Došli su iz zemlje leda, snega i ponoćnog sunca - ali su ipak završili destinacijama sa blagom klimom. Ovo je zaključak istraživača koji su otkrili dokaze koji podržavaju ideju da su se Vikinzi naselili na obalama Azora nekoliko stotina godina pre nego što su Portugalci stigli 1427.

S obzirom da se Vikinzi obično povezuju sa ledenim severom, tvrdnja je zapanjujuća. Ipak, zasniva se na nauci, kaže grupa međunarodnih istraživača koji su nedavno analizirali sedimente jezera na Azorima, arhipelagu u srednjem Atlantiku.

Utvrđeno je da su oni bogati organskim jedinjenjima koja se nalaze u izmetu krava i ovaca. Istovremeno, utvrđeno je da ovi uzorci sadrže visoke nivoe ćumura, ali su imali malo polena autohtonog drveća.

Europski lov na vještice od 15. do 17. stoljeća bio je usmjeren na vještice za koje se smatralo da su odgovorne za epidemije i neuspjehe uroda povezane s padom temperatura u Malom ledenom dobu. Vjerovanje da zli ljudi negativno utječu na klimu i vremenske obrasce bilo je "konsenzus" mišljenja tog vremena. Koliko je ta jeziva predodžba slična današnjoj, često ponavljanoj, mantri da čovjekova djela kontroliraju klimu i dovode do katastrofalnih posljedica?

Prvi opsežni europski lov na vještice poklopio se s niskim temperaturama dok se kontinent udaljio od blagotvorne topline srednjovjekovnog toplog razdoblja (850. do 1250. godine). Sve veća hladnoća koja je započela u 13. stoljeću dovela je do skoro pet stoljeća napredovanja planinskih ledenjaka i produljenih razdoblja kišnog ili hladnog vremena. Ovo vrijeme prirodno uzrokovanih klimatskih promjena bilo je popraćeno neuspjehom uroda, glađu, rastućim cijenama, epidemijama i masovnom depopulacijom.

Veliki sustavni lov na vještice započeo je 1430-ih, a kasnije u tom stoljeću ih je potaknuo alzaški dominikanski fratar i papinski inkvizitor po imenu Heinrich Kramer. Na Kramerov poticaj, papa Innocence VIII izdao je encikliku kojom se ovim papinskim ediktom propisuje progon i iskorjenjivanje vještica koje mijenjaju vrijeme. Najgora zlostavljanja inkvizicije i kasniji sustavni lov na vještice djelomično su osnaženi ovim dekretom.

Ovo početno razdoblje nižih temperatura i pada usjeva nastavilo se kroz prvih nekoliko desetljeća 16. stoljeća, kada je lagano zatopljenje bilo popraćeno poboljšanjima u žetvi. Jasno je da je progon vještica koje mijenjaju vrijeme bio uspješan!

Na nesreću za ljude kasnog srednjeg vijeka, četrdesetak godina laganog zatopljenja izazvalo je jače zahlađenje. Ljeto 1560. donijelo je povratak hladnoće i vlage što je dovelo do ozbiljnog pada žetve, propadanja usjeva i povećanja smrtnosti dojenčadi i epidemija. Imajte na umu da je ovo bila agrarna kultura opstanka, koja je gotovo u potpunosti ovisila o godišnjoj žetvi da bi preživjela. Jedna loša žetva se mogla tolerirati, ali uzastopni neuspjesi bi izazvali užasne posljedice, što se doista i dogodilo.

Probudite se u mračno, turobno jutro. Već 547. dan zaredom.

Prije samo 18 mjeseci bili ste vrijedan farmer koji se pripremao za još jednu sezonu obilnih usjeva.

Ali onda se nebo smračilo.

Od početka 536. do 537. ostalo je mračno. Preko većeg dijela istočne Europe i cijele Azije, proljeće se pretvorilo u ljeto, a jesen je ustupila mjesto zimi bez ijednog sunčanog dana. Poput tamne zavjese nad suncem, milijuni ljudi diljem najnaseljenijih zemalja svijeta škiljili su kroz zamagljene uvjete, udisali su gušeći gusti zrak i izgubili su gotovo sve usjeve na koje su se oslanjali pri žetvi.

