Kontra političkoj arheologiji i povijesti

U nastavku pročitajte dio maestralnog pogovora knjige Domagoja Nikolića "Ilirija - sveta zemlja", kojeg je napisao Dubrovčanin Đivo Đivanović.

U prethodnoj objavi gdje sam predstavila knjigu Paula Daviesa "The Goldilocks Enigma" [hrv. Enigma Zlatokose] koja je, čini se, jedan od izvora prilično površnih razmišljanja Philipa Goffa o "Svrsi svemira", kratko sam citirala Daviesa iz njegove rasprave o 'Velikim Pitanjima'. Ondje je primijetio da su "Drevni ljudi bili u pravu: ispod površinske složenosti prirode leži skriveni podtekst, zapisan u suptilnom matematičkom kodu. Ovaj kozmički kod sadrži tajna pravila po kojima svemir funkcionira".

Dodala sam kontekst da su stari mislili da znanje ili zaključivanje nečega o konačnoj stvarnosti može pomoći pojedincu da živi boljim životom u nekom smislu, stoga imamo razvoj raznih religija, iako sam posebno spomenula kršćanstvo.

Epiktet je jedan od istaknutih predstavnika stoicizma, filozofskog pravca koji je duboko utemeljen na etici, na pronalaženju sreće kroz vrlinu i slobode kroz mudrost. Rođen u ropstvu kojeg se kasnije oslobodio, njegov bi se život možda mogao nazvati teškim i tragičnim, no Epiktet kaže:

Život čovjekov nije bez teškoća, ali su te teškoće razmjerne njegovoj snazi.

Na drugom mjestu kaže: Što drugo tragedije opisuju, do patnje onih koji su bili preko mjere opsjednuti izvanjskim stvarima? Ako, dakle, treba nekoga kroz priču, makar i izmišljenu, naučiti da sve što je van nas i u čemu nema slobode izbora, nema ama baš nikakvog značaja, ja bih se prvi podvrgao toj nauci, jer ona bi mi donijela život miran i spokojan!

Podučavao je o važnosti razlučivanja onoga što je stvarno u našoj vlasti od onoga što nije. Na prvom mjestu svojim primjerom, a potom i razgovorima, podučavao je da su u našoj vlasti mišljenje, djelovanje, sve ono što je po prirodi slobodno, što se ne može spriječiti ni omesti. Dalje uči da smo robovi u duši podredimo li se svemu onome što ovisi o drugima i nalazi se u rukama drugih. Savjetuje da kontroliramo svoje reakcije na ono što ne možemo kontrolirati.

Od Instagrama do X-a, od YouTubea do međunarodnih bestselera, mudrost stoika ponovno nadahnjuje brojne ljude diljem svijeta. Njihova se poruka jasno povezala s nečim dubokim i temeljnim u duhu vremena. Ohrabrujuće je to što stoicizam potječe iz vremena krize, dekadencije i konfuzije jer ponovno oživljavanje njegovih razboritih savjeta sugerira da mnogi opet traže odgovore i smjer prema boljem putu.

Zašto su stoici danas popularni? Bilo da se radi o Marku Aureliju, Seneki ili Epiktetu, oni pružaju nadahnjujuće savjete, jednostavno, ali duboko vodstvo koje čovjeku može pomoći u stjecanju šire perspektive te otkrivanju onog bitnog u kaosu svakodnevnog života. Nije li to nadahnjujuće, nije li svakom čovjeku ovakva mogućnost privlačna?! Ali, što s njom radimo?

Nije prevruće, nije prehladno i njegove sile djeluju zajedno na pravi način; zašto se svemir čini tako savršeno skrojenim za postojanje života?

U svojoj knjizi prikladnog naziva The Goldilocks Enigma [hrv. Enigma Zlatokose], fizičar i znanstveni pisac, Paul Davies, kaže da neki znanstvenici tvrde da su na rubu pružanja odgovora na velika pitanja postojanja kao što je Zašto smo ovdje? Kako je nastao svemir? Kako će završiti? Kako je svijet sastavljen? Zašto je takav kakav jest? I tako dalje. Ova pitanja prepoznajemo iz prilično slabog pokušaja Philipa Goffa da filozofira o njima u prethodnoj seriji postova: "Zašto? Svrha svemira". Ovdje ću samo sugerirati da je čitatelju bolje da pročita Daviesa nego Goffa, iako ne mislim da je i Davies sve shvatio.

