Bilo da kontemplirate o budućnosti u kojoj postižete sve svoje ciljeve, imate solidno i pozitivno bankovno izvješće, veliku povišicu na poslu ili afirmativni odgovor u vezi ljubavnog susreta, zajednička nit je nada. Životinje se ne nadaju, ali ljudi da. Tako da je ovo upečatljiva ljudska emocija koja je ipak donekle nejasna. Ovih 10 misli možda donesu malo svjetla.

Nada je:

Sunce u oblačnom danu

Kad sve izgleda tužno i rješenja za probleme ne postoje, nada ima sposobnost da se provuče kroz tamu i donese toplinu iscjeljujuće svjetlosti. Činjenica da može doći tako neočekivano čini cijelu stvar slađom. Jednom kad doživite nadu, ne možete ne prepoznati dubinu ovog osjećaja. Međutim, za razliku od svjetlosti sunca, nada se ipak može zadržati. Nada će i dalje biti tu, čak i kad stvari postanu teške.

Slušanje nekoga dok jadikuje ili se žali na druge, čak i ako to mi činimo, nikada nikome nije donijelo ništa dobro. Neki ljudi kažu da se to može činiti kao čin čišćenja, način da otpustimo negativne emocije i iskustva. Možda nam, kad ih povremeno sve otpustimo odjednom, to stvara dobar osjećaj, no ako pogledate pobliže što to zapravo radi mozgu daje nam čak i više razloga da izbacimo prigovaranje radi pozitivnog umnog sklopa.

"Sinapse koje zajednički rade se i umrežavaju međusobno"

Mozak je kompleksan fizički organ koji na neki način radi u tandemu sa sviješću kako bi stvorili osobnost ljudskog bića. Uvijek uči, opetovano ponovno stvara i iznova regenerira samoga sebe. Oboje su produkt stvarnosti i stvaratelji stvarnosti, a znanost napokon počinje shvaćati na koji način mozak zapravo kreira stvarnost.

Autor, kompjuterski znanstvenik i filozof, Steven Parton, je ispitao načine na koje negativne emocije u formi prigovaranja, izražene od nas ili doživljene od strane drugih, utječu na mozak i tijelo. Došao je do mnogobrojnih pronicljivih zapažanja koja nam pomažu da shvatimo zašto neki ljudi ne mogu izaći iz negativnog raspoloženja.

Nizom eksperimenata provedenih od strane profesionalnih istraživača, dokazano je da iznenadne misli koje čovjeku „padnu na pamet” generalno daju bolja rješenja za pojedine probleme i nedoumice. Za razliku od iznenadnih misli, postoji nešto što se zove analitičko razmišljanje. Kao što većina vas zna, analitičko razmišljanje uvelike koči našu intuiciju i time onemogućava kreativne procese koji se odvijaju u našem mozgu.

Eksperimenti su se sastojali od vježbe povezivanja, koja je uključivala određeni broj kartica na kojima su bile otisnute različite stvari. Za potrebe prvog eksperimenta na kartice su napisana samo slova, a za drugi su dodane i slike. Svaki kandidat je dobio po tri kartice, te je morao smisliti pojam koji međusobno povezuje sve tri. Vrijeme odgovora između svake kartice bilo je 15 do 16 sekundi, a ciklus se sastojao od 50 do 180 kartica. Rezultat eksperimenta je sljedeći - kandidati koji su koristili intuiciju i unutarnje misli imali su približno 80% točnih odgovora, a ispitanici koji su se koristili analitičkim metodama da dođu do ključne riječi imali su svega oko 60% točnih odgovora.

Dr. John Kounios, profesor na Drexel University kaže: „Svjesno, odnosno analitičko razmišljanje ponekad može biti ishitreno ili manjkavo, što dovodi do pogrešaka pri rješavanju problema i zadataka, posebno onih koji uključuju kreativnost. Međutim, nesvjesno mišljenje i razmišljanje je automatski proces koji uvelike ovisi o našem trenutnom raspoloženju. Ako smo na godišnjem odmoru veća je šansa da će nam na pamet pasti neko kreativno rješenje ili ideja, nego kad smo u mentalnom naponu smišljanja tog istog rješenja.”

„Vjerujte u sebe i u svoju intuiciju. Intuicija je najmoćnije oružje. Da nema intuicije i iznenadnih misli, nikad ne bismo dostigli ono što smo dostigli danas. Sva važna otkrića, sve velike ideje i sl. proizvod su ljudske mašte i intuicije koja najbolje radi kad smo opušteni i mentalno neopterećeni”, kaže dr. Carola Salvi.

Da li postoji duša? Da li postoji život posle smrti? Život posle smrti je pojava koju su iskusili brojni ljudi koji su silom prilike uspeli da se vrate u život i ispričaju svoju priču. Jedan od takvih primera je i neurohirurg dr Eben Aleksander sa Harvarda.

