Psihopati dominiraju halama moći i u SAD-u i u cijelom svijetu. Trenutačni ekonomski, politički, vojni i pravni sustav uzgaja psihopate, nagrađuje psihopatsko ponašanje i kažnjava one sa savješću i integritetom. Psihopati će biti prirodno privučeni i konvergirati na vrhu piramide moći koliko iz vlastite prirode gladi za moći toliko i zbog hijerarhijskog sustava koji zahtijeva i potiče one koji mogu lagodno funkcionirati bez savijesti, osjećaja krivnje ili iskrene empatije prema drugima.

Psihopati su zaljubljeni u moć i poduzimanje rizika, majstorstvo manipulacije, oportunizam za vlastite potrebe i samouzdizanje, i drže doktorate iz varanja i obmane. Psihopati su superinteligentni šarmeri koji su veoma vješti u izigravanju drugih da dobiju ono što žele. Veoma su dobri u čitanju drugih ljudi, razumijevanju njihovih motiva i vrijednosti, odlični u učenju njihovih slabosti i visoko efektivni u induciranju suosjećanja i osjećaja krivnje u drugima.

Instinktivno znajući što drugi žele čuti, psihopati su nadareni u pridobivanju drugih, dajući im lažan osjećaj da su posebni i potrebni. Stručnjaci su u ostavljanju pozitivnog i dugotrajnog upečatljivog prvog dojma, prvotno pokušavajući pokazati da su brižni i puni razumijevanja, ali samo na površan, neoriginalan način. Njihova urođena oštra inteligencija, društvena karizma i šarm, ekstrovertna energija, vrhunsko samopouzdanje su sve oružja koja upotrebljavaju iz svog moćnog arsenala, kako bi pridobili, nadjačali i kontrolirali druge, posebno da pridobe one prožete moći i pozicijama za kojima oni žude.

Psihopati imaju čudnovatu sposobnost da, kopajući po tuđem mozgu, traže informacije, znanje, kreativne ideje i tajne, iskorištavajući ih u svoju korist, bivajući živi dokaz da je informacija moć, paradirajući ih kao vlastite ideje i znanje, spretno uzimajući i primajući nezaslužene zasluge i pohvale od šefova i onih na moći. Oni su nadareni glumci, sposobni na kameleonske prilagodbe prema određenoj društvenoj okolini i kompaniji. Iako im nedostaje kapacitet osjećanja emocije s dubinom i intenzitetom, kao glumci manipulacije mogu producirati krokodilske suze za bilo koji tada potreban učinak.

Dio mozga koji regulira emocije, amigdala, manje je aktivna u psihopata. Tako oni ne osjećaju strah, tugu, žaljenje ili gađenje koje ostali od nas doživljavamo. Samo kada služe sebi, glumit će uplašenost, da im je žao, ogorčenost ili iznenađenje, i ključna riječ ovdje je glumiti, jer je to sve što mogu kada dolazi do pokazivanja pravih emocija. Oni nemaju problema sa započinjanjem predstave emocija kada su odlučni manipulirati drugima, najčešće nabijajući im osjećaj krivnje ili pokušavajući dobiti suosjećanje. Jedina istinska emocija koju psihopati izražavaju jest ljutnja kada su njihove manipulacije spriječene ili ignorirane. Često koriste taktike zastrašivanja i mogu se ponašati impulzivno ili čak nasilno kad su razljućeni, pogotovo kao odgovor na ono što su shvatili kao osobnu uvredu ili izdaju povjerenja ili nedovoljno poštivanja njihovog autoriteta. Ali najčešće njihova emocionalna tirada služi za manipuliranje, dobivanje moći i vladanje nad drugima.

Za vrijeme Baracka Obame, deset puta više ljudi je ubijeno američkim dronovima nego za vrijeme Busha. Trenutno pod Trumpom, napadi dronovima su se povećali još više.

Iz perspektive milijuna ljudi širom svijeta koji trpe smrt i uništenje pod krinkom američke 'slobode i demokracije' SAD su zločinačka država. Iza njihovog lukavstva se krije pohlepa i žudnja za moći. Hoće li obični ljudi svijeta ikada vidjeti prostu istinu iza retorike koja zvuči plemenito?

