Članak koji je napisao student likovnog kluba Classical Ideals, Rhett Haboush

Dragi čitatelji,

Pred vama je gostujući tekst koji je napisao jedan od mojih studentata iz likovnog kluba, s kojim surađujem već mnogo mjeseci. Ovo je esej koji je napisao o dvjema vrlo važnim slikama koje prikazuju vječni čovjekov problem: kako krenuti naprijed kada se čini da je sve izgubljeno. Možda ćete u njegovim riječima pronaći prepoznavanje — i nadahnuće — za vlastite probleme i način na koji vas umjetnost može iz njih izvesti.

Ako želite poslati gospodinu Haboushu komentare o njegovu radu, možete ga kontaktirati na: rhett.haboush@gmail.com

Megha Lillywhite

Umjetnost nas budi iz svakodnevne obamrlosti i vodi nas putem ljepote i pripovijesti. U umjetnosti postoji mit, a u mitu pronalazimo smisao i strukturu života, njegovih izazova i njihovih rješenja. Jedan od tih problema jest nepremostivi izazov koji se čini nemogućim riješiti djelovanjem. U našem zapadnom, na djelovanje usmjerenom svijetu, vjerujemo da su samo rješenja koja uključuju razum i akciju korisna. Istočni svijet nas podsjeća da djelovanje nije jedini način rješavanja problema — i da su predaja i pauza također važni alati koje ratnik mora savladati. Dvije slike snažno prikazuju ovu dilemu: Vitez na raskrižju Viktora Vasnjecova i Stražar Carela Fabritiusа.

U djelu Viktora Vasnjecova Vitez na raskrižju vidimo ratnika na konju pred pustim krajolikom. Skeletni ostaci i kamenje razasuti su po pejzažu, sablasno podsjećajući na groblje. On promatra zloslutnu poruku urezanu u kamen ispred sebe: "Ako pođeš ravno naprijed, neće biti života; nema puta naprijed za onoga koji prođe, prohoda ili preleti". Ratnik je potišten i pogrbljen na svom konju. Čak i konj spušta glavu u znaku poraza. On više nema volje ni oružje držati — koplje mu je spušteno, a vrh mu pokazuje ravno prema kostima drugog čovjeka i drugog konja, žrtve očaja s kojim se sada i sam suočava, a koji možda i nagovještava njegovu sudbinu. Oko njega lebde zlokobne vrane probuđene njegovim dolaskom. Vrijeme je sumrak — magični trenutak prijelaza kad dan prelazi u noć ili noć u dan — što dodatno povećava simbolički značaj prizora.

Viktor Vasnjecov bio je dio skupine ruskih slikara poznatih kao "Putnici", koji su nastojali uspostaviti autentičan i nacionalni ruski identitet kroz umjetnost. Vasnjecov se okrenuo bajkama, jer "bajke puno govore o nekoj kulturi i o tome kako ona vidi svijet" — bajke su jedinstven izraz kulturnog identiteta. Na ovoj slici prikazuje legendarnog junaka ruskog epusa, Ilju Muromca, u trenutku kušnje na svom putovanju. Ilja Muromec suočen je s nepremostivim problemom. Bajka koju Vasnjecov prikazuje alegorija je naših vlastitih životnih borbi. Što čovjek čini kada se suoči s preprekom koju se ne može svladati, kad je sva nada izgubljena, a smrt jedini odgovor? Predaje li se očaju ili podiže svoje koplje i juri naprijed, ignorirajući poruku? Oba izbora vode smrti. No postoji srednji put — put tišine i poniznosti.

Jedini način da saznaš što trebaš učiniti

Ljudi beskrajno pričaju ne samo o moralu i moralnim pravilima općenito, nego i o tome što točno misle da bi ti trebao učiniti.

