tajna služba
© Ilustracije Thomas Danthony
Operacija Ptica rugalica bio je opsežni program Središnje obavještajne agencije (CIA) koji je započeo tijekom prvih godina Hladnog rata. Cilj programa bila je manipulacija američkih i stranih medija u čisto propagandne svrhe.

Prema autorici Deborah Davis, vodeći američki novinari bili su unovačeni u pravu propagandnu mrežu za operaciju Ptica rugalica. Potpora CIA-e raznim grupama i udrugama prvi put je službeno potvrđena kada je u travnju 1967. objavljeno da Nacionalna studentska udruga prima novac od CIA-e.

Istrage Kongresne Churchove komisije 1975. razotkrile su, kroz operaciju Ptica rugalica, raznolike veze CIA-e s novinarima i raznim građanskim skupinama, u Americi i inozemstvu.

Predsjednik John F. Kennedy obično se smatra pokretačem ove operacije. Navodno, cilj joj je bio (samo) "prepoznati izvor curenja informacija iz vlade prisluškivanjem komunikacija novinara".

Zapravo, pokušaji CIA-e i drugih američkih obavještajnih agencija da utječu na javno mnijenje, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu, daleko su složeniji, opsežniji, razgranatiji i stariji od navedenog datuma.

Početak križarskog rata

Njihov trag može se pratiti barem od 1947. godine.

Prema istraživaču Nathanu Glaseru, "Kremlj je na početku Hladnog rata uspostavio Informbiro (Cominform) kako bi koordinirao aktivnosti koje su bile oruđe sovjetske vanjske politike." Nakon što je sovjetsko vodstvo osnovalo Informbiro, međunarodnu komunističku organizaciju, agenti CIA-e odlučili su komunističkim skupinama pod njegovom kontrolom suprotstaviti zapadne skupine, uključujući ne samo izrazito antikomunističke i desničarske skupine, već i "druge skupine diljem ideološkog spektra ".

Mnogi od njih nisu znali da primaju novac od američke obavještajne agencije ili su to znali samo čelnici.

1950. godina označava početak "Križarskog rata za slobodu" - još jedne tajne operacije CIA-e čiji je cilj bio financiranje Radija Slobodna Europa.

"Kongres za kulturnu slobodu", novi tajni projekt CIA-e, čije je područje djelovanja bila kultura, osnovan je 26. lipnja 1950. godine.

Pravila po kojima radi CIA

Godine 1967. brojne tajne CIA-ine subvencije udrugama i časopisima postale su javne. Odluka da se agenciji zabrani rad u Americi i da se ubuduće fokusira na inozemne operacije pokrenula je raspravu u SAD-u o njezinim aktivnostima.

Časopis Time sažeo je ovu "dilemu" na sljedeći način: "Je li ispravno i mudro u slobodnom društvu, ili možda čak nužno, da navodno neovisne organizacije primaju tajne subvencije?"

Drugim riječima, tijekom i nakon Hladnog rata, u Americi i inozemstvu, CIA je pokušavala usmjeravati i kontrolirati intelektualce, javne djelatnike, novinare, profesore, studente i, prije svega, buduće lidere. Agencija je svoj utjecaj širila novcem koji je uglavnom uplaćivan tajno, odnosno podmićivanjem - i uglavnom je u tome uspijevala.

Kao što je Thomas Braden, tadašnji predsjednik Kalifornijskog odbora za obrazovanje i prema sopstvenom priznanju agent CIA-e, napisao za Saturday Evening Post 1967.: "Jesu li tajne isplate CIA-e nemoralne? Kako CIA-ini napori prikupljanja obavještajnih podataka bilo gdje mogu biti sramotni? Nije sramota tražiti od nekoga da učini nešto kako bi pomogao svojoj zemlji."

"Ljudi koji iznose ove optužbe moraju biti naivni, ili još gore. A neki se samo prave da su naivni", smatra Braden.

Tvrdio je da je CIA djelovala u raznim zemljama slijedeći ova pravila: "Ograničite novac na iznose koje privatne organizacije mogu potrošiti na pravi način. Koristite legitimne, postojeće organizacije; prikrijte opseg američkih interesa; zaštitite integritet organizacije ne zahtijevajući od nje da podržati svaki aspekt službene američke politike."

Kontaminirane (dez)informacije

Prema istraživaču Hughu Wilfordu sa Sveučilišta Harvard, krovna organizacija CIA-e u području informiranja tijekom 60-ih i 70-ih godina bila je "Nezavisna informacijska služba". Osnovan je 1959. s prvotnim ciljem "slanja mladih američkih antikomunista na festival mladih u Beču kako bi mogli učinkovito raspravljati s komunističkim organizatorima festivala braneći Sjedinjene Države od komunističke kritike".

Takve "obrane" nisu uvijek bile "učinkovite". Trebalo je ušutkati političke protivnike. No širenje laži često izaziva neželjene posljedice i izmiče kontroli.