CIA nije mogla da sačuva svoje tajne...

„Vikiliks“ je ponovo šokirao čitav svet, ali ponajviše američku obaveštajnu zajednicu. Ove nedelje, kao što je poznato, organizacija Džulijana Asanža objavila je preko 8.000 dokumenata američke Centralne obaveštajne agencije (CIA), koji su pokazali da ova tajna služba ima tehnologiju — kompjuterske viruse i slična oružja za masovno uništenje u sajber-prostoru — kojima može da svaki pametni telefon i televizor pretvori u prislušni uređaj, da hakuje sve kompjuterske operativne sisteme, da čuje svaki razgovor i pročita svaku poruku koju poželi, da može da iz daljine preuzme kontrolu nad sistemima za upravljanje u modernijim automobilima...

A ipak, iako sve to može, CIA nije mogla da sačuva svoje tajne.

O „Vikiliksovim“ otkrićima, o delovanju CIA i (ne)postojanju civilne kontrole nad ovom obaveštajnom hidrom u „Novom Sputnjik poretku“ govorili su Andreja Savić, nekadašnji direktor Bezbednosno-informativne agencije (BIA), i advokat Branko Pavlović.

„Vikiliks“ je svojim otkrićem špijunskih oruđa CIA, navodi Andreja Savić, „nesporno izazvao krupne posledice po američku obaveštajnu zajednicu. Štete, dakle, svakako ima, ali, u ovom trenutku je teško sagledati njene razmere...“

„Ovo je treći krupan korak u raskrinkavanju prljavih metoda Sjedinjenih Američkih Država i njenih službi“, navodi naš sagovornik, podsećajući na „Vikiliksovo“ objavljivanje diplomatskih depeša Stejt departmenta i otkrića Edvarda Snoudena o delovanju NSA (Nacionalne bezbednosne agencije) u vezi s programima masovnog prikupljanja elektronskih podataka.

Izuzetno visok stepen nezaposlenosti doveo je do toga da je u okviru većine profesija broj ljudi koji traže posao daleko veći od broja slobodnih radnih mesta. Za određeni deo programera ili visoko kvalifikovanih stručnjaka iz tehničkih oblasti traženje posla nije toliko problematično zato što postoji tražnja za takvim kadrovima, ali oni predstavljaju samo jedan mali procenat radne snage, dok je većina ostalih osuđena na slanje desetina i desetina aplikacija na koje najčešće ne dobijaju nikakav odgovor, na obijanje pragova različitih kompanija i prijavljivanje na konkurse koji su vrlo često raspisani za već unapred poznate kandidate, čak i onda kada se javno objavljuju. Za poslove za koje nije potrebna neka posebna kvalifikacija, kao što su vozači, čuvari ili prodavci, nije retkost da se prijavi više desetina kandidata za jedno radno mesto, a jedini poslovi koji mogu da se dobiju lako, bez obzira na obrazovanje i iskustvo, jesu oni u telemarketingu, kao i poslovi promocije i prodaje od vrata do vrata ili na ulici, pri čemu zaradu ovde najčešće čini isključivo procenat od prodatih proizvoda ili usluga.

Nezaposleni mogu da očekuju vrlo malo pomoći od Nacionalne službe za zapošljavanje (u kojoj nije retkost da se ljudima sa završena dva fakulteta ili sa doktorskim diplomama umesto potencijalnog zaposlenja nudi prekvalifikacija), tako da bi ovoj instituciji mnogo više odgovarao naziv Nacionalna služba za evidenciju nezaposlenih. Nezaposleni su suočeni sa veoma ograničenim izborom prilikom traženja posla i većina prilikom pregledanja različitih konkursa shvata da su ili premladi, ili prestari, ili bez dovoljno iskustva, ili sa previše iskustva, ili previše obrazovani, ili nedovoljno obrazovani, ili sa previše specijalizovanim kvalifikacijama, ili sa nedovoljno specijalizovanim kvalifikacijama, ili da prosto nisu spremni da mesecima volontiraju ili stažiraju gotovo bez bilo kakve novčane naknade. S obzirom na ovakvu situaciju većina ljudi je primorana da prihvati bilo kakav posao koji može da pronađe, vodeći se filozofijom: „Daj šta daš, bitno je da se radi“. Sve više postaje pravi luksuz razmišljanje o tome koliko je plata manja od minimalne potrošačke korpe u Srbiji, da li će iz nje moći da se plate svi mesečni računi, koliko će posao zahtevati prekovremenog neplaćanog rada i slično.