Ići na spojeve ili ne? Oženiti se ili ne? Imati djecu ili ne? Raditi do iznemoglosti i obogatiti se — ili se povući i izaći iz hrčkovog kotača? Zadržati siguran korporativni posao ili dati otkaz i pokrenuti svoj čudni startup? Pobjeći na selo ili stvoriti futuristički gradski enklav? Svi, čini se, imaju svoje odgovore i žele ih nametnuti svima ostalima. Okruženi smo novim, histeričnim Heideggerovskim "oni" koje nikad ne utihne, koje nas neprestano vuče tamo-amo, i baš kad ponovno pronađemo ravnotežu, opet nas napadne — s najgorim mogućim savjetom u najgorem mogućem trenutku.

Postoje dvije vrste užasnih umjetnika danas: "umjetnik" koji želi samo šokirati i privući pažnju i "umjetnik" koji kopira s fotografija ili, još gore, starijih slika i vjeruje da je, samo zato što je djelo izvedeno u tradicionalnom mediju, riječ o "pravoj umjetnosti". Ni jedan od njih nije umjetnik. Prvi je političar, a drugi je tehničar. Nijedan ne razumije niti ga zanima što umjetnost doista jest kao humanistička disciplina i što nekoga čini umjetnikom.

Kaže se da je realistično slikarstvo izgubilo privlačnost zato što je vježba prikazivanja stvarnoga svijeta postala besmislena onoga trenutka kad je fotoaparat mogao ne samo učiniti isto brže, nego i učinkovitije. Fotoaparat je doista nešto zamijenio, ali to nije umjetnik, nego tehničar.

Jer strogi učitelji su mi preuzeli mladost

I očistili njezin plamen i podrezali njezinu vatru.

Pokazali su mi visoku bijelu zvijezdu istine,

Tamo mi rekli da gledam i tamo težim

- Matthew Arnold, Stanzas from the Grand Chartreuse

Uživajte u ovomjesečnom besplatnom članku!
Mnogi od nas danas sebe nazivaju religioznima ili vjeruju u "duhovno", no društvo ipak zanemaruje ovu duhovnu dimenziju i time se čini ranjivim na zlonamjernu duhovnu manipulaciju. Nije sve duhovno dobro. Većina društvenih problema je u korijenu duhovna.

Novi romantički pokret je novi način razmišljanja o tome kako riješiti ove duhovne probleme bez pada u jednostavnu dihotomiju dvostrane politike. Lijevo i desno jednostavno nisu korisne kategorije kad razmišljamo o Dobru i Zlu jer postoji malo od oboje u svakom.

Žudnja za prošlošću

Romantizam je umjetnički pokret koji je započeo u Zapadnoj Europi 1800-ih i cvjetao do sredine 1900-ih. Bio je to umjetnički pokret koji je naglašavao maštu, emocije i subjektivno iskustvo. Na mnogo načina definirao je naše moderno razumijevanje funkcija i ciljeva umjetnosti danas. Pojavio se kao odgovor na razočaranje prosvjetiteljskim vrijednostima razuma i racionalnosti kao nepotpunim imperativima koji ne mogu objasniti mistične i nemjerljive dimenzije ljudskog duha.

Jedan od glavnih načina na koji možemo razlikovati modernu osobu od pre-digitalne osobe jest načinom na koji se izražavaju. Možete uzeti običnog muškarca ili ženu iz 1890-ih u Engleskoj, odjenuti ih u suvremenu odjeću i oni će i dalje govoriti na mnogo ljepši i izražajniji način nego što mi danas govorimo. Znamo to jer čitanje novina iz 1910. godine ima osjećaj kao čitanje klasične literature. Knjige poput Dickensa i Austena, napisane za običnog laika, danas se smatraju visokokvalitetnim "obrazovnim" tekstovima. Pisma između vojnika i njihovih supruga nadmašuju pisanja u poeziji i najprodavanijim knjigama današnjice. Što se dogodilo? Postoji mnogo teorija koje mogu pomoći objasniti propadanje suvremenog jezika. Digitalna praktičnost u našem opažanju i komunikaciji glavni je krivac. Ta dijagnoza čini i lijek jednako očitim. Nedavno sam otkrila lijek za to propadanje na najzanimljivijem mjestu: u knjizi o Home Education autorice i trenerice dadilja iz 1823., Charlotte Mason. Pretvarajmo se da smo njezini učenici i pogledajmo kako se možemo ponovno naučiti govoriti s elokvencijom Starog svijeta.

