benford u radu.

To bi mogao da bude dugotrajan izvještaj o našoj biosferi i civilizaciji.

U svom radu, Benford ne nudi samo "moguće lokacije za vanzemaljske sonde", već predlaže i načine kako istraživači mogu da traže dokaze o vanzemaljskoj tehnici, u rasponu od korišćenja optičkih i radio-teleskopa, do slanja svemirskog broda.

S obzirom na blisku i stalnu prisutnost u blizini Zemlje, moglo bi da se zaključi da bi Mesec mogao biti bolja lokacija za špijunsku stanicu od udaljenijih koorbitala, ali Benford ističe da je deo Mesečeve površine stalno u tami, uskraćujući sondama solarnu energiju za njihovo funkcionisanje. Postavljanje sondi preblizu Zemlji takođe bi moglo da predstavlja problem, jer Benford tvrdi da vanzemaljci verovatno žele da ostanu neotkriveni.

Čini se da je najbliži koorbitalni asteroid u stabilnoj orbiti koja će vekovima pratiti Zemlju. Iako se o njima još puno toga može naučiti, Benford je rekao da bi oni mogli biti idealno mesto za vanzemaljske sonde, jer imaju stabilne orbite u dužem vremenskom periodu.

Iako Benford priznaje da ideja nema dokaze, on tvrdi da nemamo šta da izgubimo ako proverimo njegove tvrdnje.

Paul Dejvis, fizičar i astrobiolog na Državnom univerzitetu u Arizoni, takođe sumnja da ćemo pronaći vanzemaljsku tehnologiju za nadzor, ali smatra da bi bilo korisno nauci da to svejedno proveri.

"Kolika je verovatnoća da će vanzemaljska sonda biti na nekoj od ovih orbitala, očigledno krajnje mala", rekao je Dejvis za "Lajv sajens", "ali ako nas to ne košta puno, zašto ne proveriti? Čak i ako ne nađemo vanzemaljca, možda pronađemo nešto zanimljivo".

Tokom ispitivanja tla seizmičkim talasima geolozi su otkrili misteriozni džep gasova zarobljenih ispod morskog dna pored obale Japana. Sastav gasova nije utvrđen, ali naučnici pretpostavljau da je reč ili o metanu, ili o ugljen-dioksidu, koji nastaju usled podizanja magme iz dubljih slojeva Zemlje.

Novootkrivene rezerve mogu biti netaknuti prirodni resurs ukoliko preovladava metan, koji bi mogao da se koristi kao gorivo, kažu naučnici. U suprotnom, možda je reč o tempiranoj bombi od gasova koja izazivaju efekat staklene bašte, koji bi mogli da odu u atmosferu i izazovu klimatske promene.


Bez obzira na to o kakvim je gasovima reč, naučnici kažu da ovo verovatno nije jedini rezervoar i da se slični džepovi kriju nedaleko od tog mesta, ali i u sličnim okruženjima širom sveta.

Seizmolog Andri Hendrijana i kolege sa Univerziteta Kjušu otkrili su rezervoar koristeći kompresione talase, koji, slično kao i oni koje pokreću zemljotresi, mogu da otkriju prirodu kamena ispod morskog dna kada se odbiju o njega.

- Seizmički kompresioni talasi obično se sporije kreću kroz gasove nego kroz čvrsta tela. Tako na osnovu procene brzine kretanja seizmičkih kompresionih talasa kroz tlo, možemo da identifikujemo podzemne rezervoare gasa i čak saznamo koliko su zasićeni - objašnjava koautor studije Andri Hendrijana.

Pre nekoliko milijardi godina, nešto je udarilo u tamnu stranu Meseca i napravilo veoma, veoma veliku rupu. Prostirući se na 2.500 km širine i 13 km dubine, na Južnom polu meseca, Aitken basenu, predstavlja najstariji i najdublji krater na Mesecu i jedan od najvećih kratera u čitavom Sunčevom sistemu.