Našim društvom upravljaju bezumni ljudi sa bezumnim ciljevima. Mislim da nama vladaju luđaci i mene bi mogli zatvoriti kao ludog samo zato što sam to rekao. To je najluđe u svemu tome.

Lennon i drugi iskazuju očiglednu paranoju koja počiva u svima nama. "Svijet je poludio!" Najčešće ovaj glas utišavamo u sebi, i prihvaćamo pogled na svijet onako kako nam to drugi propisuju. No tko su ti drugi i što oni žele?

Termin psihopat obično ima kriminalne konotacije, zahvaljujući prikazima bolesnih, izopačenih i nasilnih psiho tipova u popularnim medijima. Uslijed masovnog neznanja došlo je do uobičajenog vjerovanja da psihopat ne nalazi funkciju, ulogu ili mjesto u otvorenom društvu. Brzopleta miskoncepcija koja nama, naizgled razumnoj većini, pomaže da izbjegnemo naše najgore strahove.

Svako vjerovanje da psihopat nije u stanju funkcionirati u otvorenom društvu je prema M.E. Thomas¹ - samodeklariranoj sociopatkinji - potpuno pogrešno. U pitanju nije sposobnost funkcioniranja, nego radije kakav kapacitet odnosno formu ta funkcija preuzima. Kako Thomas kaže, psihopati i sociopati imaju uzajamno prepletenu kliničku povijest; oba mogu funkcionirati, samo to čine na drukčiji način. I iako nije uvijek lako dokučiti kakvu sve masku ta funkcija može imati, u mnogim društvenim situacijama oni briljiraju.

Iako su predsednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama praktično tek završeni, tamošnja politička i javna scena uzburkana je kako nije bila još otkad je Ričard Nikson 1974. godine pod teretom afere „Votergejt“ bio prinuđen da podnese ostavku, kao prvi i dosad jedini američki predsednik koji je to učinio.

Ovih dana — zapravo, otkako je 20. januara preuzeo predsedničku dužnost — Donald Tramp je u sukobu s američkim medijima glavnog toka koje naziva „neprijateljima američkog naroda“, oni se zauzvrat u udarnim terminima pitaju da li je Tramp uopšte dovoljno uračunljiv i mentalno stabilan. Obaveštajne službe ovim medijima dostavljaju poverljive informacije iako im je zadatak da ih čuvaju, zvaničnike Trampove administracije smenjuju, a tek su postavljeni...

Ukratko, utisak opšteg haosa koji je primereniji nekoj od zemalja Trećeg sveta i krhke demokratije a ne o rasadniku i svetioniku demokratije, kako SAD vole sebe da posmatraju.

Ili je situacija i kudikamo ozbiljnija, da li se iza ovog haosa krije ozbiljna borba za prevlast u Vašingtonu, koja će neminovno imati uticaja i na čitav svet?

Šta se krije iza Trampovog rata s medijima? Da li američke bezbednosne službe ratuju protiv Donalda Trampa, i da li je u toku bitka između demokratski izabranog predsednika i strukture koje se često naziva „dubokom državom“?

O ovim pitanjima u „Novom Sputnjik poretku“ govorili su analitičar iz Vašingtona Obrad Kesić i nekadašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić.

