Brojni su kameni artefakti iz drevnoga svijeta izrađeni od najtvrđih tipova kamena na planetu poput granita i diorita, koji su izrezani i oblikovani tako kvalitetno, precizno i točno, da standardna objašnjenja njihove proizvodnje jednostavno nisu dovoljna.

Uzmimo za primjer granitni sarkofag Kraljeve odaje u Keopsovoj piramidi, koji je izdubljen s takvom apsolutnom preciznošću da je proslavljeni engleski kriptolog Flinders Petrie vjerovao da je umješnost starih zanata iz doba Keopsove (Kufuove) vladavine morala imati pristup alatu "...takvom kakvog bismo mi sami tek sad ponovno izumili".

Petrie je bio zapanjen neuobičajeno modernim tehnikama rezanja kamenja na izložbi u Egiptu i napisao: "Karakter rada, zasigurno, djeluje kao da je predmet rezan dijamantom, a na putu ovome zaključku stoji jedino činjenica kako je ovaj materijal općenito vrlo rijedak, i ne nalazi se u Egiptu".

Dokaz je urezan u kamenu: uvjerljiv dokaz o izgubljenoj visokoj tehnologiji u drevnom Egiptu.

Prisutnost tako neobično izrađenih kamena koji datiraju unatrag gotovo 5000 godina i danas još uvijek ostaje zagonetka "u onome što mi zazivamo zorom ljudske civilizacije, prije više od 4500 godina, drevni Egipćani stekli su ono što djeluje kao bušilice iz industrijskog doba".

Ne samo da je kvaliteta rezanja zbunila istražitelje, nego i čista veličina nekih od kamenih gromada korištenih da se izgrade brojne monumentalne konstrukcije. Ovo je izazvalo stoljećima debatu između znanstvenika, pa čak i danas stručnjaci ne mogu sa sigurnošću objasniti kako su neki od ovih masivnih blokova tako savršeno rezani, transportirani i i smješteni na trenutnu poziciju.

Da spomenemo samo neke od tih enigmatičnih arheoloških nalazišta - to su Baalbek u Libanonu, Sacsayhuaman, Ollantaytambo i Machu Picchu u Peruu, Tiahuanaco i Pumapunku u Boliviji, Uskršnji otok, Stonehenge u Engleskoj i, naravno, velike piramide i hramovi Egipta.

Sredozemno more bilo je 2 stupnja Celzijeva toplije od prosjeka za trajanja Rimskog Carstva. Period od početka naše ere pa do 500. godine bio je najtopliji razdoblje u posljednjih 2000 godina.

to studije nazvanoj "Persistent warm Mediterranean surface waters during the Roman period" objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature Scientific Reports. Španjolski i talijanski znanstvenici koji potpisuju ovu studiju izmjerili su količinu magnezija kod ostataka ameba pronađenih u naslagama morskog dna u Sicilijanskom kanalu što je, kako kažu, prilično pouzdan indikator temperature morske vode.

Pad zlatnog razdoblja

Tvrde i kako je sasvim moguće da je zatopljenje u Sredozemlju imalo veze s promjenom s Rimske Republike u Carstvo, koje je osnovao Oktavijan August 27. g. pr. Kr. U studiji nastoje prikazati ključne informacije o interakciji klimatskih promjena te evoluciji ljudskog društva koje se na njih nastojalo adaptirati. Postoji, međutim, jedna bitna razlika između zatopljenja koje se počelo odvijati prije dvije tisuće godina i ovoga što imamo danas. Tada je zatopljenje bilo posljedica intenzivne sunčeve aktivnosti, a danas su krivac za zatopljenje staklenički plinovi.

Znanstvenici su riješili tajnu Stonehengea pronašavši mjesto na kojem je nastala većina megalita koji čine taj popularni spomenik u Wiltshireu u Engleskoj, zahvaljujući uzorku jezgre kamena koji se desetljećima čuvao u SAD-u.