Pre nego što je doživeo svoje iskustvo, ni dr Aleksander nije verovao u postojanje duše. On je završio zapadnjačku medicinsku školu i oduvek je okružen kolegama koji univerzum posmatraju iz materijalnog ugla i koji smatraju da je ideja o postojanju duše suluda. Dr Aleksander je promenio mišljenje nakon što se probudio iz kome u kojoj je bio 7 dana usled ozbiljnog meningitisa a u sklopu koje je doživeo stvarno putovanje u život posle smrti.

On se zatim vratio u svoje fizičko telo i napisao bestseler pod nazivom „Proof of Heaven“ (Dokaz o raju). Dr Aleksander je potvrdio da je život na planeti Zemlji „test“ ličnog rasta čiji je cilj prevazilaženje zla i širenje ljubavi i saosećanja. Evo nekih od njegovih primedbi:

• Iskustvo života posle smrti je bilo toliko „realno“ i ekspanzivno da se iskustvo života na Zemlji učinilo kao veštački san u poređenju s tim.
• Matrica života posle smrti jeste čista ljubav. Ljubav dominira životom posle smrti do te mere da je prisustvo zla beskonačno malo. Ukoliko želimo da spoznamo univerzum, moramo spoznati ljubav.
• U životu posle smrti se komunicira telepatskim putem. Nema potrebe za izgovorenim rečima niti potrebe za razdvajanjem sebe od ostalih. Sva pitanja koja vam padnu na pamet bivaju trenutno odgovorena.

Kada su dr Aleksandera pitali šta je to što bi svi trebalo da znaju o spiritualnom realmu, on je odgovorio da svi ljudi moraju znati da su dragoceni i da beskonačno voljeni, kao i da nikad nisu sami.

Mozak ljudi koji pate od anksioznosti je vjerojatno u potpunosti drugačije ožičen nego kod ljudi koji nemaju ovaj mentalni poremećaj, prema novoj studiji s Weizmann instituta znanosti u Izraelu. Ljudi s ovim poremećajem su, možda, već osjetili svojevrsni osjećaj kao da su zabrinuti autsajder za razliku od prosječne opuštene osobe, no studija podupire ovo pretražujući mehanizme mozga koji ih čine da se osjećaju "drugačiji".

Čini se da je nešto što je poznato kao pretjerana generalizacija ili poopćenje krivac za jedinstvenost mozga ljudi koji pate od anksioznosti. Ljudi i životinje su ožičeni da reagiraju na stresne podražaje i potencijalnu opasnost kao mehanizam preživljavanja, no pretjerano poopćenje se događa kad osoba ne može razlikovati stresne podražaje od neutralnih, nestresnih podražaja.

Odlazeći na nastavu jedan dan, jedna od nas (Laura) je vidjela mladog učenika kako plače i čeka svoju majku da dođe po njega jer je udario svoju bradu dok se igrao. Kad je Laura došla na nastavu, drugi učenici su bili vrlo uznemireni i strahovali su za svog prijatelja, prepuni pitanja što će se dogoditi s njim. Laura je odlučila zapitati učenike na koji način bi mu oni mogli pomoći.

"Primjena brižnosti!" uzviknulo je jedno od djece - i svi su stali u krug nudeći podršku i dobre želje. Djeca su se momentalno smirila i nastavila s nastavom.

To je ono što je moguće kada djeca nauče biti osjećajna u školi.

Ani Kagan, kiropraktičarka i kompozitorka iz SAD-a, šokirala se kada je začula glas svog brata koji je umro tri nedelje ranije. Na početku je mislila da ima priviđenja, da gubi razum, ali tad je shvatila kako je to zaista njegov glas i da očajnički želi nešto da joj ispriča.

Uverio ju je kako je to zaista on nakon što joj je predočio mnoštvo dokaza, govorio stvari koje je samo on mogao da zna. Potom je počeo da priča o tajnama života, kako je to umreti i o životu nakon smrti. Ani je kasnije napisala knjigu o tome u kojoj sve opširno opisuje.

Knjiga se zove “The Afterlife of Billy Fingers”, a ovo je mali deo njenog iskustva:

Tri nedelje nakon što je umro, moj brat Bili me probudio u zoru i počeo da opisuje šta se događa s njim u zagrobnom životu. Od početka sam mislila da zbog velike tuge zamišljam njegov glas, ali on je počeo da deli kosmičke tajne sa mnom, tajne koje nisam mogla ignorisati.

Postala sam njegov učenik. Bili me naučio da svima nama nakon rođenja nastupa neka vrsta amnezije. Jedna od glavnih stvari koje radimo na Zemlji je to da se pokušavamo setiti onoga što smo zaboravili. Ali, nakon smrti shvatićemo mnoštvo stvari koje nismo znali dok smo bili živi.

Ljudsko biće je jedina životinja koja ima misaoni mozak, ipak većina nas ga sabotira svaki dan, i dok to radimo, limitiramo našu produktivnost i blagostanje. Dr. Theo Compernolle je belgijski liječnik s tridesetak godina iskustva u kliničkoj psihijatriji, neuropsihijatriji i neurologiji.