Mislim da se svi možemo složiti da je bilo puno lažnih vijesti koje su došle s obje strane. Lažne vijesti su obično namjerne, iako su u nekim slučajevima rezultat iskrenih grešaka. No u posljednje vrijeme možemo vidjeti u potpunosti novi tip neistinitih vijesti. Ja ih zovem 'imaginarne vijesti'. Evo odličnog primjera iz Huffington Posta.
Gledao sam konferenciju za novinare predsjednika Trumpa na kojoj se navodno dogodio njegov "katastrofalan gubitak kontrole", i jedino što sam vidio je da Trump govori na način kako i inače govori. Huffington Post je gledao i očigledno vidio neki drugi skup okolnosti. To znači da imamo tri mogućnosti za razmatranje:

1. Huffington Post je vidio situaciju točno, dok sam ja halucinirao.

2. Moja verzija događaja je točna, a Huffington Post je halucinirao.

3. I Huffington Post i ja smo halucinirali.

Kad sam bio mlađi, automatski bih pretpostavio da sam ja u pravu i da je Huffington Post ili namjerno lagao ili obmanut. Moje odraslije razumijevanje svijeta je da većina ljudi halucinira većinu vremena. Živimo u našim vlastitim osobnim filmovima. Ovo je odličan primjer. Milijuni Amerikanaca su gledali istu konferenciju za novinare i pola nas je otišlo s mišlju da smo gledali posve drugačiji film nego druga polovica. Mnogi od nas su vidjeli Trumpa da govori na način kao i inače, i govori stvari koje i obično kaže. Drugi ljudi su vidjeli buncanje luđaka, gubitak kontrole.

To nisu isti filmovi.

Dakle, kako možemo znati tko halucinira u ovom slučaju? Najbolji način za raspoznati je traženjem okidača kognitivne disonance. U ovom slučaju, okidač je jasan. Trumpova neočekivana izborna pobjeda je prisilila Huffington Post da preinači svoje mentalne filmove iz jedne priče, u kojoj sebe smatraju ekstra pametnim piscima, u drugu, u kojoj su zapravo najgluplji politički promatrači u cijelom Sunčevom sustavu.

Od petka do nedelje održana je Minhenska bezbednosna konferencija, 53. po redu, redovni godišnji skup svetskih lidera, na kome se raspravljalo o ključnim globalnim bezbednosnim i geopolitičkim izazovima. Vladimir Putin, predsednik Rusije, ove godine nije bio među njima, ali njegova je senka i te kako prisutna.

Minhenska konferencija opisuje se, ne bez razloga, kao najveći svetski skup ove vrste, što potvrđuje i lista ovogodišnjih učesnika, koja uključuje i nemačku kancelarku Angelu Merkel i vicekancelara Zigmara Gabrijela, potpredsednika Sjedinjenih Američkih Država Majka Pensa, državnog sekretara Reksa Tilersona i sekretara za odbranu Džejmsa Metisa, ruskog i kineskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova i Vang Jia, njihove kolege iz Britanije i Francuske, Borisa Džonsona i Žan Marka Eroa, genseka NATO-a Jensa Stoltenberga i Rašida Alimova, generalnog sekretara Šangajske organizacije za saradnju, Džordža Soroša, Medlin Olbrajt, Bila Gejtsa...

Vladimir Putin, predsednik Rusije, ove godine nije bio među njima, ali njegova senka je i te kako prisutna. Govor koji je u Minhenu, na ovom skupu, on održao pre tačno deset godina, njegovo upozorenje Zapadu da čitav svet (više) nije njegov, koje Zapad nije želeo da čuje, ove je godine odjeknuo možda i jače nego ikada do sada. Toliko da Bezbednosni izveštaj, dokument koji se objavljuje uoči konferencije i koji predstavlja osnovu za diskusije koje će se voditi, već u svom naslovu govori o „postzapadnom postporetku“.

Šta to tačno znači, i koje su pretnje dosadašnjem zapadnom poretku identifikovali organizatori Minhenske konferencije? O tome su u „Novom Sputnjik poretku“ govorili diplomata Zoran Milivojević i publicista i istoričar Srđa Trifković.