Davies objašnjava da je razlog zašto su neki znanstvenici toliko uvjereni u mogućnost objašnjenja poretka svemira zbog razvoja kozmologije i fizike čestica visoke energije. Međutim, na drugom mjestu, Davies nas je upozorio da ne uzimamo znanost na temelju vjere, jer vjera koju znanstvenici imaju u nepromjenjivost fizičkih zakona potječe iz kršćanske teologije. (Bio je žestoko kritiziran zbog ove izjave).

U prethodnoj smo objavi saznali da Philip Goff predlaže da precizno podešavanje kozmosa ukazuje na to da je pojava života jedan od ciljeva svemira. On nadalje predlaže da je nastanak racionalnih organizama iz čestica koje imaju agenciju također dio svrhe svemira. Ova dva dokaza navode ga da sugerira da možemo odlučiti učiniti sebe i svoj svijet boljim postizanjem najvišeg mogućeg stanja za naš oblik postojanja i naša predanost tom cilju - što on identificira kao Cilj svemira - može transformirati našu etičku situaciju, tj. učiniti nas 'dobrima'. U ovoj je točki svoje rasprave naznačio da se "istinska etika nije samo pomaganje svojoj rodbini - isključiva briga šefa mafije - ili pomoć samo svojoj naciji - isključiva briga fašista. Prava etika je briga da se stvarnost učini boljom".

Da. Moramo učiniti stvarnost što je moguće boljom i ovaj cilj nadmašuje humanizam. Samo da pojasnimo da se u današnje vrijeme izraz 'humanizam' općenito odnosi na 'usredotočenost na ljudsku dobrobit i zagovara ljudsku slobodu, autonomiju i napredak. Čovječanstvo smatra odgovornim za promicanje i razvoj pojedinaca, zalaže se za jednako i urođeno dostojanstvo svih ljudskih bića i naglašava brigu za ljude u odnosu na svijet".

U prethodnoj smo objavi saznali da je Philip Goff odbacio jedno stajalište kozmopsihizma - da je svijest svemira neka vrsta besmislenog nereda - i zagovara stajalište da se svemir sam precizno podesio jer je spomenuti svemir imao svijest o ukupnim posljedicama svake dostupne opcije, tj. potencijalnih drugih svemira. Goffov svemir 'prepoznaje i odgovara na razmatranja vrijednosti'. To je nešto poput 'agencijalizma' na kozmičkoj razini. Činjenica da se mnogo lošeg događa u svemiru koji je sklon maksimiziranju dobra rješava se tvrdnjom da su zakoni fizike, u biti, ograničenja onoga što svemir može učiniti. Već sam primijetila da Goff sustavu nameće vlastite ideje o 'dobru' i čak ne raspravlja o škakljivom pitanju 'što je jednoj osobi meso, drugoj je otrov'. Odnosno, postoje različite perspektive o 'dobru' i 'moralu'. I tako, teleološki pogled je onaj koji najbolje služi Goffu.

Goff počinje s 'racionalnom materijom' i tvrdi da su "čestice i valna funkcija same po sebi racionalno osjetljivi materijalni entiteti". I tako on kaže: "valna funkcija je svjesni entitet koji je svjestan ukupnih budućih posljedica opcija koje su mu dostupne i djeluje odabirom najbolje. Tijekom Planckove epohe, najbolja opcija dostupna valnoj funkciji bila je staviti se u stanje u kojem bi svemir postao povoljan za život. Naizgled mehaničko ponašanje valne funkcije nakon toga odražava ograničene opcije koje su joj dostupne". Za Goffa, valna funkcija je nešto poput boga koji odlučuje i koji se zatim kastrira.

U prethodnoj objavi smo razmotrili pogled Philipa Goffa na "Kozmičku svrhu bez Boga". Obrađivao je nestandardne dizajnere, teleološke zakone i ostavio je kozmopsihizam sa strane. No, završili smo nagovještajem u kojem smjeru ide:

Teleološki zakoni su najparsimoničniji prikazi kozmičke svrhe. Oni jednostavno prihvaćaju grubo postojanje kozmičke svrhe bez osjećaja potrebe za postuliranjem bilo kakvog dubljeg objašnjenja iste. S druge strane, dublje objašnjenje kozmičke svrhe koje pružaju nestandardne dizajnerske hipoteze je atraktivna karakteristika. Vjerojatno ovdje imamo izjednačenje, s jednom teorijom koja prednjači u smislu parsimonije, i drugom koja prednjači u smislu dubine objašnjenja. Ideja bi bila pronaći način da se osigura dodatna dubina objašnjenja, ali uz minimalne troškove u smislu postuliranja dodatnih entiteta.