U svijetu u kojem ljudi navodno 'pišu' toliko na društvenim mrežama i govore toliko na tiktoku i instagramu, kako je moguće da obična osoba slabo vlada tim vještinama? Vještina elokventnog i detaljnog govora i pisanja nije urođena osobina, već je to vještina koja se mora njegovati i koju je digitalno doba ozbiljno narušilo. To je zato što je digitalni medij uništio našu sposobnost da obraćamo pažnju, opažamo, prisjećamo se i time komuniciramo. Digitalni mediji su nam omogućili da budemo lijeni u pažnji, opažanju i sjećanju, a kako su se ti mišići prestali koristiti, atrofirali su. Ali kako točno?

Prije pojave direktnih poruka na društvenim mrežama, morali smo pamtiti svakodnevne događaje iz života i upisivati ih u koherentnu i detaljnu priču da bismo napisali pismo. Naša korespondencija zahtijevala je puno više truda. Mogli ste napisati pismo brojnim prijateljima i rodbini koji su živjeli daleko. Ako se korespondencija nije čuvala, nije postojao drugi način održavanja veze osim da se osobno vidite kad god je to moguće. Ako ste doista vidjeli svoje roditelje, braću ili prijatelje nakon dugo vremena razdvojenosti, morali ste uložiti trud da se dobro prisjetite detalja svog života kako biste točno i relevantno prikazali stvari. To znači da kad vam se nešto dogodi, trudite se to zapamtiti na način koji će vam olakšati prisjećanje kasnije. Sposobnost pamćenja igra važnu ulogu u sposobnosti opažanja i posvećivanja pažnje svijetu.

Nakon osam godina napornog znanstvenog traženja istine znanstvenom metodom, shvatila sam da se ona može pronaći samo kroz humanističke znanosti. Znanost nam može donijeti podatke, ali samo um obučen u humanistiku može ih razumjeti.

Poznata je uzrečica da djeca roditelja koji se bore za život budu usmjerena na praktično obrazovanje jer se dugo vremena smatralo jedinim putem za podizanje obiteljske financijske stabilnosti u društvu. Uobičajeni je stereotip da se azijski roditelji šokiraju i razočaraju kada njihova djeca predlože studirati nešto poput povijesti ili umjetnosti na sveučilištu. Cilj obrazovanja tada je uglavnom dobivanje dobre poslodavske pozicije. Diploma je sredstvo za postizanje cilja, odnosno zanimanja. Najefikasnije diplome za taj cilj su one povezane sa znanošću, inženjerstvom, tehnologijom i matematikom. Zapravo, dio o znanosti i matematici može se izostaviti jer su one samo pomoćna područja vezana uz inženjerstvo i tehnologiju.

Jer znanost i matematika, proučavani radi svojih vlastitih interesa i znatiželje, nisu korisni i ne mogu se primijeniti. Ljudi koji upisuju znanstveni studij to čine da bi upali na medicinu ili postali medicinske sestre ili neki tehničari. Malo ih proučava znanost radi same znanosti. Oni koji to čine kao "znanstvenici" nemaju primarnu ulogu otkrića, već moraju pisati prijedloge za istraživanja da bi dobili odobrenje.

Pouka nije da su glupi ljudi previše samouvjereni, prema suautoru. Radi se o tome da vi jeste.