U svom govoru u Minhenu 2007. godine, Vladimir Putin kritikovao je unipolarnost sveta uspostavljenu posle kraja Hladnog rata: „To je svet sa jednim gospodarom, jednim suverenom, što je opasno i za sve ostale i za samog suverena, jer ga razara iznutra“, rekao je dodavši da je takav poredak „i neprihvatljiv, i nemoguć“.

„Putina u to vreme niko nije dovoljno ozbiljno razumeo“, kaže Srđa Trifković, dokazujući svoju tvrdnju primerom Gruzije iz naredne, 2008. godine, „kada je Mihail Sakašvili smatrao da ima blanko ček iz Vašingtona da silom vrati Južnu Osetiju i Abhaziju u sastav Gruzije, na šta je Putin odlučno reagovao vojnom silom. Upravo je ruski kontraudar na taj događaj predstavljao i kraj onog monopolarnog perioda globalnog hegemonizma Sjedinjenih Država“.

Policija je izjavila da su izvješća o masovnim seksualnim napadima na žene u Frankfurtu na novogodišnju noć, koja su navodno počinjena od gomile pijanih izbjeglica i koja su se inicijalno pojavila u njemačkoj tiskovini Bild, izmišljena i neutemeljena.

Početkom veljače Bild je objavio priču o masovnim seksualnim napadima izbjeglica u ulici Fressgass u centru Frankfurta. Članak je potom uklonjen.

Jedna od žrtava, Irina A., 27 god., rekla je za Bild: "Oni [imigranti] su me hvatali ispod suknje, između mojih nogu, moje grudi, svugdje...Sve je više tih muškaraca dolazilo. Njihove ruke su bile svugdje," britanski Express je objavio, citirajući originalno izvješće.

Njene riječi je podržao Jan Mai, lokalni vlasnik puba koji je rekao da je rulja Arapa bila "izuzetno agresivna, da su vikali i gestikulirali rukama."

On je za Bild rekao, kako ga je citirao i Express: "Kad sam došao unutra, cijeli lokal je bio ispunjen s grupom od oko 50 Arapa. Nisu govorili njemački, pili su pića naših gostiju i plesali su prema njima. Žene su me zamolile za pomoć jer su ih napadali. Raspoloženje se u potpunosti promijenilo."Stranica Local je objavila, citirajući originalno izvješće, da su imigranti došli iz izbjegličkog centra iz savezne pokrajine Hessen, gdje se Frankfurt i nalazi.

Sjedinjene Američke Države (SAD) imaju novog predsednika. Donald Trump je (ne)očekivano pobedio na izborima i postao 45. predsednik ove države, ali za razliku od većine političara koji su se trudili da ne uvrede nikoga, Trump od prvog dana nije krio svoje velike planove. Neke njegove ideje su delovale toliko ekstremno da gotovo niko nije davao šanse ovom 70-godišnjem biznismenu na izborima, kao što je izgradnja zida na granici sa Meksikom da se spreče ilegalni imigranti i nastavak rata sa islamskim državama. Za naš sajt je ipak najbitnija priča kako će Trump da promeni način poslovanja u auto industriji, a kao što ćemo videti - nisu samo domaći proizvođači pogođeni njegovim odlukama.

Kako je sve počelo

Još tokom 2015. godine, Trump je najavio da želi da ugasi ili modifikuje North American Free Trade Agreement (NAFTA) ugovor. Ovaj ugovor je stupio na snagu 1994. godine i dozvoljavao je bescarinski uvoz između SAD, Kanade i Meksika, a ideja je stigla od strane tadašnjeg američkog predsednika Billa Clintona sa idejom da poveća izvoz. Nažalost za Amerikance, NAFTA je odnela između 350.000 i 700.000 radnih mesta u Meksiko, ali je smanjila broj ilegalnih imigranata i cene određenih proizvoda. Novi predsednik kaže da takav ugovor donosi više koristi Meksiku nego SAD-u i najavio uvozni porez na 35%. Trump se zatim koncentrisao i na Kinu i najavio da želi da poveća uvozni porez na 45%, što bi u velikoj meri povećalo cene proizvoda.