Mediji, a nažalost i stručnjaci, često brkaju značenje pojmova ketoza i ketoacidoza. Ketoza je normalno i bezopasno stanje tijela koje troši masnoću kao potrebnu energiju, dok je ketoacidoza pojava do koje dolazi kod neliječenog dijabetesa i može biti fatalna.

Ketoza ili nutricionistička ketoza je prirodno metaboličko stanje kod ljudi na prehrani s niskim udjelom ugljikohidrata. Kako smo već naučili, ljudsko tijelo kao “pogonsko” gorivo može trošiti glukozu (šećer), masne kiseline i ketone. Na prehrani s niskim unosom ugljikohidrata, obično do 50 g dnevno, iz metabolizma sagorijevanja masnoće stvaraju se ketoni. Tada se kaže da je organizam u ketozi, a prehrana koja dovodi do ketoze naziva se ketogena prehrana ili ketogena dijeta. Inače i na standardnoj prehrani koja se bazira na većem unosu ugljikohidrata, tijelo se u toku noćnog posta prirodno prebacuje u stanje ketoze, da bi se ujutro, nakon prvog obroka bogatog ugljikohidratima, vratilo u stanje glikolize (sagorijevanje glukoze za energiju).

Ketoacidoza ili dijabetička ketoacidoza nema veze sa smanjenim unosom ugljikohidrata, već je to vrlo opasno stanje koje može nastati kod nekontroliranog dijabetesa. Ako dijabetičar ovisan o inzulinu ne uzme inzulin, dolazi do oslobađanja nove glukoze pod djelovanjem hormona suprotnih inzulinu - glukagona i adrenalina. Također se razgrađuju masnoće i proteini, te se stvaraju ketoni u vrlo visokoj koncentraciji. Dakle, ketoacidozu odlikuje nenormalno visoka koncentracija ketona, istovremeno dok je šećer u krvi vrlo visok, zbog nedostatka inzulina. Ovo stanje može dovesti do zakiseljavanja krvi i može biti smrtonosno. Dijabetičar koji istovremeno ima povišen šećer i ketone mora uzeti inzulin, popiti dosta vode, te hitno potražiti liječničku pomoć.

Ljudi me često pitaju da im ukratko objasnim rat u Siriji. Teško, gotovo nemoguće. Ljudi kojima je Sirija tek vijest iz medija i kojima je Sirija samo još jedna od dalekih država u kojima se ljudi ubijaju iz njima malo poznatih razloga. Ukratko objasniti rat u Siriji je doslovno nemoguće, a da se ne spomenu neki vrlo bitni podaci koji datiraju još iz Prvog svjetskog rata i sporazuma Sykes-Picot o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, zatim oslobođenja od francuskog kolonijalnog utjecaja, ratova s Izraelom nakon Drugog svjetskog rata i okupacije Palestine, intervencije Sirije u libanonski građanski rat, gušenje pobune Muslimanskog bratstva u Hami, američke invazije na Irak...

Cijeli rat u Siriji je jedna dobro smišljena zavjera ponajprije skrojena u Washingtonu uz veliku podršku židovskog lobija. Njima Sirija kao moderna i jaka država u kojoj nije bilo nikakvog Zapadnog neokolonijalnog utjecaja i utjecaja globalnih korporacija, jednostavno nije odgovarala. Uz to, treba napomenuti da su plin, kao i mogući putevi plinovoda kroz Siriju sekundarni razlog rata što je najviše odgovaralo petromonarhijama Kataru i Saudijskoj Arabiji. Zato ću pokušati "ukratko" objasniti sirijski rat bez mnogo stručne i povijesne terminologije držeći se nekih nepobitnih činjenica i pomalo banalizirati stvari, jer građa koju treba obraditi i procesuirati je uistinu ogromna.

O Basharu Al Assadu

Sirijska povijest je uistinu turbulentna u zadnjih sto godina, prepuna raznih dešavanja, političkih previranja i ratova, i svi ti gore spomenuti događaji su direktno utjecali na današnje stanje. Spomenuti bilo koji podatak nekome neupućenom je čisto gubljenje vremena jer se čovjek vrlo brzo izgubi u svim tim podacima. Ali, za onoga tko je upućen u rat u Siriji, sve je kristalno jasno.