Decenijama su istraživači sumnjali da je gigantski basen stvoren čeonim sudarom sa veoma velikim i veoma brzim meteorom. Takav udar bi rastrgao mesečevu koru i razbacao komade mesečevog omotača po površini kratera, pružajući retki pogled na ono od čega je mesec zapravo stvoren.Ta teorija stekla je izvesno poverenje početkom ove godine, kada je kineski Yutu-2 rover, koji se u januaru nastanio na dnu kratera, na kopnu Chang'e 4, otkrio tragove minerala za koje se činilo da potiču sa mesečevog omotača.

Međutim, studija objavljena 19. avgusta u časopisu Geophisical Research Letters dovodi u pitanje te rezultate i priču o poreklu kratera. Nakon analize minerala u šest parcela tla na dnu basena Aitken, tim istraživača tvrdi da u krateru nema ostatka omotača, sugerišući da kakav god bio udar koji je stvorio krater pre milijarde godina on nije bio dovoljno snažan da bi raspršio mesečevu unutrašnjost na površinu.

"Na mestu sletanja ne vidimo čestice omotača kako smo očekivali", kaže u izjavi koautor studije Hao Zeng, planetarni naučnik sa Kineskog univerziteta za geonauku. Ovi nalazi apsolutno isključuju direktan sudar meteora velike brzine i postavljaju pitanje: Šta je, ako ne sudar meteora, stvorilo najveći krater na Mesecu?

Otkriće golemog planeta kraj sićušne zvijezde udaljenog 31 svjetlosnu godinu od Zemlje iznenadilo je znanstvenike i poljuljalo njihovu teoriju nastanka planeta.

Astronomi su objavili kako su pronašli planet sličan Jupiteru, za kojeg su vjerovali da ne bi trebao postojati, a koji je kružio oko zvijezde koja je oko deset puta manja od našeg Sunca, piše Daily Mail.

Moguće je i kako u tom neobičnom sustavu postoji još jedan veliki planet.

Planet je to, vjeruju znanstvenici, koji je nastao ravno iz plina, a ne kao drugi planeti, postupno.

Voditelj istraživanja Juan Carlos Morales sa španjolskog Instituta za svemirske studije kazao je kako je planet veličine kao i zvijezda oko koje kruži, a jedna godina na tom planetu traje 200 dana.

Bilo je vrlo uzbudljivo pronaći taj planet jer je potpuno neočekivan. Ovo je dokaz da i oko zvijezda male mase može postojati nova populacija masivnih planeta - rekao je on.

Dr. Morales i njegov tim smatraju kako gravitacijska nestabilnost oko diska plina mlade zvijezde i oblaka prašine, u nekim slučajevima može uzrokovati formiranje velikih planeta čak i kad je sama zvijezda domaćin manje mase.

Lander InSight uočio je kako se u ponoć na Marsu zbivaju neobični događaji u njegovom magnetskom polju, odnosno da ono tada počinje tajanstveno pulsirati. Uzrok takvih aktivnosti trenutno nije poznat, piše National Geographic.

Ovo zapažanje samo je jedno od nekoliko zapanjujućih preliminarnih nalaza NASA-inog landera InSight. Otkako se spustio na Crveni planet u studenom 2018., InSight prikuplja informacije o geologiji planeta kako bi znanstvenici bolje razumjeli njegova unutrašnja zbivanja i evoluciju. Lander tako mjeri temperaturu kore, snima zvukove izvanzemaljskih potresa te mjeri jakost i smjer magnetskog polja na Marsu.

Nalazi su predstavljeni prošloga tjedna putem niza zanimljivih prezentacija na zajedničkom sastanku Europskog kongresa planetarnih znanosti i Američkog astronomskog društva.

Osim neobičnih magnetskih pulsacija, podaci s landera ukazuju na to da je marsovska kora mnogo moćnija, u magnetskom smislu, nego što se to očekivalo. Dodatno, InSight je uočio kako Mars ima vrlo neobičan električno provodljiv sloj, debljine oko 4 kilometra, koji se nalazi duboko ispod površine planeta. Postoji mogućnost da se zapravo radi o globalnom rezervoaru tekuće vode.

Naime, na Zemlji podzemne vode mogu biti sadržane u pijesku, zemlji i stijenama.