Ovo nije radnja distopijske TV drame ili fantastične "dokufikcijske" produkcije.

Ovo je bila surova stvarnost za milijune ljudi koji su proživjeli to doslovno mračno vrijeme ili, kako su neki povjesničari izjavili, najgoru godinu ikada da budete živi.

Međunarodni tim istraživača, među kojima je jedan od vodećih autora Predrag Radović, asistent na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, najavio je imenovanje nove vrste fosilnog čoveka - Homo bodoensis.

Vrsta Homo bodoensis je živela u Africi tokom srednjeg pleistocena, pre oko pola miliona godina, i bila je direktni predak modernog čoveka, saopštio je FIlozofski fakultet.

Srednji deo pleistocenske epohe je trajao između 774 000 i 129 000 godina pre sadašnjosti i veoma je važan za evoluciju čoveka zato što se tokom ovog intervala pojavljuju predstavnici naše vrste (Homo sapiens) i naši najbliži rođaci, neandertalci (Homo neanderthalensis). Međutim, evolucija čoveka tokom srednjeg pleistocena je vrlo kompleksna, a istraživači se nadaju da će definisanje Homo bodoensis-a barem delimično razjasniti ovo zagonetno, ali važno poglavlje u ljudskoj evoluciji.

Matematičar sa Sveučilišta New South Wales otkrio je podrijetlo primijenjene geometrije na glinenoj ploči staroj 3700 godina koja se više od stoljeća skrivala na vidnom mjestu u muzeju u Istanbulu. Ploča - poznata kao Si.427 - otkrivena je krajem 19. stoljeća u današnjem središnjem Iraku, ali njen značaj nije bio poznat sve dok danas nije otkriven istraživački rad znanstvenika sa Sveučilišta New South Wales.

Najuzbudljivije je da se smatra da je Si.427 najstariji poznati primjer primijenjene geometrije, a u istraživanju objavljenom u Foundations of Science, otkriva se i uvjerljiva ljudska priča o mjerenju zemljišta.

"Si.427 datira iz starobabilonskog razdoblja - 1900. do 1600. godine prije Krista. To je jedini poznati primjer katastarskog dokumenta iz starobabilonskog razdoblja, što je plan koji koriste geodeti za definiranje granica zemljišta. U ovom slučaju, govori nam o pravnim i geometrijskim detaljima o polju koje je podijeljeno nakon što je dio rasprodan", kaže vodeći istraživač dr. Daniel Mansfield s Fakulteta matematičke i statističke znanosti Sveučilišta New South Wales.

Šriviđaja, poznato pod imenom Ostrvo zlata, vladali je Indonezijom više od 600 godina da bi u 12. veku nestalo bez traga, poput Atlantide. Sada, ribari u blizini Sumatre nalaze artefakte neprocenjive vrednosti.

Ribari su ronili noću, pa u početku nisu biti sigurni šta su našli u mulju reke Musi. Kada su sa izlaskom sunca oprali prljavštinu, postala je jasna priroda blaga koja oduzima dah: zlato i dragulji iz nekadašnjeg najbogatijeg i najmoćnijeg carstva u jugoistočnoj Aziji.

"To je nešto o čemu biste čitali u Sinbadu i pomislili da je izmišljena priča. Zapravo je stvarna", rekao je dr Šon Kingsli, britanski morski arheolog čiji je onlajn časopis Wreckwatch objavio studiju o nalazima pod imenom: "Iz plićaka su isplivali blistavo zlato i dragulji koji priliče ovom najbogatijem kraljevstvu".

Šriviđaja je verovatno najveće carstvo za koje nikada niste čuli: poznato kao Ostrvo zlata, plutajuće kraljevstvo je vladalo Indonezijom (i većim delom jugoistočne Azije) više od 600 godina.