Najčešće pitanje je u vezi sirijskog predsjednika Bashara Al Assada. Većina ljudi ima uvriježeno mišljenje o njemu kao brutalnom diktatoru, jer eto, tako kažu na televiziji i u novinama. Iako je njegovo predsjedavanje potvrđeno nacionalnim referendumom, na pitanje da li je predsjednik Al Assad diktator, odgovaram - "ne u pravom smislu riječi". Zašto tako kažem? Moramo jednom zauvijek shvatiti da se temelji europskog rukovođenja država ne mogu u potpunosti implementirati u druge države koje su kulturom i mentalitetom drugačije od europskog. Mi govorimo o nekakvim civilizacijskim normama i postavljamo vlastite interpretacije civilizacijskog ponašanja području koja je kolijevka civilizacije. Nije li to malo paradoksalno?

Koliko smo puta čuli ovaj ponavljajući mit?

"Ljudi ne mogu zapravo da svare meso: ono truli u debelom crevu."
I njegovu varijantu: "Mesu je potrebno od 4 do 5 dana da se svari, jer ono mora prvo da satruli u vašem stomaku."
(Neke varijacije ovog mita tvrde da je čak potrebno i do dva meseca!)

Poput većine vegetarijanske propagande, to ne samo da nije tačno, već je inverzija istine. Kao što kaže poslovica: "Kada uperite prstom, vaša druga tri prsta su uperena prema vama." Hajde da krenemo na kratko putovanje kroz probavni sistem da vidimo zašto!

Putovanje kroz ljudski probavni sistem (skraćeno)

Ukratko, funkcija varenja je da razbije hranu koliko god je to moguće - u pojedinačne masti, aminokiseline (gradivne blokove proteina), i šećere (gradivne blokove ugljenih hidrata), koji se mogu apsorbovati kroz zid creva i koristiti od strane našeg tela.

Opšte je poznata i prihvaćena teza da pobjednici pišu istoriju. Međutim, upravo zbog toga je javnost često namjerno onemogućena da sazna punu istinu o suštinskoj prirodi pobjednika.

Na taj način se otvara put manipulacijama sa prošlim, sadašnjim i budućim političkim dešavanjima, a građani i građanke usmjeravaju da misle, vjeruju i rade onako kako je to u interesu onih koji drže svijet ovakvim kakvim jeste: bijednim, nepravednim, ružnim i na ivici apokalipse.

Slično je i sa istorijom Evrope poslije Drugog svjetskog rata. Činjenica je da je Evropa bila podjeljena između dva bloka jednog koji je bio pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i drugog koji je bio pod kontrolom Sovjetskog Saveza (uz nekoliko izuzetaka kao što je bila Jugoslavija).

Često se ovaj odnos snaga u Evropi ideološki opisuje kao sukob demokratije i diktature, otvorenog i zatvorenog društva, slobode i ropstva, itd. Ne može se, naravno, sporiti eksces negativnih osobina sovjetske politike i sovjetskog društva.

Međutim, u isto vrijeme, sa druge strane, imamo neutemeljenu idealizaciju političkih i društvenih aspekata sovjetskih protivnika tj. takozvanog zapadnog demokratskog sistema.

Skrivena istorija NATO-a

Ova idealizacija je neutemeljena i to ne samo zbog grubog ekonomskog raslojavanja i socijalnih oblika netrpeljivosti, kao što je rasizam, koje preovladavaju u okviru ovog sistema, nego i zbog toga što ne uzima u obzir ključni element sprovođenja spoljnopolitičkih prioriteta Zapada, a to je djelovanje obavještajnih službi.

To je posebno značajno zbog toga što su ove službe, koordinisane u okviru tajnih struktura NATO-a u Evropi, u kontinuitetu narušavale demokratske norme i obrasce ponašanja sa ciljem da utiču i, u krajnjem slučaju, preinače slobodno izraženu volju građana i građanki kako bi je upodobile interesima svojih nalogodavaca.

Ova tematika je poznata u stručnoj literaturi pod generalnim imenom „operacija Gladio„, mada se Gladio konkretno odnosi samo na koordinirano djelovanje inostranih obavještajnih struktura (posebno CIA) i ekstremističko-fašističkih organizacija na tlu poslijeratne Italije.

2009. godine, od korporativnih financijera financirana Brookings Institucija je objavila izvještaj o smjeru politike SAD-a u kojem se jasno pokazalo da su SAD odlučne da pod svaku cijenu isprovociraju Iran u sukob i izvrše smjenu režima - što uključuje izravnu vojnu invaziju i okupaciju Irana američkim trupama.