Geokemijsko istraživanje ukazuje da 50 od 52 golema svijetložuta kamena bloka, poznatih kao sarseni, potječu iz 25 kilometara udaljenog nalazišta West Woods na rubu područja Wiltshire Marlborough Downs, rekli su istraživači u srijedu.

Kršćanska crkva, stara 1300 godina s bogatim mozaicima, vjerojatno dio samostana, pronađena je prilikom radova u selu Kfar Kama, osnovanom u bizantinskom razdoblju, nedaleko od gore Tabor, koja ima važnu ulogu među kršćanima - kao mjesto Preobraženja Isusa Krista.

Biskup dr. Youssef Abedallah Matta, čelnik grko-katoličke crkve u Izraelu, osobno je posjetio to mjesto i bio je ushićen ovim pronalaskom, koji se dogodio tijekom obavljanja pripremnih radova za izgradnju dječjeg igrališta.

"Crkva dimenzija 12×36 metara ima veliko unutarnje dvorište, ulaz i središnju dvoranu. Posebnost te crkve je postojanje triju apsida (molitvenih niša), dok je većina crkava imala samo jednu apsidu. Zidovi su obloženi mozaicima, dio kojih je očuvan. ... Posebni pronalazak je maleni relikvijar, kamena kutija, koja je služila za čuvanje svetih relikvija", rečeno je u priopćenju voditelja iskapanja Nurita Feiga.

Prema pokazateljima dobivenim radarskim ispitivanjima, pokraj crkve se nalaze i drugi prostori koje još treba istražiti, a moguće je i da je crkva dio velikog samostana.

60.-ih godina prošloga stoljeća u istom je selu pronađena mala crkva s dvije kapelice, koja potječe iz prve polovice 6. stoljeća.

Dve minijaturne mumije, koje su otkrivene u Egiptu, prvi put su snimljene CT skenerom, čiji je snimak pokazao da u njima nisu ljudski ostaci, kako su arheolozi očekivali.

Dve mumije dužine 45 centimetara, u obliku ljudskog tela, smeštene su već decenijama u muzeju u Haifi, ali do sada nisu detaljnije proučavane, jer se verovalo da se u njima nalazi srce preminulog u čijem sarkofagu su nađene, piše Lajvsajens.

Pošto su prvi put snimljene CT skenerom, otkriveno je da u njima nisu ljudski ostaci. U jednoj je bila smeša žita i blata, a u drugoj mumificirana ptica, najverovatnije soko.

"Ptica nema levu nogu, ali niko ne zna zašto", rekla je dr Marsia Džavit, koja je snimila mumije.

Do sada se zna da su mumije stare više od 2.000 godina, kaže Ron Hilel iz muzeja u Haifi, gde se one čuvaju.

Proučavanje mumija počelo je sasvim slučajno, jer su u muzeju u toku klasifikovanja onoga čime raspolažu, otkrili da ništa ne znaju o njima.

Ljudi su se naselili u Americi mnogo ranije nego što se ranije mislilo, pokazuje nova studija nalaza iz Meksika.

Ovi nalazi sugerišu da su ljudi tamo živjeli prije 33.000 godina, dvostruko više od prihvaćene starosti za najstarije naselje Amerike, piše BBC.

Rezultati se zasnivaju na istraživanju pećine Čikuihuite u centralnom Meksiku.

Arheolozi su pronašli hiljade kamenih alata koji su sugerisali da su pećinu ljudi koristili najmanje 20.000 godina.

Tokom druge polovine 20. vijeka, među arheolozima Sjeverne Amerike se pojavio konsenzus o ljudima iz Klovisa, u Nju Meksiku, koji su prvi stigli do Amerike, prije oko 11.500 godina.

Smatralo se da su Klovisi prešli kopneni most koji povezuje Sibir sa Aljaskom tokom poslednjeg ledenog doba.

Ovaj kopneni most - poznat kao Beringija - kasnije je nestao pod vodom dok se led topio.

Ali osamdesetih godina prošlog vijeka pojavili su se čvrsti dokazi za 14.500 godina ljudskog prisustva u Monte Verdeu u Čileu. A od 2000-ih, druge lokacije prije Klovisa postale su široko prihvaćene - uključujući i 15.500-godišnje nalazište u centralnom Teksasu.

Sada su Siprijan Ardelin sa Univerziteta u Meksiku, Tom Higam sa Univerziteta u Oksfordu, i njihove kolege pronašli dokaze ljudskog prisustva daleko prije tog datuma, na lokalitetu Čikuihuite u centralnom dijelu Meksika.

Rezultati su objavljeni u časopisu "Nature".

Egiptom su upravljali faraoni od otprilike 3100. godine prije nove ere do 30. godine prije nove ere. Međutim, postoji kratak period kada je zemlja bila pod vlašću Hiksa, koji su iskoristili vakuum moći i preuzeli kontrolu nad Egiptom na sto godina - ili su nam bar tako rekli istorijski dokumenti. Ko su tačno bili Hiksi, ostaje nejasno.

Naučnici sa Univerziteta u Bournemouthu tvrde da su rasvijetlili milenijum star mit o invaziji na Egipat od strane Hiksa. Nakon što su faraoni povratili vlast od njih, Hiksi su prozvani stranim osvajačima nejasne rase. Međutim, istoričari su se borili da pronađu dokaze koji bi dokazali ovu naraciju. Nisu uspjeli da otkriju znake invazije uprkos postojanju obimnih mjesta sahrane, dok su dokumenti pokazali da se u to vrijeme više muškaraca sa egipatskim imenima vjenčalo sa ženama čija imena nisu bila egipatska. Tokom invazija i ratova, koje su uglavnom vodili muškarci, strani osvajači često su se ženili ženama sa gubitničke strane.

Prema novoj studiji, objavljenoj 15. jula u časopisu PLOS One, priča koju su faraoni promovisali o Hiksima koji su napali Egipat bila je lažna vijest. Tokom istraživanja, Chris Stantis i njene kolege pregledali su zube Hiksa; posebno su posmatrali nivoe stroncijuma u njima. Ovaj hemijski element dolazi u naše kosti i zube putem vode i hrane, a ljudi iz jednog područja imaju različite omjere stroncijuma u poređenju s ljudima iz drugog područja.

Studija je otkrila da su Hiksi i Egipćani imali isti nivo stroncijuma, što istraživačima govori da nisu bili strani okupatori, već doseljenici koji su organizovali ustanak. "Ovo istraživanje podržava teoriju da Hiksi vladari nisu bili iz jedinstvenog mjesta porijekla, već su iz zapadne Azije, njihovi preci doselili u Egipat tokom Srednjeg Kraljevstva, živjeli tamo vjekovima, a zatim se uzdigli da vladaju sjeverom Egipta", pominje studija.

"Ljudi zapravo ne žele kraj patnji u svim slučajevima...Potrebni su im izazovi da bi osjetili uzbuđenje pobjede, krivnju zbog svojih postupaka kako bi imali priliku iskupljenja, i mogućnost odbijanja i mržnje da bi osjetili bilo koji duboki oblik ljubavi."

Uvod

"Platon, Rousseau, Fourier, aluminijski stupovi - sve je to dobro samo za vrapce, a ne za ljudsko društvo. Ali s obzirom da je budući oblik ljudskog društva potreban upravo sada, kada smo napokon spremni poduzeti korake, kako bih spriječio daljnja razmišljanja o toj temi, predlažem svoj vlastiti sustav svjetske organizacije. Evo ga!" rekao je tapkajući svoju bilježnicu. "Htio sam što je moguće kraće objasniti svoju knjigu na ovom sastanku, ali vidim da je potrebno pružiti puno usmenog pojašnjenja; stoga će moja cijela eksplikacija potrajati barem deset večeri, što odgovara broju poglavlja u mojoj knjizi." (Čulo se još smijeha) "Štoviše, moram unaprijed izjaviti da moj sustav još nije dovršen." (Opet smijeh) "Izgubio sam se u vlastitim podacima i moj zaključak je u suprotnosti s izvornom pretpostavkom od koje sam započeo. Počevši s neograničenom slobodom, završavam s neograničenom despotizmom. Moram dodati, međutim, da ne može biti drugog rješenja za socijalni problem osim mog." - Fjodor Dostojevski, Bjesovi

