© Laura Knight Jadczyk
SOTT
SIGNS
OF THE
TIMES
OF THE
TIMES
Dobrodošli na Sott.net
Svijet za ljude koji misle
Znanost o duhuS
Jedan od najzagonetnijih fenomena u univerzumu. Nitko ne zna odakle dolazi i kamo ide. Gdje se nalazi i od čega se točno sastoji. Znanost, religija, psihologija i filozofija stoljećima ga nastoje definirati. Do danas nisu u tome uspjeli.Neovisno o svim kontroverzama, svi se slažu da je riječ o iznimno složenom fenomenu koji zasigurno nikada neće biti u potpunosti shvaćen. U javnom kontekstu polako se ukorjenjuje ideja da u univerzumu postoji mnogo neriješenih zagonetki i da nikada nećemo sve razumjeti. Još se u mojim kasnim školskim danima u osamdesetima govorilo da se čovječanstvo nalazi na pragu shvaćanja svijeta u cjelini i objašnjenja svih pojava...
Tada sam se zapitala: je li to doista toliko važno? Zar zagonetke i misteriji također nemaju svoju vrijednost? C. G. Jung je tvrdio da velika životna pitanja nisu tu da bi se na njih odgovorilo, već da nas pokreću. Pozabavimo se, dakle, fenomenom svijesti koji se često poistovjećuje sa spoznajom, opažanjem, umom, psihom, dušom...
Skrušiti se i priznati da si pogriješio kad to napraviš. I kako svijet ide dalje, jednu stvar sve više vidim. Ne trebaju nam ljudi nabildanog ega. Potrebni su nam ljudi velike duše. Ljudi koji umiju sa srcem saslušati druge ljude. Spustiti se u tuđi svijet. Dati drugima jedan mali znak pažnje. To su za mene veliki ljudi, ljudi velike duše. Jedno je sigurno. Nikoga ne treba precijeniti, niti veličati bez razloga. Jer svi griješimo. Od početka do kraja naših života. Ali treba znati i reći hvala, iskazati zahvalnost nekome tko nas je na bilo koji način usrećio pa sam time i ovaj svijet bar na trenutak učinio boljim.
© web screenshotDaorson
U nastavku pročitajte dio maestralnog pogovora knjige Domagoja Nikolića "Ilirija - sveta zemlja", kojeg je napisao Dubrovčanin Đivo Đivanović.
Dodala sam kontekst da su stari mislili da znanje ili zaključivanje nečega o konačnoj stvarnosti može pomoći pojedincu da živi boljim životom u nekom smislu, stoga imamo razvoj raznih religija, iako sam posebno spomenula kršćanstvo.
Život čovjekov nije bez teškoća, ali su te teškoće razmjerne njegovoj snazi.
Na drugom mjestu kaže: Što drugo tragedije opisuju, do patnje onih koji su bili preko mjere opsjednuti izvanjskim stvarima? Ako, dakle, treba nekoga kroz priču, makar i izmišljenu, naučiti da sve što je van nas i u čemu nema slobode izbora, nema ama baš nikakvog značaja, ja bih se prvi podvrgao toj nauci, jer ona bi mi donijela život miran i spokojan!
Podučavao je o važnosti razlučivanja onoga što je stvarno u našoj vlasti od onoga što nije. Na prvom mjestu svojim primjerom, a potom i razgovorima, podučavao je da su u našoj vlasti mišljenje, djelovanje, sve ono što je po prirodi slobodno, što se ne može spriječiti ni omesti. Dalje uči da smo robovi u duši podredimo li se svemu onome što ovisi o drugima i nalazi se u rukama drugih. Savjetuje da kontroliramo svoje reakcije na ono što ne možemo kontrolirati.
Zašto su stoici danas popularni? Bilo da se radi o Marku Aureliju, Seneki ili Epiktetu, oni pružaju nadahnjujuće savjete, jednostavno, ali duboko vodstvo koje čovjeku može pomoći u stjecanju šire perspektive te otkrivanju onog bitnog u kaosu svakodnevnog života. Nije li to nadahnjujuće, nije li svakom čovjeku ovakva mogućnost privlačna?! Ali, što s njom radimo?
© Paul Davies
U svojoj knjizi prikladnog naziva The Goldilocks Enigma [hrv. Enigma Zlatokose], fizičar i znanstveni pisac, Paul Davies, kaže da neki znanstvenici tvrde da su na rubu pružanja odgovora na velika pitanja postojanja kao što je Zašto smo ovdje? Kako je nastao svemir? Kako će završiti? Kako je svijet sastavljen? Zašto je takav kakav jest? I tako dalje. Ova pitanja prepoznajemo iz prilično slabog pokušaja Philipa Goffa da filozofira o njima u prethodnoj seriji postova: "Zašto? Svrha svemira". Ovdje ću samo sugerirati da je čitatelju bolje da pročita Daviesa nego Goffa, iako ne mislim da je i Davies sve shvatio.
