U svojem znanstvenom radu objavljenom u publikaciji Science, znanstvenici opisuju detalje uređaja koje su razvili profesori Stéphanie Lacour i Grégoire Courtine, koji se spajaju direktno na leđnu moždinu.
Uređaji su rastezljivi i savitljivi, što znači da ne stvaraju prijetnju po novo ozljeđivanje leđne moždine, kao ni stvaranje trenja koje bi moglo izazvati upale. Znanstvenici čak tvrde da se ti implantati ponašaju vrlo nalik na živo tkivo kada ih se ugradi u tijelo.
Električni impulsi i farmakološki sastojci koje stvaraju i unose ovi implantati, omogućuju tretiranje ozljeda leđne moždine, odnosno stimuliraju i reanimiraju živčane stanice na mjestu povrede, čime u osnovi liječe paralizu.
Komentar: U sljedećem videu na engleskom jeziku jedna od znanstvenica objašnjava princip rada i ugradnje implantata.
Nekoliko tjedana nakon što su ovaj implantat ugradili u miševe, paralizirane životinje su bile u mogućnosti samostalno hodati, s time da su morale proći i svojevrsni trening hodanja.
Pored toga, čak i nekoliko mjeseci od kako su počeli nositi implantate, miševi nisu pokazali znakove upala, oštećenja, odbacivanja ili drugih reakcija na područjima ozljeda.
Švicarski znanstvenici vjeruju da će u ne tako dalekoj budućnosti, ovo pomoći i paraliziranim ljudima da ponovno prohodaju.
Komentar: Bio bi to fantastičan napredak da se omogući paraliziranima da ponovno hodaju. Međutim, to također predstavlja i problem da se nečije tijelo spaja na implantat koji oponaša najosjetljivije područje tijela, kralježnicu i mozak. To će samo dodatno zamagliti granicu između čovjeka i stroja. I dok će neki reći da je vrijedno zbog liječenja paralize, vrijedi također i razmotriti posljedice takvog izuma.