Njegova knjiga "Brain Chains: Discover Your Brain, to Unleash Its Full Potential In a Hyperconnected, Multitasking World," otkriva kako naučiti razlikovati refleksni od reflektivnog mozga, i kako razumijevanje unutarnjih procesa vašeg mozga dramatično može poboljšati vašu produktivnost i kvalitetu života.

U posljednjih godinu dana, pročitao sam negdje oko 150 knjiga, i "Brain Chains" je nesumnjivo jedna od 10 najboljih knjiga koje sam pročitao. Uvelike je odobravam i preporučujem, jer pruža toliko korisnih savjeta, a i odlično je napisana.

Čini se da živimo u sve više i više narcisoidnoj kulturi. A dokazi iz brojnih izvora sugeriraju da su samocentričnost i narcisoidnost među ljudima danas na vrhuncu. Istraživanje profesorice Jean Twenge iz San Diega, između ostalih, je demonstriralo da je naša kultura postala sve više i više zainteresirana samo za sebe, a sve manje i manje za druge. Osim toga čini se da naše hollywoodske slavne osobe, sportske zvijezde i političari pokazuju učinkovit i stalni klinički primjer kako biti u potpunosti fokusiran na sebe. Najčešći narcisoidni komentari mnogih ljudi u dnevnim vijestima (uključujući predsjedničke kandidate) doista ostavljaju bez daha. Kultura 'Selfiea' i Facebooka pruža prostor za dodatno pojačavanje fokusiranja na sebe.

Jedna od neželjenih posljedica naše sve narcisoidnije kulture je nedostatak interesa za druge, opće dobro, a vrlo vjerojatno i za romantiku, također. Uostalom, ako ste toliko fokusirani na sebe i na svoje potrebe i želje čime isključujete druge, kako je moguće da pregovarate o važnom davanju i uzimanju koje ide sa zdravim ljubavnim odnosom? Kako narcis može održavati interes i brigu za nekoga drugoga i da to čini na održivi način? Znamo da tradicionalna kultura ljubavnih veza među mladima nije više tako uobičajena kako je nekada bila, dok su veze "za jednu noć" sve više uobičajena pojava. Raširena primjena i porast pornografije na internetu se također uklapa u ovaj više sebičan pristup seksualnosti i nedostatak ponašanja tipičnih za vezu.

Dakle, dok naša kultura i zajednica postaju sve narcisoidnije gdje egoizam upravlja sa svime, sposobnost i interes uključivanja u intimne veze koje se temelje na suradnji, ljubavi, davanju i nesebičnosti postaju sve veći izazov za ostvariti i održati.

Zamka za empate: terapeuti i savjetnici su gotovo po definiciji empatični kako bi olakšali oporavak klijenata - no ova kvaliteta može značiti da su takve karijere mete za sociopate, potpomognuto onim što dr. Jane & Tim McGregor nazivaju "apatima". Prvi članak u Velikoj Britaniji o ovom okrutnom sportu pokazuje kako to identificirati i zato i izbjegavati.

Ljudi koji su mete sociopata često odgovaraju sa samo osuđujućim komentarima kao "Bio sam glup", "Što sam mislio" do "Trebao sam slušati svoje osjećaje". No, dolaziti u doticaj sa sociopatom je kao pranje mozga. Površni šarm sociopate je obično način s kojim on/ona kondicioniraju ljude.


U inicijalnom kontaktu sociopat će često testirati empatiju drugih ljudi, tako da bi vas pitanja postavljana za otkrivanje jeste li ili niste li visoko empatični, trebala alarmirati. Ljudi s visoko empatičnom tendencijom su često na meti. Oni s nižom razinom empatije se obično preskoče, iako oni nekada mogu biti upleteni kako bi ih sociopati iskoristili kao dio svoje okrutne zabave.

Sociopati čine do 25% zatvorske populacije, počinivši više od duplo agresivnih napada nego drugi kriminalci. Stopa ponavljanja nedjela kod sociopata je gotovo dvostruko veća od drugih prijestupnika, a za nasilne zločine trostruko.

No, ne nalaze se svi sociopati u zatvoru. Postoji manje vidljiv teret koji sociopat nanosi drugima emocionalnom traumom koja, ako ostane neprimjetna, može dovesti do poremećaja anksioznosti, depresije i PTSP-a.


Kronično traumatizirane osobe često pokazuju hiper-budnost, tjeskobu i uzbuđeno ponašanje, simptome poput glavobolja od napetosti, gastrointestinalnih smetnji, bolova u trbuhu i u leđima, drhtavice i mučnine.

Izlaganje i interakcija sa sociopatom u djetinjstvu može ostaviti ožiljke cijeloga života. To se može odnositi na ljude u terapiji - i na one koji su u oporavku obučeni kao terapeuti pri čemu se nakon ponovnog izlaganja u odrasloj dobi mogu potaknuti stari osjećaji i PTSP.

Ovaj članak nije per se o sociopatima, nego je o preživljavanju štete koju oni nanose.