
© Str/REUTERSTrg Slavija, Beograd, 15. marta 2025.
Dok se toliko zemalja širom sveta okreće populističkim ekstremno desničarskim pokretima, zahtevi za moralnim integritetom, socijalnom pravdom i direktnom demokratijom čuju se u ovoj balkanskoj zemlji, koja od jeseni bukti pobunom koja se i dalje širi.
Srbija od novembra doživljava talas revolta neviđenih razmera. Od tragične nesreće na novosadskoj železničkoj stanici, čija se nadstrešnica srušila 1. novembra, u kojoj je poginulo petnaest ljudi, svakog dana u 11:52, u vreme tragedije, u tišini se okupljalo na desetine hiljada Srba odajući počast žrtvama. Nakon ove tragedije, koja se pripisuje korupciji režima, okupirano je više od 60 fakulteta, štrajkovali su advokati i profesori srednjih škola, a poljoprivrednici su podržali pokret za koji se očekuje da će se proširiti i na druge društvene kategorije.
Prkoseći vladinim očekivanjima, nema naznaka usporavanja pokreta. Mobilizacija, koja osuđuje sistemsku korupciju u zemlji, nosi radikalne demokratske zahteve, izgleda da se suprotstavlja ekstremno desničarskoj promeni evropskog kontinenta i sveta. Zaista, stari nacionalistički refreni su iznenada nestali iz javne rasprave. Poslednjih godina, ponavljajuće slike huligana krajnje desnice koji napadaju Povorke ponosa ili izjavljuju svoju nepokolebljivu podršku Rusiji Vladimira Putina činilo se da ukazuju na to da zemlja još uvek nije uspela da se oslobodi svojih duhova. Na poslednjim parlamentarnim izborima nekoliko manjih grupa krajnje desnice uspelo je da pređe izborni cenzus, dobivši nekoliko mandata: ove grupe, manje-više folklorne, imale su koristi od dobre ekspozicije u medijima bliskim režimu. Zaista, režim je srećan što ima ovu vrstu opozicije.
Recept datira još iz 1990-ih: da bi Zapadu bio prihvaćen bar kao poslednje sredstvo, najbolje bi za srpski režim bilo da sebi "proizvede" odbojnu opoziciju. Tako je Slobodan Milošević iskoristio Srpsku radikalnu stranku (SRS) Vojislava Šešelja kao strašilo, a sadašnji predsednik Aleksandar Vučić je dobro naučio lekciju. Tačno je da je školovan u dobroj školi: dok je bio aktivista SRS-a, bio je ministar informisanja u vladi "nacionalnog jedinstva" formiranoj tokom rata na Kosovu 1998. godine.
Tokom 2000-ih, nakon pada Miloševića, SRS se etablirala kao glavna opoziciona snaga, ali je stranka bila zaglavljena iza "staklenog plafona" od oko 30 do 35 odsto glasova. Tada je Aleksandar Vučić izazvao razlaz 2008. godine, stvarajući svoju Srpsku naprednu stranku (SNS). Tvrdi se da je model bio Nacionalna alijansa Đanfranka Finija, koja je nastala iz starog fašističkog italijanskog socijalnog pokreta (MSI). Cilj je bio da se pokrene odlučno ažuriranje nacionalističkog pokreta stvaranjem velike konzervativne stranke koja je teoretski bila "proevropska" i stoga prihvatljiva međunarodnim partnerima zemlje.
Komentar: Ukoliko netko nema krivnje ne bi se trebao bojati istrage. Zar ne?