Bivši službenik CIA-e Ralph McGee u knjizi "Smrtonosna obmana: Mojih 25 godina u CIA-i" tvrdi da je agencija često slala izmišljene vijesti novinama kako bi širila ideje koje su odgovarale njezinim ciljevima. "Priče koje je podmetnula CIA širile su se dalje, preko drugih novina i to u malo izmijenjenom obliku, ili su čak predstavljane kao vijesti, koje su potom kopirali drugi novinari."

Kako upozorava McGee, negativan negativan učinak imale su i propagandne laži koje je podmetala CIA kako bi oblikovala javno mnijenje, "kontaminirajući" informacije koje je ova agencija prikupljala. Primjer koji navodi, temeljen na vlastitom iskustvu, je "CIA-ino lažiranje isporuka oružja koje se navodno šalje morem u Vijetnam kako bi agencija dokazala inozemnu potporu Vijetkongu".
"CIA je prikupila tone oružja iz komunističkih zemalja iz vlastitih skladišta, ukrcala oružje na vijetnamski brod, lažirala vatreni okršaj, a zatim pozvala zapadne novinare da dokažu da je Sjeverni Vijetnam slao pomoć Vijetkongu. Drugi izvori preuzeli su priču, a marinci su ubrzo počeli patrolirati vijetnamskom obalom kako bi presreli navodne krijumčare oružja."
Drugim riječima, opasnost uspješne propagande leži u činjenici da onaj tko širi dezinformacije i sam vjeruje svojim lažima kao u istinu.

Prikriti ili razotkriti?

Godine 1973. Washington Star News izvijestio je da je CIA zaposlila više od trideset Amerikanaca koji rade u inozemstvu kao novinari, pozivajući se na internu istragu agencije koju je naredio tadašnji direktor William Colby.

Do sličnih zaključaka došao je Kongresni Churchov odbor 1975., koji je zaključio da CIA "održava mrežu od nekoliko stotina pojedinaca diljem svijeta" koji daju obavještajne podatke i pokušavaju utjecati na mišljenje korištenjem otvorene ili prikrivene propagande.

Ovi pojedinci također omogućuju CIA-i izravan pristup velikom broju stranih novina i časopisa, brojnim tiskovnim uredima i novinskim agencijama, radijskim i televizijskim postajama, komercijalnim izdavačima knjiga i drugim stranim medijima.

Što se tiče medija u SAD-u, Churchov odbor zaključio je da je oko 50 posto američkih novinara na ovaj ili onaj način zaposleno u CIA-i. Od toga, "manje od polovice su akreditirani novinari (novinari koji rade pod ugovorom) od strane američkih medijskih organizacija. Preostali pojedinci su 'neakreditirani' slobodni novinari i predstavnici medija u inozemstvu. Osim toga, više od desetak novinskih organizacija i komercijalnih izdavačkih kuća u SAD-u djeluju kao američki agenti u inozemstvu. Neke od tih organizacija nisu bile svjesne da im je CIA pružila pokriće za njihove aktivnosti."

Teorija i praksa zavjere

Novinar Carl Bernstein je u članku iz listopada 1977. objavljenom u časopisu "Rolling Stone" napisao da je izvještaj Churchovog odbora zapravo zataškao stvarne odnose CIA-e s medijima. Bernstein je također naveo niz novinara i organizacija za koje su mu sami službenici CIA-e, koje je intervjuirao, rekli da rade za CIA-u.

Kako je CIA odgovorila na ove i slične optužbe?

Depeša iz sjedišta CIA-e u Langleyju, datirana u travnju 1967., glasi: "Teorije zavjere često bacaju sumnju na našu organizaciju, na primjer, lažnim tvrdnjama da je Lee Harvey Oswald radio za agenciju. Svrha ove depeše je pružiti materijal za suprotstavljnje i diskreditirati tvrdnje teoretičara zavjere, kako bi se spriječilo kruženje takvih tvrdnji u drugim zemljama."

CIA je naložila agentima diljem svijeta da "razgovaraju o (CIA) problemu publiciteta s prijateljskim kontaktima, posebno političarima i urednicima" i da "koriste propagandne alate za odbijanje napada kritičara".

U tu svrhu, dodaje se u depeši, "osobito su prikladni prikazi knjiga i kratki članci".

Nema sumnje da je stanje danas neusporedivo gore nego u doba kada su se vodile takve istrage, poput istrage Churchovog odbora. CIA i druge američke obavještajne službe djeluju i sada, u SAD-u i inozemstvu, a njihove aktivnosti i financiranje odavno su izvan kontrole Kongresa i predsjednika. Operacija Ptica rugalica danas pripada povijesti samo zato što su je zamijenile mnoge slične i daleko opsežnije obavještajno-propagandne operacije diljem svijeta.

I danas se američke obavještajne službe brane od kritičara optužujući ih za širenje "teorija zavjere". Kako je američki pisac Gore Vidal, koji se posebno bavio "američkom nacionalnom sigurnosnom državom", odgovorio na takve optužbe za širenje "teorija zavjere"? - Ja se ne bavim teorijom, već praksom zavjere.