Međutim, prije nego dođe do toga, rukovodioci Brookings Institucije su istražili druge mogućnosti, uključujući SAD-om podržano poticanje političkog nemira u kombinaciji s prikrivenom i žestokom silom - korištenjem od vlade SAD-a izlistanih stranih terorističkih organizacija koje izvršavaju smaknuća i napade unutar Irana, te ograničene zračne napade koje bi izvršavale ili SAD ili Izrael, ili oboje.

Gledajući unazad, poslije 6 godina, svi ovi trikovi ne samo da si bili iskušani u nekoj mjeri u Iranu, nego su bili i neporecivo provedeni u susjednoj Siriji kako bi umanjili njenu snagu - što je prema Brookingsu neophodan preduvjet prije vođenja rata protiv Irana.

Ono što je posebice zanimljivo - s obzirom kako izgleda ova rastuća diplomatska prepirka između Sjedinjenih Država i Izraela - je baš kako su precizno SAD planirale prikriveno podupirati što bi se naizgled činilo kao "jednostran" izraelski prvi napad na Iran - napad koji je sada izgleda u procesu opravdavanja kroz pažljivo orkestriranu propagandnu kampanju koja se upravo razvija.

Prije nego što krenem u raspravu ove apsolutno fenomenalne knjige koju vidite na slici desno, imam nekoliko obavijesti. Prvo, nisam baš neki pobornik ideje ljudski uzrokovanog globalnog zatopljenja ili klimatskih promjena (kako se to danas naziva jer temperature konstantno padaju umjesto da rastu). Ja sam skeptik, kako to pogrdno kažu oni koji vjeruju u tu ideju.

Drugo, ja se baš i ne zalažem za feminizam. I sigurno se ne družim sa bilo kojom osobom koja se proglašava kao radikalni feminist. Imam ženu koja je pametnija od mene, koja je talentiranija od mene, i koja je, uspoređujući kilažu, vjerojatno bolji sportaš od mene - iako ni ja nisam tako loš. (U moju obranu, mogu čitati puno, puno brže od nje, ali ona ima bolje razumijevanje.) Davno sam odustao od mišljenja (ako sam ga ikad i imao) da su muškarci superiorniji od žena u bilo kojem slučaju osim čiste fizičke snage. Rekavši to, ipak mislim da su muškarci bolje građeni za neke stvari od žena i obratno, ali to ne znači da bi se muškarcima ili ženama trebala uskratiti prilika da se bave onime čime žele samo zbog svog spola. Recimo da sebe smatram pobornikom ravnopravnosti. No, kad pogledam što sve čine radikalne feministice, nisam baš siguran da se ubrajam u velike obožavatelje.

S obzirom na gornji tekst, ne izgleda da bi netko poput mene uživao čitajući i pišući recenziju za knjigu koju je napisala samoproglašena radikalna feministica koja očito vjeruje u globalno zatopljenje i nadolazeći kraj svijeta kakvog poznajemo. Ni meni to isto tako ne izgleda. Nije po mom ukusu, iako, čini se, propovjeda zboru.

Ali mogu vam reći da je knjiga Lierre Keith i više nego odlična. Vjerojatno je najbolja knjiga koju sam pročitao otkako sam čitao Mistakes Were Made, a možda je čak i bolja. Svatko bi je trebao pročitati, bilo vegetarijanac ili ne. Ako ste radikalni feminist, trebali biste pročitati ovu knjigu, ako ste muški šovinist, trebali biste pročitati ovu knjigu, ako imate djecu, pogotovo žensku, trebali biste pročitati ovu knjigu; ako ste djevojka (ili mladić) trebali biste pročitati ovu knjigu, ako volite životinje, trebali biste pročitati ovu knjigu; ako mrzite vegetarijance, trebali biste pročitati ovu knjigu; ako razmišljate o vegetarijanskom stilu životu, definitivno biste trebali pročitati ovu knjigu; ako imate prijatelja ili člana obitelji koji je vegetarijanac, trebali biste pročitati ovu knjigu, a također bi je trebao pročitati vaš prijatelj. Kao što je liječnica rekla nakon što ju je pročitala, "svatko tko jede bi trebao pročitati ovu knjigu.“

Zlatko Dizdarević je valjda najpozvaniji čovjek na ovim prostorima za razgovor na temu Bliskog Istoka. Umirovljeni bosanskohercegovački diplomat, nekadašnji novinar i urednik Oslobođenja, trenutno kolumnist riječkog Novog lista, trideset se godina bavio ovim područjem svijeta. Bio je dopisnik iz Kaira, izvještavao je iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije. Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu. Svoja iskustva ovdašnjoj je javnosti prenosio putem sjajnih analiza i brojnih knjiga koje je napisao u minulim desetljećima. Dizdarević je u ponedjeljak bio jedan od govornika na tribini Centra za mirovne studije na kojoj se raspravljalo o perspektivama palestinsko-izraelskog odnosa i humanitarne krize u Pojasu Gaze. H-Alter je tom prilikom razgovarao s Dizdarevićem o palestinskom pitanju, ali i o brojnim srodnim globalnim temama.

Intervju:

Bili ste u Jeruzalemu 1987. kad je počela prva Intifada. Jeste li tada mogli očekivati da će 2015. godine Gaza biti najveći logor na svijetu?

Moram priznati da nisam. Zajedno s prijateljem Hidom Biščevićem, tadašnjim novinarom Vjesnika, napisao sam knjigu s naslovom Vrijeme odluke. Zaista smo mislili da je to prijelomna činjenica koja će definitivno ubrzati raspetljavanje palestinsko-izraelskog čvora. Činilo se da je količina muke, jada, pritiska i laži tolika da se to jednostavno ne može više produžiti. Očigledno smo se prevarili. Trideset godina nakon, ništa od toga što se tada tražilo nije okončano. Naprotiv, sve je više radikaliziran taj, po meni, duboko pogrešan pristup međunarodne politike i samog Izraela. Umjesto da se ide na rješenje u kojem će palestinska država biti jedini pravi garant sigurnosti Izraela, išlo se na radikalizaciju teorije po kojoj je militarističko-sigurnosna mantra kroz okupaciju jedino rješenje za Izrael, što po mom mišljenju nije točno. Već je tada, naime, demantirana desetljećima uvriježena teza da Palestinci nikad neće priznati državu Izrael.

Je li palestinsko pitanje - svo licemjerje, kršenje ljudskih prava i kreiranje faktičkog apartheida - ultimativni moralni debakl međunarodne zajednice, koji traje već gotovo stotinu godina i ne pokazuje nikakve naznake da se promijeni?

Mislim da jest. Mislim da je to prvi teren na kojem se počelo pokazivati da je sila puno značajniji element u međunarodnoj politici od diplomacije, koegzistencije i potrage za dobrim rješenjem. Postalo je jasno da je kroz razne geostrateške interese, snagu financijskog lobija i drugih odnosa u svijetu, svaka konstrukcija moguća ako iza nje stoji dovoljno sile i lobističkih interesa. Na tribini sam rekao da je prva činjenica u kojoj se pokazalo da odluke međunarodne zajednice, uključujući UN, ne znače ništa ako je u pitanju interes druge vrste, bilo sovjetsko i američko priznanje Izraela. Priznali su Izrael deset minuta nakon što se on samoproglasio, a dva mjeseca prije nego što je rezolucijom o podjeli Palestine to omogućeno. Tada je već postalo jasno da su dobra volja, odluke i teoretsko podržavanje međunarodnog poretka jedno, a gola snaga nešto sasvim drugo. Prošle su godine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zaduženih za očuvanje međunarodnog poretka, rekle da će bez obzira na Vijeće udariti po Siriji. Ako oni na taj način podrivaju UN, sinonim međunarodnog poretka koji bi teoretski trebali čuvati, kakav god bio, to je dokaz je da je međunarodni poredak postao sprdnja, i da je de facto potpuno u funkciji partikularnih interesa.

Kao dugogodišnji diplomat i novinar koji je dosta vremeno boravio na tim prostorima, možete li reći je li grabež resursa, kad se ogole fraze međunarodne zajednice o uvođenju demokratskih procesa i ljudskih prava u zemlje Bliskog Istoka, ali i drugdje, zapravo ključ za intervencije kojima svjedočimo već desetljećima, nešto intenzivnije u zadnjih petnaest godina?

Apsolutno. To sam se uvjerio hodajući po tim prostorima. Izvan energije i geostrategije prostora ništa drugo nije posebno bitno. Druga je stvar što se u funkciju tih interesa ubacuju ili provociraju ili proizvode svi ostali elementi, poput nacionalnih, vjerskih ili povijesnih strasti i animoziteta, raskoli između šijita i sunita, kršćana i muslimana itsl. To su operativni mehanizmi u igri čiji je jedini cilj zauzimanje energije, vode i hrane, ključnih resursa kojih je sve manje. Mislim da je korporativno-pljačkaški interes izgubio svaki osjećaj za bilo kakvu dimenziju osim interesne. Kad se to prevede na pojednostavljenu priču, iz međunarodnog poretka koji je rodila pobjeda u Drugom svjetskom ratu, koji se zasnivao na pravdi i istini, prešli smo u novi sustav u kojem postoje samo pobjednici i gubitnici. Ta priča nema granica, nacija, rase ili vjere, sve dok te kategorije ne zatrebaju za manipulacije.