U svojoj sjajnoj, ako predugačkoj knjizi Bjesovi, ruski romanopisac Fjodor Dostojevski plete crnu komediju o grupi radikala koji žele zauzeti mali ruski grad kao odskočnu dasku za opću revoluciju. Većina njih ponavlja otrcane fraze o tome kako će njihova utopija biti najbolja za sve, izražavajući univerzalno suosjećanje i naklonost sa siromašnim i onima bez vlasništva. Ali u njihovom se osobnom ponašanju nijedno od ovih uobraženja ne može vidjeti. Na njihovim sastancima radikali su tašti, precjenjuju svoje sposobnosti i neprestano teže nadvladati jedni druge. Daleko od toga da zaista vjeruju u jednakost, svaki radikal pokušava nadmašiti ostale svojim prenemaganjima o tome koliko im je stalo ili razvijajući sve radikalnije "sustave" kako bi dokazali svoju genijalnost. Parodija doseže vrhunac s intelektualcem Shigalyovom, koji je neslužbeni glavni filozof grupe. Govori na njihovom sastanku izražavajući navodnu želju za savršenim društvom, ali priznaje da je njegova prvotna želja za postizanjem neograničene slobode završila pozivom na "neograničen despotizam". Ispada da je Shigalyov sustav, za njega jedino "rješenje društvenog problema", oduzimanje sve slobode od 90 posto stanovništva i predavanje moći maloj grupi koja će sve organizirati. Nije teško pogoditi tko će biti članovi ove skupine i voditi mase.

Njih vodi Peter Stepanovich, nevoljeni sin akademika niske razine koji je uživao u neznatnoj slavi u malom gradu. Stepanovich je karizmatičan i manipulativan, neprestano se zalažući za revolucionarno nasilje. U trenutku slabosti priznaje da mu na kraju cilj nije stvoriti utopijsko društvo. Vođen ogorčenjem prema svom ocu i blistavom životu kojeg utjelovljuje, Stepanovich u konačnici zapravo želi moć i nasilje. On i njegovi sljedbenici maskiraju takve demonske nagone pod krinkom ugodnih i pametno zvučajućijh egalitarnih otrcanih fraza i samohvalisavih izjava suosjećanja za svijet. Dostojevski u konačnici uspoređuje te progresivne radikale sa svinjama opisanim u Lukinu evanđelju, koje su posjednute đavolima, otrčale u jezero i utopile se. Dostojevski je predskazao da će sotonske ideje koje su propagirane u Rusiji u 19. stoljeća dovesti do uništenja njihovih sljedbenika i mnogo drugih žrtava. Mnogi ovo smatraju proročanstvom, s obzirom na to što se na kraju dogodilo nakon što su boljševici preuzeli vlast.

Skelet čoveka za koga se veruje da je žrtva ubistva još iz gvozdenog doba pronađen je u Velikoj Britaniji tokom kopanja za brze železnice u blizini Vendovera.

Arheolozi su ostali zapanjeni kad su videli skelet odraslog muškarca sahranjenog licem na dole u rupi, sa vezanim rukama, na farmi Vellvick tokom radova na prjektu za HS2 (brze železnice).

Japanski vojni brod "Ivami" ukotvio se u luci u Vladivostoku 12. januara 1918, događaj skromnih proporcija na osnovu kojeg se verovatno nije mogla naslutiti potonja drama - to da će u narednih par godina u Rusiju pokuljati oko 120.000 Japanaca koji će prodreti sve do Bajkalskog jezera i gradova Čite i Irkutska u pokušaju da otkinu skoro pola njene teritorije.