Davies objašnjava da je razlog zašto su neki znanstvenici toliko uvjereni u mogućnost objašnjenja poretka svemira zbog razvoja kozmologije i fizike čestica visoke energije. Međutim, na drugom mjestu, Davies nas je upozorio da ne uzimamo znanost na temelju vjere, jer vjera koju znanstvenici imaju u nepromjenjivost fizičkih zakona potječe iz kršćanske teologije. (Bio je žestoko kritiziran zbog ove izjave).
U prethodnoj smo objavi saznali da Philip Goff predlaže da precizno podešavanje kozmosa ukazuje na to da je pojava života jedan od ciljeva svemira. On nadalje predlaže da je nastanak racionalnih organizama iz čestica koje imaju agenciju također dio svrhe svemira. Ova dva dokaza navode ga da sugerira da možemo odlučiti učiniti sebe i svoj svijet boljim postizanjem najvišeg mogućeg stanja za naš oblik postojanja i naša predanost tom cilju - što on identificira kao Cilj svemira - može transformirati našu etičku situaciju, tj. učiniti nas 'dobrima'. U ovoj je točki svoje rasprave naznačio da se "istinska etika nije samo pomaganje svojoj rodbini - isključiva briga šefa mafije - ili pomoć samo svojoj naciji - isključiva briga fašista. Prava etika je briga da se stvarnost učini boljom".
Da. Moramo učiniti stvarnost što je moguće boljom i ovaj cilj nadmašuje humanizam. Samo da pojasnimo da se u današnje vrijeme izraz 'humanizam' općenito odnosi na 'usredotočenost na ljudsku dobrobit i zagovara ljudsku slobodu, autonomiju i napredak. Čovječanstvo smatra odgovornim za promicanje i razvoj pojedinaca, zalaže se za jednako i urođeno dostojanstvo svih ljudskih bića i naglašava brigu za ljude u odnosu na svijet".
U prethodnoj smo objavi saznali da je Philip Goff odbacio jedno stajalište kozmopsihizma - da je svijest svemira neka vrsta besmislenog nereda - i zagovara stajalište da se svemir sam precizno podesio jer je spomenuti svemir imao svijest o ukupnim posljedicama svake dostupne opcije, tj. potencijalnih drugih svemira. Goffov svemir 'prepoznaje i odgovara na razmatranja vrijednosti'. To je nešto poput 'agencijalizma' na kozmičkoj razini. Činjenica da se mnogo lošeg događa u svemiru koji je sklon maksimiziranju dobra rješava se tvrdnjom da su zakoni fizike, u biti, ograničenja onoga što svemir može učiniti. Već sam primijetila da Goff sustavu nameće vlastite ideje o 'dobru' i čak ne raspravlja o škakljivom pitanju 'što je jednoj osobi meso, drugoj je otrov'. Odnosno, postoje različite perspektive o 'dobru' i 'moralu'. I tako, teleološki pogled je onaj koji najbolje služi Goffu.
Goff počinje s 'racionalnom materijom' i tvrdi da su "čestice i valna funkcija same po sebi racionalno osjetljivi materijalni entiteti". I tako on kaže: "valna funkcija je svjesni entitet koji je svjestan ukupnih budućih posljedica opcija koje su mu dostupne i djeluje odabirom najbolje. Tijekom Planckove epohe, najbolja opcija dostupna valnoj funkciji bila je staviti se u stanje u kojem bi svemir postao povoljan za život. Naizgled mehaničko ponašanje valne funkcije nakon toga odražava ograničene opcije koje su joj dostupne". Za Goffa, valna funkcija je nešto poput boga koji odlučuje i koji se zatim kastrira.
Goff počinje s 'racionalnom materijom' i tvrdi da su "čestice i valna funkcija same po sebi racionalno osjetljivi materijalni entiteti". I tako on kaže: "valna funkcija je svjesni entitet koji je svjestan ukupnih budućih posljedica opcija koje su mu dostupne i djeluje odabirom najbolje. Tijekom Planckove epohe, najbolja opcija dostupna valnoj funkciji bila je staviti se u stanje u kojem bi svemir postao povoljan za život. Naizgled mehaničko ponašanje valne funkcije nakon toga odražava ograničene opcije koje su joj dostupne". Za Goffa, valna funkcija je nešto poput boga koji odlučuje i koji se zatim kastrira.
Komentar: