Ponerology
© Red Pill Press
Kao što je spomenuto u ranijoj objavi, primijetio sam da je Andrew Łobaczewski važan znanstvenik koji je uveo koncept patokracije i koji me upoznao s važnošću sustavnog upada psihopata u politiku. U svojoj knjizi Politička ponerologija u nekoliko je navrata opširno raspravljao o fenomenu za koji ne daje precizan naziv. Evo nekih njegovih zapažanja.

On govori o vremenima ekstremne ugode, u kojima averzija prema nelagodi navodi ljude da se opiru tome da čuju neugodne istine:
U takvim vremenima, sposobnost za logičnu i discipliniranu misao, rođenu iz potrebe u teškim vremenima, počinje blijedjeti. Kada zajednice izgube sposobnost psihološkog razuma i moralne kritike, procesi stvaranja zla se intenziviraju na svim društvenim razinama, bilo individualnim ili makrodruštvenim, sve dok ne dovedu do "loših" vremena.

Kada nekoliko generacija bezbrižnosti "dobrog vremena" i rastuće histerije rezultira društvenim deficitom u pogledu psiholoških vještina i moralne kritike, to utire put patološkim spletkarošima, opčiniocima [Spellbinders, op. prev.], čak i primitivnijim varalicama i njihovim organiziranim sustavima društvene i moralne destrukcije da djeluju i da se stope u procese nastanka zla. Oni su bitni čimbenici u njegovoj sintezi.
Njihovi ciljevi i ideje, koji proizlaze iz devijantnog načina doživljavanja, lako se zakače za umove u kojima je osjećaj i razumijevanje psihološke stvarnosti već počeo propadati.

Psihološke značajke takvih kriza nedvojbeno nose pečat vremena i civilizacije o kojoj je riječ, ali jedan zajednički nazivnik morao bi biti pogoršanje histeričnog stanja društva. Ova "vrlo zarazna bolest" ili, još bolje, formativni nedostatak karaktera, višegodišnja je bolest društava, posebno privilegiranih elita.

Sjedokosi Europljani koji danas žive u SAD-u zapanjeni su sličnošću ovih fenomena s onima koji su dominirali Europom u doba njihove mladosti. Emocionalizam koji dominira individualnim, kolektivnim i političkim životom, kao i podsvjesna selekcija i zamjena podataka u rasuđivanju, otežava komunikaciju.


Komentar: Za više informacija o sličnostima u SAD-u danas i bivšim socijalističkim državama, pogledajte sljedeću MindMatters emisiju: MindMatters: The Rise of Homo Americanus with Zbigniew Janowski


I malo dalje u svojoj knjizi, on dodaje ovo opažanje, koje vrijedi opširno citirati:
Neoštećeno moždano tkivo zadržava prirodna psihološka svojstva naše vrste. To je osobito vidljivo u instinktivnim i afektivnim reakcijama, koje su prirodne, iako često nasilne i nedovoljno kontrolirane. Iskustva, problemi i ideje ljudi s... anomalijama rastu u mediju normalnog ljudskog svijeta kojem po prirodi pripadaju. Stoga njihov abnormalni način doživljavanja, njihove anomalije razmišljanja i njihove egoistične težnje relativno lako ulaze u umove drugih ljudi i percipiraju se unutar kategorija prirodnog svjetonazora i njegovih moralizirajućih tendencija.

Takvo ponašanje karakteropatskih osobnosti terorizira i traumatizira umove i osjećaje normalnih ljudi, postupno ih lišavajući sposobnosti korištenja zdravog razuma. Unatoč njihovom otporu i kritičkim reakcijama, normalni ljudi usvajaju takav psihološki materijal i navikavaju se na krute navike patološkog mišljenja i doživljavanja.
U njegovoj knjizi postoji mnogo zapažanja sličnog tipa. I većina njih ima sličan apstraktan okus. Međutim, ono što bi trebalo biti jasno jest ideja da su društva u određenim trenucima svoje povijesti slaba na to da ih zarobe ti patološki spletkaroši, opčinioci [Spellbinders, op. prev.] i primitivni varalice. Ovaj proces zarobljavanja iskorištava atrofirane kritičke sposobnosti kako bi korumpirao proces mišljenja i komunikacije većine, klinički normalnih ljudi. Ova korupcija normalne misli i komunikacije gura društvo u neku vrstu psihopatskog svijeta snova. Tijekom tog vremena, psihopati uvelike proširuju svoju vladavinu, čak - na veliku bijedu normalnih ljudi - stječu odlučujuću političku moć. Taj ishod je ono što Łobaczewski naziva patokracijom. Međutim, čini se da on nema riječ za taj psihopatski svijet snova koji u nekom trenutku učinkovito opčinjava klinički normalne ljude, dopuštajući uspon psihopata na političku moć.1