Malo je psiholoških pravila toliko poznato javnosti kao Dunning-Krugerov efekt. Davne 1999. godine, David Dunning i Justin Kruger pokazali su da su ljudi koji su najmanje kompetentni u određenom zadatku ujedno i najsigurniji u svoje sposobnosti. U međuvremenu, najvještiji su najnesigurniji.

U 26 godina otkako su Dunning i Kruger objavili svoj značajni rad, znanstvenici su raspravljali o detaljima nalaza. Ali javnost je to prihvatila. Nije teško vidjeti zašto. Teorija koja tvrdi da su najgluplji među njima često najglasniji i najpreviše samouvjereni čini se da objašnjava toliko toga o modernom životu.

Pitam se koliko ljudi dijeli iskustvo želje da imaju svaku karijeru na svijetu. Gledaš baletnu izvedbu i poželiš biti balerina, vidiš nekoga kako svira harfu i pomisliš kako bi to bio divan instrument za naučiti, video žene koja priprema peciva nadahne te da naučiš kako postati vrhunski pekar, a snimka modela u Rimu natjera te da se zapitaš što bi sve trebao učiniti da postigneš takvu figuru i nosiš takvu odjeću. Svi ti različiti likovi vrte se u tvojoj glavi i želiš biti svi, pa zbog toga osjećaš da nisi nitko.

Uživaj u ovom eseju o identitetu u doba društvenih mreža, o odrastanju mladih žena, o tome što doista možemo smisleno promijeniti na sebi i koje će nam osobine uvijek pripadati, što god učinili.

Imitacija se često smatra oblikom laskanja, ali i jednim od najboljih načina da ljudi nauče nešto novo. Promatrajući kako drugi rade ono čemu težimo, zamišljamo sebe na njihovu mjestu i kroz to zamišljanje - moćan oblik vizualizacije - stvaramo mapu svojih postupaka i provodimo ih u djelu.

Iako imitacija u početku izgleda nespretno i nedorađeno, vježbom imitator otkriva unutarnje vještine potrebne za savršenu izvedbu. Kroz tu vježbu oponašanja, imitator kasnije može iskoristiti stečene unutarnje vještine za vlastite, originalne pothvate.

Samodisciplina ne bi trebala biti kažnjavanje. Naprotiv, ona je prijateljska i ohrabrujuća. Ohrabrujući Učitelj strog je samo u čvrstom pridržavanju umjerenosti.
Danas "stoicizam" znači suočavanje s nedaćama bez prigovora. U filozofiji stoicizma ima mnogo više od toga.

U svojoj cjelini, stoicizam je filozofija mudrosti, slično budizmu, s naglaskom na vrlini, samokontroli, odricanju od viška, samousavršavanju, odvojenosti, uzroku i posljedici (Četiri plemenite istine) i prestanku patnje kroz razumijevanje.

Također dijeli mnoge sličnosti s taoizmom u svom pogledu na život unutar prirode, prihvaćanju granica naše kontrole, odbacivanju bogatstva, statusa i moći te, poput budizma, u pronalaženju oslobođenja kroz praksu, uvid i razumijevanje.

Evo nekoliko sažetih odlomaka o stoicizmu s portala orionphilosophy.com:

Josh Slocum me je nedavno pozvao u svoju emisiju, Disaffected, da pričam o oprostu i onome što Josh naziva "diskursom oprosta".

Josh je primijetio da je poziv žrtvi da oprosti počinitelju često jači od poziva počinitelju da se pokaje ili da se suoči s pravdom. Ponekad čak nema ni priznanja da je počinitelj uopće počinio bilo što loše; to se jednostavno izostavlja ili pretpostavlja kao nešto što je gotovo. Važno je u ovom diskursu da žrtva javno prizna da je oprostila - često uokvireno u smislu da je to za njezino vlastito zdravlje i mentalno blagostanje, jer su sve te negativne emocije nezdrave.

Rekao sam Joshu da je ovo primjer para-prikladnog odgovora. Kao pozadinu, evo što Lobaczewski piše u Logokraciji: