Najmoćniji ljudi londonskog Sitija su ocenili da je politika britanske vlade "opasna" i da Britanija "mnogo gubi". Zato su ti "debeli mačori" ocenili da Džonson mora da ide
boris

U opštem metežu u međunarodnim odnosima posebno je neobična i u izvesnoj meri nerazumna politika Velike Britanije. Ujedinjeno Kraljevstvo se uporno predstavlja kao važna sila u savremenom svetu, ali u realnosti to su samo tumaranja jedne bivše svetske sile koja već decenijama bezuspešno traži svoje mesto i ulogu. Kako je rekao njen bivši političar Kris Paten, Britanija se pretvorila u advokata moćnih pred svetskim slabićima. Rezultat je da se na aktuelnu političku Britaniju u velikom delu sveta gleda sa izvesnim prezirom i podsmehom. Na izvestan način Ujedinjeno Kraljevstvo se vidi samo kao još jedno američko ministarstvo, zemlja koja je od kolonijalne sile dospela do statusa kolonije svojih bivših podanika.

Za uverljivu simboliku stvarnih odnosa bi mogli da posluže nedavni telefonski razgovori od 28. maja. Toga dana su lideri Francuske i Nemačke, Makron i Šolc, razgovarali sa ruskim predsednikom Putinom, a britanski premijer Džonson sa predsednikom Ukrajine Zelenskim. Drugim rečima, Makron i Šolc, uprkos svemu, traže rešenja za krizu i rat u Ukrajini, a to se može postići samo sa Rusijom. Bez Rusije nema rešenja, što je indirektno priznao i britanski premijer plasiranjem informacija u medijima da Rusija ipak pobeđuje u Ukrajini. U nekim medijima se čak tvrdi da premijer Džonson ohrabruje Zelenskog da nastavi rat i odbaci diplomatsko rešenje.


Džonson je još ranije ponudio Zelenskom azil u Londonu, gde već žive njegove ćerke. U svakom slučaju, aktuelna Britanija u ukrajinskoj krizi nije deo rešenja, nego deo problema. Kako izgleda, Kraljevstvo je po prvi put na strani gubitnika. Da li je to njegov interes? Nije nevažno podsetiti da su Makron i Šolc jedina dva evropska lidera koji nisu posetili Kijev.

Britanija, međutim, ne odustaje, ali je promenila cilj. London intenzivno koristi krizu u Ukrajini za dodatnu razgradnju Evropske unije (EU).

Britanski blok u EU

Pre nešto više od dve nedelje Velika Britanija je potpisala odvojene, bilateralne odbrambene sporazume sa Švedskom i Finskom, aspirantima za članstvo u NATO paktu. Obe zemlje su članice Evropske unije a Britanija nije. Još ranije, Velika Britanija je formirala zasebne - mada oslonjene na NATO - vojne snage zajedno s Norveškom, Danskom, Finskom, Švedskom, Islandom, Estonijom, Litvanijom i Holandijom. To su jedinice za dejstva u drugim zemljama, nešto kao "snage za brzo dejstvo" predvođene Britanijom. Članice te ipak nejasne formacije su i u NATO-u i u EU, i jesu evropske, ali te snage nisu ni evropske ni NATO. One su, kako izgleda, neki čudan oblik novog britanskog bloka u Evropi.

Džonson je rekao Šveđanima i Fincima da će Britanija sada da ih brani. Ali od koga i sa čime? Britanija ima najmanje vojnika u posljednjih 200 godina, a i sve praznija skladišta jer je naoružanje i tehniku poslala Ukrajini. Naravno, svima je jasno da Britanija nije više vojna sila koja je bila, ali radi se o stvaranju političke podloge za kasnije planove. To je već viđena tehnologija.

Britanija, koristeći krizu u Ukrajini, ima i druge planove. Mediji su otkrili da premijer Džonson, uz podršku predsednika Ukrajine Vladimira Zelenskog, priprema neku vrstu mini-alternative Evropskoj uniji. U planu je formiranje novog političkog bloka predvođenog Britanijom u kome bi bili i Poljska, Ukrajina, Estonija, Letonija (Latvija) i Litvanija a London očekuje, što je potpuno nerealno, da se kasnije pridruži i Turska. Neizvesno je šta će biti sa tim novim britanskim projektom jer bi on u osnovi značio konačan slom i čak raspad EU za šta, ipak, uprkos svim krizama, još uvek niko nije spreman. Mada, razgradnja evropske integracije je već očigledna i Britanija samo koristi svoju šansu.

Privid važnosti

U pokušaju stvaranja, u osnovi privida, svoje važnosti, Britanija sada pod okriljem ukrajinske nesreće, čiji je jedan od glavnih vinovnika, pokušava da oživi i tradicionalna savezništva u skandinavskim i zemljama Istočne Evrope. Ironija je da premijer Džonson, čovek koji je predvodio izlazak Britanije iz EU i na tome napravio karijeru i postao predsednik vlade, sada traži spas i uticaj u toj istoj Evropi. Ukrajina je tu šansu dala Džonsonu. A sve pod izgovorom da se to čini kako bi se odbranili od Rusije, jer London (navodno) brani Evropu od Rusije. Ali u osnovi svi ti britanski potezi su usmereni pre svega protiv Evrope i EU. Dakle, u realnosti se radi o unutrašnjen razbijanju EU. Džonson međutim ne bi to mogao da radi bez podrške Amerike, jer Britanija je, kako priznaju i britanski hroničari, sada postala najverniji podizvođač radova Vašingtona.
biden i boris
© Reuters/Kevin LamarqueDžo Bajden i Boris Džonson na samitu G7 u Kornvolu, 11. jun 2021.
U Evropskoj uniji, posebno u njenim vodećima zemljama Nemačkoj i Francuskoj, je najblaže rečeno primetna izvesna nelagoda. Pariz i Berlin još ćute a blaga reakcija Brisela je prepuštena bledoj figuri Hozepa Borela koji je izjavio da su "neophodne evropske oružane snage". Koje? Ideja o evropskim vojnim snagama je u opticaju još od 1951. godine i nikada nisu i neće ni biti formirane.

Bizarna Liz Tras

Pored premijera Džonsona najbizarnija ličnost savremene političke Britanije je i šefica diplomatije Liz Tras. Ona pokušava da se nametne kao lider ratničke struje u Londonu, i preti svima, od Moskve do Banja Luke. Na svom nalogu na Tviteru je obznanila da Britanija sada obučava oružane snage Bosne i Hercegovine i Češke Republike "kako bi se odbranile od ruskog uticaja i osigurale svoju bezbednost". Postavlja se pitanje otkud tu Češka, koja je članica NATO-a, koji je nadležan za njene oružane snage? Nije jasno kako skromne oružane snage u obje pomenute zemlje mogu da se "odbrane od ruskog uticaja", ali u Londonu mnogi njenu medijsku kampanju vide kroz, kako kažu, njenu potrebu da skrene pažnju na sebe. Liz Tras je u stvari simbol aktuelne političke Britanije.

Kako se aktuelna britanska politika pre svega vidi kao američki projekat, onda je važno ukazati da je istovremeno američki državni sekretar Entoni Blinken najavio planove Vašingtona da postojeću zapadnu koaliciju sankcija protiv Rusije održi u životu i usmeri prema Kini, koja je, kako je rekao, "ozbiljnija i dugoročnija pretnja globalnom (američkom) poretku". Drugim rečima, nema kraja sukobima. Blinken je samo potvrdio što je od prvog dana rata u Ukrajini bilo jasno, da je to samo početak, a da je Kina krajnji američki cilj. Blinken je to izjavio samo dan posle posete predsednika Džoa Bajdena Japanu i Južnoj Koreji. A Britanija izgleda samo održava "ratno stanje" i preuzima ulogu slabljenja EU i cele Evrope koji bi, zbog svoje privredne vezanosti za Kinu, mogli biti najveći problem za američke planove.

Džonsonov kraj?

Evropa je tu u najnezgodnijem položaju. Primorana da se pokori američkim sankcijama protiv Rusije već je izvršila političko i ekonomsko samoubistvo. A prema najavama iz Vašingtona to se sada od nje očekuje i prema Kini. Drugim rečima, od Evrope se traži da nastavi sa samoubistvom i to će biti najduže samoubistvo u istoriji, samoubistvo u nastavcima sa najdužim oproštajnim pismom.


Mada je Britanija već godinama direktno uključena u generisanje ukrajinske krize, većina komentatora na Ostrvu veruje da je aktuelna agresivna politika Londona dobrim delom rezutat ambicije premijera Džonsona da spasi svoju političku karijeru stvaranjem privida o njegovoj međunarodnoj važnosti. Džonson je, naime, već dugo izložen mnogim kritikama zbog brojnih skandala i političkih afera, ali i neuspešne unutrašnje politike, što je dovelo do izvesnog haosa u Kraljevstvu, a to u prevodu na stvarni jezik znači da je njegova politička karijera završena. Ali, kako ocenjuju, kriza u Ukrajini mu je dala šansu i on tu šansu koristi uz masovnu podršku medija.

Pored svih ozbiljnih političkih i ekonomskih problema sa kojima je suočena Britanija, desio se i krajnje neobičan problem. Sve više ljudi je uvereno da premijer Džonson nema presudnu reč, nego njegova novopečena supruga Kari, za koju nikada niko nije glasao i koja, sem toga što deli bračnu postelju sa premijerom, nema nikakav zvanični status. U britanskom establišmentu uticajni milijarder i najveći donator Džonsonove Konzervativne partije Majkl - sada Lord - Aškroft je nedavno objavio knjigu u kojoj otkriva da presudnu moć u Džonsonovom kabinetu ima njegova supruga, a ne on. Ona i njeni prijatelji iz raznih lobističkih grupa u stvari vode Britaniju, ocenjuje Aškroft. Primetno je da i pre Aškroftove knjige dobar deo britanske javnosti deli takvo mišljenje ali se, po starom engleskom običaju, o tome javno ne govori.

Nešto se dešava

Nešto se, kako izgleda, ipak dešava. Pre nekoliko dana je, kako je to otkrio bivši političar Najdžel Faraž, čovek koji je deo visokih finansijsko-poslovnih krugova, u uticajnom londonskom Sitiju održan neformalni sastanak najmoćnijih ljudi. Najmoćniji ljudi Sitija su ocenili da je politika vlade Borisa Džonsona "opasna" i da Britanija "mnogo gubi". Zato su ti, kako ih Englezi zovu "debeli mačori", ocenili da Džonson mora da ide, što pre to bolje. Traži se novi premijer sa novom vladom koja će Britaniju vratiti politici Bregzita i njenoj suverenoj političkoj praksi. A poznato je da svi ti neformalni sastanci u londonskom Sitiju daju "formalne rezultate". To bi moglo da znači da Ukrajina ipak ne može da spasi Džonsonovu političku sudbinu. Pogrešna procena.
boris i zelenski
© APABoris Džonson i Vladimir Zelenski u pratnji naoružanih čuvara, Kijev, april 2021.
Politička Britanija je odavno u začaranom krugu samodestrukcije ali dovoljna većina građana Kraljevstva je izglasala Bregzit i kasnije masovno glasala za Džonsona upravo zato da bi zemlja iskoračila iz tog začaranog kruga, a izlazak iz EU je bio viđen kao prvi korak.


Od toga se ništa još uvek nije desilo, naprotiv. Mnogo je simbola te samodestrukcije, a jedan od njih je i, na primer, uništavanje velikog teniskog turnira u Vimbldonu. Pod pritiskom vlade organizatori su zabranili učešće tenisera iz Rusije i Belorusije. Potom su Asocijacija teniskih igrača (ATP) i Svetska teniska asocijacija (WTA) odlučile da se ove godine turnir u Vimbldonu ne boduje i da se čak teniserima oduzmu prošlogodišnji bodovi. Tako je britanska vlada doprinela da taj vodeći teniski turnir postane samo egzibicioni.

Bez obzira na u većem delu sveta ustaljene stereotipe o Britancima, tačnije o Englezima, aktuelna politika Londona je velika šteta ne samo za Kraljevstvo, nego i šire. Jer, u Kraljevstvu još uvek postoji velika akumulacija iskustva i mudrosti koji bi mogli da budu od koristi svima u ovom vremenu promena i kriza bez kraja. Uostalom, to je bila i jedna od osnovnih ambicija Bregzita. Umesto tih prednosti, politički London je dao šansu Ukrajini.
Siniša Ljepojević je publicista i dugogodišnji kolumnista Novog Standarada