Kako mi se čini, da bismo se protiv nečega mogli boriti, moramo to moći identificirati - a budući da je u pitanju mogućnost katastrofalne ljudske patnje - želim ispraviti ovu prazninu uvođenjem u proučavanje patokracije koncepta "psihorijum" [psychorium, op. prev.], koji sam predstavio u prethodnom postu, spekulirajući o tome kako globalističko krilo vladajuće frakcije menadžerske klase koristi svoje jezične vještine za generiranje samosvrsishodne distorzije u polju stvarnosti. Ponekad je korisno, kada se uhvatite u koštac s neologizmom poput "psihorijum", razmotriti usporedive jezične konstrukte. Jedan koji je koristan i na koji bih ovdje ukazao je izraz senzorij [Sensorium, op.prev].

Ovaj univerzalno prihvaćen izraz etimološki je sastavljen od korijena riječi "osjetilo" [Sense, op. prev] i sufiksa "orium". Potonje se odnosi na "imati veze s, karakterizirano, težiti da, mjesto za," ono za što je vezan sufiks. Dakle, senzorij bi se mogao okarakterizirati kao područje osjetila. To je prostor senzualnog iskustva: gdje su osjetila definirajuće konture tog iskustvenog područja. Isto tako, namjeravam da psihorijum okarakterizira područje psihopatskog: područje ili prostor čije su konture definirane kvalitetama psihopatije.

Nužnost takvog izraza diktirana je priznanjem u patokratskoj literaturi da politički psihopati namjerno djeluju kako bi poremetili osjećaj normalnosti u svijetu. Stvoreni društveni kaos istovremeno dezorijentira klinički normalne, otežavajući im prepoznavanje i suprotstavljanje nadirućoj patokraciji i stavlja psihopata - koji ne doživljava takvu dezorijentiranost - u psihološku prednost. Mnogi klinički normalni ljudi, pokušavajući se prilagoditi, bojeći se negativnih posljedica nesukladnosti, ponašat će se u skladu s novonametnutim uvjetima i time ih unaprijediti i legitimirati.

Sve ovo spada pod ono što ja zovem psihorijum. Prostor psihopatskog mentaliteta, bilo kao uvjeti koje su nametnuli politički psihopati ili perpetuirani od strane klinički normalnih ljudi koji pokušavaju preživjeti u tim uvjetima, jest psihorijum. Psihorijum je proživljeno iskustvo psihopatije kako je društveno i politički manifestirana u svijetu - bez obzira na to tko proživljava to iskustvo. Patokracija je upravljanje ili sustav vladavine psihopata; psihorijum je masovna psihologija koja omogućuje patokraciju.2

Nadam se da je ovaj dodatak leksikonu i koristan i ekonomičan. Predlažem ga uz punu svijest o širem kontekstu u kojem takav prijedlog treba razumjeti. Doista, kao što će ostatak ovog posta pokazati, takva svijest ima refleksivnu kvalitetu. Pojašnjavanje pojmova, pa čak i izmišljanje neologizama pridonosi znanju tako što pomaže fiksirati značenja na dovoljno preciznom mjestu da bude dostupno svakom sugovorniku. Jezik izrasta iz svijeta simboličkih nijansi. Kao što sam tvrdio drugdje, naša se simbolička komunikacija razvila upravo kako bi zasjenila naše označavanje nijansama.3 Dakle, što bolje odredimo svoje izraze, nove ili tradicionalne, to su nam veće šanse da se približimo zajedničkom razumijevanju istine i konstituiramo održivu zajednicu rasprave.

Upravo suprotno od ovoga je nastojanje (namjerno ili ne) da se ljude zbuni oko značenja riječi. Očigledni primjeri takvih pokušaja zbunjivanja su korištenje varljive motte and baileyjeve zablude ili subverzija tradicionalnih značenja riječi sa semantikom trojanskog konja. Trenutačno popularan primjer motte i bailey strategije očit je u obrani kritičke rasne teorije. Kada se nađe pod povećalom javnosti, branitelji KRT-a pribjegavaju motteu inzistirajući na tome da je to nešto bezazleno ili čak naizgled kreposno, poput obuke za rasnu osjetljivost ili antirasizma. Samo kada šira javnost ne obraća veliku pozornost, dvorac je okupiran i otvoreno se govori o iskorjenjivanju bjelaca ili nametanju komesara za rasnu jednakost.