"Ne bi nas trebalo čuditi ako tako nešto otkrijemo na Marsu", rekla je Jani Radebaugh, planetarna znanstvenica sa Sveučilišta Brigham Young.

Lander InSight zabilježio je kako se magnetsko polje u blizini njegove lokacije s vremena na vrijeme pomiče. Ovo kolebanje poznato je kao magnetska pulsacija, objašnjava Matthew Fillingim, fizičar sa Sveučilišta Berkeley i član znanstvenog tima InSight.

Radi se o fluktuacijama jačine ili smjera magnetskog polja koje nisu same po sebi neobične. Zbivaju se i na Zemlji i na Marsu, a uzrokuje ih, između ostalog, situacija u gornjem atmosferskom sloju i djelovanje sunčevog vjetra.

Ono što je uistinu neobično jest da se ta kolebanja na Marsu događaju u ponoć (po lokalnom vremenu), kao da ih tempira neki nevidljivi noćni sat.

Znanstvenici su, prvi put uz pomoć NASA-ina teleskopa za 'lov' na planete, zabilježili kako ogromna crna rupa uništava nesretnu zvijezdu što pokazuje iznimni i kaotični događaj u svemiru od početka do kraja.

Satelit američke svemirske agencije TESS otkrio je detaljni slijed nestanka zvijezde udaljene 375 milijuna svjetlosnih godina koja je povučena moćnom gravitacijom supermasivne crne rupe, objavili su znanstvenici u četvrtak.

Zvijezda veličine našeg Sunca na kraju je 'progutana' u rijetkom svemirskom događaju, dodaju.

Astronomi su koristili međunarodnu mrežu teleskopa kako bi otkrili fenomen prije nego što su se okrenuli TESS-u koji je dizajniran da 'lovi' udaljene planete a koji je zabilježio početak dramatičnog događaja pokazujući svoju efikasnost u promatranju svemira.

Što je ovdje sletjelo - NLO ili meteorit? Ova 40 metara visoka geološka formacija nikada nije temeljito istražena sve do 2000-ih godina, no čini se da su ruski znanstvenici na koncu ipak pronašli objašnjenje.

Sumorni tamni brežuljak se nadvija nad jarko zelenim krajolikom guste ruske tajge. Izgleda kao divovski zvučnik - visok 40 i širok 100 metara - i zaista nije nešto što biste očekivali vidjeti u udaljenom području na sjeveru Irkutske oblasti, oko 210 kilometara sjeverno od grada Bodajba.

Do 1949. godine za njega je znala tek nekolicina lokalnih stanovnika. Oni ga zovu "Gnijezdo vatrenog orla" i nekoć su ga smatrali lošim mjestom koje su izbjegavale čak i životinje. Neki koji su posjetili ovo mjesto umrli su neobičnom smrću, a kućni ljubimci ovdje nestaju bez traga. Koja se tajna krije iza ovog kratera i postoji li racionalno objašnjenje za sve te zagonetne aktivnosti?

Neobično otkriće

Znanstvenik koji je prvi slučajno naišao na ovu jedinstvenu formaciju bio je ruski geolog Vadim Kolpakov. On je 1949. došao u ovaj kraj kako bi proveo jedno istraživanje, i nije mogao vjerovati svojim očima kada je ugledao krater.

"Mislio sam da sam poludio", prisjetio se Kolpakov. "Iz daljine me podsjetio na divovski površinski kop, čak sam se zapitao ima li tamo ljudi. Zašto bi ih bilo? Ovo je gusto područje tajge. Osim toga, ovdje nije bilo radnih logora NKVD-a - bio sam siguran u to. Zatim sam pomislio da bi to mogao biti nekakav arheološki artefakt, ali lokalni Evenki i Jakuti, uz svo dužno poštovanje, nisu bili drevni Egipćani. Oni ne znaju graditi kamene piramide."

Detaljnije ispitivanje je pokazalo da je krater veliki brežuljak od razmrskanih blokova vapnenca promjera oko 160 metara, prema procjenama težak oko milijun tona. Krater je dobio ime "Patomski" (po imenu obližnje rijeke), no detaljnu analizu nije doživio sve do 2000-ih zbog nedostatka financijskih sredstava.