U 12. veku nestalo je bez traga, poput Atlantide, za koju je grčki pisac Platon rekao da ga je potopio Atlantski okean.

Znanstvenike već neko vrijeme zbunjuje podrijetlo stotina mumificiranih tijela pronađenih u negostoljubivoj pustinjskoj regiji sjeverozapadne Kine.

Mumije su iskopane iz Tarimskog bazena u Xinjiangu 1990-ih godina. Njihova su tijela zbog pustinjske klime bila nevjerojatno očuvana, tako da su se jasno vidjele crte lica i boja kose. Čak im je i odjeća bila poprilično netaknuta, unatoč tome što su ovi ostaci stari i do 4000 godina.

Utvrđeno je da je očuvana mumija visoko rangiranog plemića po imenu Khuwy, otkrivena 2019. godine, daleko starija nego što se pretpostavljalo te kako je jedna od najstarijih egipatskih mumija otkrivenih do sada.

Analizom mumije koja je pronađena u grobnici plemića Khuwy pokazalo se da su Egipćani koristili napredne metode balzamiranja 1.000 godine prije nego što se do sada pretpostavljalo.

Prema novim dokazima, zbog kojih će se morati ispravljati datumi u historijskim knjigama, kako navodi Guardian, drevni Egipćani izvodili su sofisticirane mumifikacije pokojnika 1.000 godina ranije nego što se mislilo, prenosi Tanjug.

Utvrđeno je da je očuvana mumija visoko rangiranog plemića po imenu Khuwy, otkrivena 2019. godine, daleko starija nego što se pretpostavljalo te kako je jedna od najstarijih egipatskih mumija otkrivenih do sada.

Daljinsko ispitivanje iz vazduha velike oblasti u Meksiku otkrilo je stotine drevnih mezoameričkih ceremonijalnih centara, uključujući i jedan veliki na važnom mestu za drevnu kulturu Olmeka, poznatu po svojim kolosalnim kamenim glavama.

Metodom daljinskog senzora, nazvanom lidar, precizno je locirano 478 ceremonijalnih centara u oblastima koje su bile dom drevnih kultura Olmeka i Maja koje datiraju iz otprilike 1100-400 godina pre nove ere, rekli su istraživači.

Studija je najveća te vrste koja je uključuje drevnu Mezoameriku, pokrivajući celu državu Tabasko, južni Verakruz i delove Čijapasa, Kampečea i Oaksake.

Lidar, skraćeno za detekciju i domet svetlosti (Light Detection and Ranging), koristi pulsni laser i druge podatke dobijene tokom letenja iznad lokacije za generisanje trodimenzionalnih informacija o obliku karakteristika površine. Prodire u vegetaciju i precizira strukture koje inače ne bi bile vidljive iz vazduha ili zemlje.

Hiljadama godina konji su igrali ključnu ulogu u ljudskim društvima. Pomagali su prvim ratarima, olakšavali i ubrzavali putovanja, ratnicima davali rednost u bitkama. Ono što se o konjima nije znalo je odakle potiču?

Novo genetsko istraživanje pokazalo je da je drevna domovina svih modernih domaćih konja južna Rusija, odnosno stepe nekadašnje Zapadne Evroazije odakle su pre 4200 godina konji stigli u Evropu i Aziju.

Tim koji je predvodio molekularni arheolog Ludovik Orlando sa Univerziteta Pol Sabatije iz Tuluza, rekonstruisao je drevne gene konja koristeći uzorke skeleta drevnih konja nađenih na čitavom nizu mesta, od Anadolije i Iberijskog poluostrva do evroazijskih stepa.

Jedan region u južnoj Rusiji, na ušću Volge i Dona je "iskočio". U oblasti su već pronađeni indirektni dokazi o pripitomljavanju konja ali DNK dokazi sada povezuju moderne domaće konje sa konjima koji su ovde živeli pre 4700 do 4200 godina.

Pošto su ljudi u dolinama Volge i Dona gajili i pripitomljavali konje, oni su se brzo proširili do zapadne Evrope i istočne Azije, gotovo "preko noći", rekao je Orlando.