Semantika trojanskog konja očita je, na primjer, u popularnom instrumentaliziranju izraza kao što je "inkluzija". Kada određeni aktivisti traže njegovo dodavanje u dokumente za javnost, većina normalnih ljudi pretpostavlja da to predstavlja tradicionalnu upotrebu izraza. Ova tradicionalna uporaba ukazuje na neisključivost. Možda bi se moglo pretpostaviti da se bori protiv diskriminacije. Može nositi konotacije suosjećanja, prijaznosti i pravednosti. Međutim, za one koji provode strategiju trojanskog konja, zapravo se prokrijumčari u organizacijski kontekst zabranu kritike privilegiranih ljudi ili ideja.4 Takva je kritika zabranjena jer čini da se privilegirani ljudi osjećaju nesigurno u vezi sa svojom privilegijama, i stoga se tvrdi da ih zapravo ne uključuje.

Pod krinkom inkluzivnosti, dakle, "uključivanje" u praksi je eksplicitno isključivanje neprivilegiranih ideja ili ljudi koji bi ih promovirali (npr. konzervativci, libertarijanci, populisti ili liberali), ili u nekim slučajevima ljudi koji su jednostavno uzeti kao simbol tih ideja ili povezane nesigurnosti privilegiranih (npr. muškarci ili bijelci). Ono što su normalni ljudi, koristeći tradicionalno semantičko razumijevanje, mislili da je uključivanje zapravo je semantika trojanskog konja za krijumčarenje u politikama namjernog isključivanja. I, naravno, s obzirom na dva dostupna značenja riječi, u krajnjem slučaju, kada se pozovu na semantiku trojanskog konja, takvi se aktivisti mogu vratiti i vraćaju se motte i bailey strategiji, tvrdeći da "uključivanjem" samo pokušavaju spriječiti diskriminaciju.

Takvi lingvistički trikovi, s namjerom ili ne, nagrizaju zajednicu rasprave, ugrožavajući našu zajedničku potragu za istinom, stvarajući semantičku zbrku i kognitivni kaos. Oni zabijaju klin između stvarnog, empirijskog svijeta i naših načina da međusobno komuniciramo o tom stvarnom svijetu. Oni kvare jezik u svrhu društvenog, kognitivnog kaosa. Oni zapravo stvaraju samo polje iskrivljenja stvarnosti koje rađa psihorijum. Dodavanje neologizama poput "psihorijum" u leksikon, pročišćavanje naših alata za društveni opis, pomaže nam da se uhvatimo u koštac s istinom i komunikacijom.

Te druge lingvističke strategije, motte i bailey i trojanski konj, čine suprotno. I time pokazuju vrijednost koncepta psihorijuma; njihove strateške operacije suštinski su artefakti psihorijuma na djelu — oblik kognitivne kolonizacije. Prepoznavanje ove kognitivne kolonizacije, u psihopatološki socio-mentalni prostor, bitno je za protivnike patokracije kako bi shvatili protiv čega se bore. Borba protiv psihorijuma je rovovski rat oko teritorija koji je sama spoznaja.
  • 1 On se doduše približio karakterizaciji ovog fenomena izrazom "histerizacija". Međutim, ovaj izraz više je usmjeren na karakterizaciju psihodinamičke prirode procesa i povezanih uvjeta paralize upravljanja. Koliko god to bilo vrijedno, ne izaziva ono vrijedno priznanje da takva histerizacija doprinosi psihosocijalnom prostoru koji ljudi (doslovno) kognitivno nastanjuju. To je kognitivno zarobljavanje, ili možda točnije kolonizacija.
  • 2 Da, priznajem lingvističkim privrženicima da bi točnija konstrukcija bila glomazniji "psihopatorijum". Međutim, u velikodušnom duhu koji je dopustio da manje točna "homofobija" zamijeni točniju, ali glomaznu, "homoseksualofobiju", možda bi i meni mogla biti dopuštena ova mala lingvistička dozvola.
  • 3 McConkey, Not for the Common Good: Communication and Human Evolution.
  • 4 U ovom kontekstu, privilegiju određuju "intersekcijske" hijerarhije.