Simbolično, a za Ruse verovatno ironično, to plovilo s kojeg su se u Vladivostok iskrcali prvi japanski vojnici, ostrvska carevina je zaplenila upravo od ruske mornarice 13 godina ranije u ratu između dve države za dominaciju nad Korejskim poluostrvom i Mandžurijom, koji je Zemlja izlazećeg sunca rešila u svoju korist.

Opadanje moći evropskih sila tokom Prvog svetskog rata prilika za Japan

Velike zapadne sile Velika Britanija i Francuska i njihovi saveznici su pri kraju Prvog svetskog rata iz više pravaca uputili svoje trupe u Rusiju, zvanično, da bi postavljanjem nove vlade u Moskvi izdejstvovale poništenje separatnog sporazuma o miru koji su Lenjinovi boljševici potpisali s Nemačkom i tako ponovo uspostavili Istočni front.

Još jedan cilj intervencije bio je da se zaštite ranije isporučene rezerve oružja zapadnog porekla, koje je ležalo u magacinima u ruskim lukama i pretilo da padne u nemačke ruke zbog urušavanja ruske države.

Može se, međutim, reći da je strano uplitanje, zapravo, imalo za cilj i sprečavanje širenja komunizma i oportunističko slabljenje, pa i podjarmljivanje Rusije, koja je bila konkurent zapadnim silama u borbi za politički i ekonomski uticaj u istočnoj i centralnoj Aziji i na Balkanu.

Međunarodna intervencija u Rusiji je za Japan bila neočekivani poklon. Kina, prema kojoj je Tokio gajio velike pretenzije, nakon republikanske revolucije i pada carske dinastije u 1912. bila je politički rascepkana, ekonomski i vojno slaba.

Istovremeno, Rusija, koja je bila protivteža japanskom vojnopolitičkom uticaju i teritorijalnim pretenzijama u severoistočnoj Aziji, bila je teško uzdrmana gubitkom blizu dva miliona života i teritorija u onome što su danas Ukrajina, Belorusija i baltičke republike.

Nju je upravo počeo i da izjeda težak građanski rat između komunista (boljševika) i monarhista i republikanaca antikomunističke orijentacije (belogardejaca).

Povrh svega toga, sada se pripremala velika spoljna intervencija koja je pružala priliku za legitimno uplitanje Japana u unutrašnja pitanja Rusije, glavnog i dugogodišnjeg takmaca u jagmi za kineske i korejske teritorije i resurse.

Štaviše, pored Rusije, Veliki rat je značajno oslabio i druge pretendente na Tihi okean i kineske gradove, Veliku Britaniju i Francusku, dok Sjedinjene Američke Države, iako su krajem devetnaestog veka zagospodarile Filipinima, još nisu imale dovoljno snažno vojno-ekonomsko prisustvo u Pacifiku da bi se pitale u vezi sfera uticaja na samom azijskom kontinentu.

Japan, koji se u Prvom svetskom ratu stavio na stranu Antante, već je bio prigrabio nemačke teritorije u Tihom okeanu poput Karolinških, Marijanskih i Maršalskih ostrva.

Krunska nagrada za angažovanje na strani Francuske i Velike Britanije u tom sukobu za Japan je bilo kinesko lučko naselje Ćingdao, koje je tokom šesnaestogodišnje nemačke kolonijalne uprave, izraslo u moderan, dobro isplanirani grad sa pristaništima, fabrikama i puno škola.

Sve to u japanskom vrhu je potpirilo nacionalističke ambicije o tome da bi Japan uskoro mogao da zagospodari Kinom i, šire, celom Azijom, te tako postane kontinentalni kolonijalni gospodar i sila u potpunosti ravnopravna sa zapadnim - Tokiju, koji je bio željan ruda, hrane i međunarodnog prestiža, činilo se, bio je otvoren put za teritorijalnu i ekonomsku ekspanziju u severoistočnoj Aziji i na Pacifiku.