Srećom, postoji takva teorija: umjesto postuliranja nadnaravnog dizajnera, možemo pripisati mentalitet samom svemiru.

I tako, u sljedećem poglavlju, ulazimo u "Svjesni svemir". Goff nas upozorava da je to gledište kojem su se nekoć smijali, koje je krajnje kontroverzno, a danas se uzima prilično ozbiljno. Kako se to dogodilo? Sljedeće se može izvuće iz Goffove rasprave.

U prethodnoj smo objavi raspravljali o kozmološkom argumentu kako ga iznosi Philip Goff. Očigledno, zbog njegove "Intuicije kozmičkog grijeha" ("bilo bi nemoralno za svemoćno biće da namjerno stvori svemir poput našeg"), nikakav Svemogući Bog ne može postojati; tj. bog koji ima atribute sveznanja, svemoći i svedobrohotnosti; s naglasakom na svedobrohotnosti. Goff kaže: "Oni koji niječu kozmičku svrhu ne mogu objasniti kozmološko precizno podešavanje, oni koji vjeruju u Svemogućeg Boga ne mogu objasniti zlo i patnju koje nalazimo u svijetu".

Dakle, nakon što se riješio svake ideje o Svemogućem Bogu, Goff predlaže istražiti "Kozmičku svrhu bez Boga". Ovo je zapravo jedno od zabavnijih poglavlja u knjizi.

Goff počinje žaleći se na ljude koji su zaglavili u dihotomijama kao što je ona između tradicionalnog Boga zapadne religije i materijalističkog ateizma. Napominje da između te dvije krajnosti postoje i druge opcije. I u tome je dosta u pravu, po mom mišljenju. Stoga će istražiti tri mogućnosti:

Kozmološki argument

I Platon (oko 427.-347. pr. Kr.) i Aristotel (oko. 384.-322. pr. Kr.) su predložili argumente o prvom uzroku, iako je svaki imao određena primjetna ograničenja. U Zakonima (Knjiga X), Platon je predložio da je svo kretanje u svijetu i kozmosu "dodijeljeno gibanje". To je zahtijevalo "samopotaknuto gibanje" koje bi ga pokrenulo i održalo. U Timeju, Platon je predložio "demijurga" iznimne mudrosti i inteligencije kao stvoritelja kozmosa.

Aristotel se u svojoj Fizici i Metafizici protivio ideji prvog uzroka, često brkanoj s idejom "primalnog pokretača" ili "nepokrenutog pokretača". Aristotel se zalagao za ideju da postoji nekoliko nepokrenutih pokretača, od kojih po jedan pokreće svaku nebesku sferu, za koje je vjerovao da žive izvan sfere fiksnih zvijezda, i da to objašnjava zašto se kretanje u svemiru (za koji je vjerovao da je vječno) nastavilo beskonačno. Aristotel je tvrdio da bi tvrdnja atomista o ne-vječnom svemiru zahtijevala prvi neuzrokovani uzrok - prema njegovoj terminologiji, učinkovit prvi uzrok - ideju koju je smatrao besmislenom greškom u rasuđivanju atomista.

Poput Platona, Aristotel je vjerovao u vječni kozmos bez početka i bez kraja (što zauzvrat slijedi poznatu Parmenidovu izjavu da "ništa ne može nastati iz ničega"). U onome što je nazvao "prvom filozofijom" ili metafizikom, Aristotel je namjeravao teološku korespondenciju između primalnog pokretača i božanstva; funkcionalno, međutim, dao je objašnjenje za prividno gibanje "fiksnih zvijezda" (sada shvaćeno kao dnevna rotacija Zemlje). Prema njegovim tezama, nematerijalni nepokrenuti pokretači su vječna nepromjenjiva bića koja stalno misle o razmišljanju, ali budući da su nematerijalni, nesposobni su za interakciju s kozmosom i nemaju saznanja o tome što se u njemu događa. Iz "težnje ili želje", nebeske sfere oponašaju tu čisto intelektualnu aktivnost najbolje što mogu, ravnomjernim kružnim kretanjem. Nepokrenuti pokretači koji nadahnjuju planetarne sfere ne razlikuju se po vrsti od primalnog pokretača, oni samo pate od ovisnosti o odnosu prema primalnom pokretaču. Sukladno tome, kretanja planeta podređena su gibanju inspiriranom primalnim pokretačem u sferi fiksnih zvijezda. Aristotelova prirodna teologija nije priznavala stvaranje ili hirovitost besmrtnog panteona, ali je održavala obranu od opasnih optužbi za bezbožnost. (https://en.wikipedia.org/wiki/Cosmological_argument)