Koliko najmoćnije svjetske sile upravo zbog korporacija intenzivno rade na dezintegraciji bliskoistočnih suverenih država? Ne, dakako, samo bliskoistočnih.

Prema istraživanjima koja su proveli The Wall Street Journal i NBC News na vrhuncu drugog mandata Baracka Obame, popularnost američkog predsjednika je tada dosegla povijesni minimum. Samo 41% Amerikanaca podržava politiku Bijele kuće, a najjači Obamin argument, reformu zdravstva, kao dobru ideju vidi tek 35% stanovnika Sjedinjenih Država.

Iako ogromna većina Amerikanaca u Rusiji vide suparničku zemlju, samo manji dio ih podržava ideju da SAD pokrenu nekakvu akciju protiv Moskve bez dogovora sa saveznicima, a skoro trećina ih misli da je to europski problem u kojeg se ne bi trebalo miješati. Istraživanje je također pokazalo kako su skupine među kojima je Obama izgubio najviše podrške: Afroamerikanci, Latinoamerikanci i žene. Dakle, onaj dio Amerikanaca među kojima je izbor Baracka Obame za američkog predsjednika dočekan s najvećim oduševljenjem.

Prema onome što navodi The Wall Street Journal, rezultati istraživanja su također alarmantni i za Demokratsku stranku, što je rezultiralo konačnim gubitkom na izborima za američki Kongres u studenom 2014. Pogledamo li Facebook stranicu američkog predsjednika koju prati preko 40 milijuna ljudi, vidjet ćemo da uopće nema vanjskopolitičkih tema i uglavnom se govori o gospodarstvu, spomenutoj zdravstvenoj reformi (ObamaCare), nepostojećim "dostignućima" Obamine administracije i sl.

Ono što posebno treba naglasiti je da se gotovo svi ispitanici slažu "kako ne misle glasati za kandidate koji Ameriku žele uvlačiti u sukobe u ulozi svjetskog policajca". Kao što vidimo, američki predsjednik Barack Obama nema više onakvu podršku u narodu, a i politika jastrebova u američkom Kongresu i tvoraca projekta "Novog američkog stoljeća" (PNAC) je izrazito nepopularna među Amerikancima.

Pitanje o Ukrajini je važno iz razloga što je odgovor na njega ujedno i kritika zamjenice američkog državnog tajnika, Victorie Nuland, koja je oduvijek podupirala ideju da Washington bez pomoći ili suglasnosti Bruxellesa sam "riješi" ukrajinsku krizu. Ništa čudno, budući da je Victoria Nuland supruga Roberta Kagana, neokonzervativca iz utjecajne obitelji i tvorca projekta američke globalne hegemonije koji od 1983. obavlja najviše dužnosti u State Departmentu, a danas je član Vijeća za inozemne poslove (CFR).

"Vrijeme i mjesto kada su Sjedinjene Države bile svjetski policajac je došlo i prošlo. Neka svijet danas vodi svoje bitke sam za sebe", kazao je ispitanik David Anderson, iskusni 74-godišnjak iz Washingtona, no njegovo mišljenje ne dijele niti Bijela kuća, niti Capitol Hill.

Uzmemo li u obzir katastrofalno stanje američkog gospodarstva, krizu u brojnim sektorima kojoj se ne nazire kraj i želju američke financijske i političke elite da na globalnoj razini igraju ulogu na kakvu su navikli neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza i kada nisu imali ozbiljnog suparnika, već mnogi predviđaju da bi moglo doći do otvorenog neslaganja Amerikanaca s visokim državnim vrhom.

Tome treba dodati rasne sukobe i nemire Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca koji mogu prerasti u otvorenu pobunu, jer su i jedna i druga skupina godinama predmetom prikrivene, ali ništa manje ubojite i podmukle diskriminacije i segregacije.

To bi pojednostavljeno značilo da se Washington uskoro može suočiti s nasilnim prosvjedima osiromašenih, isfrustriranih, ali naoružanih Amerikanaca, bilo bijelaca koji su osiromašeni krizom ili ostalih skupina koje se zbog boje kože nazivaju "manjinama", a koje proteklih mjeseci otvoreno negoduju zbog položaja u kojem se nalaze.

Vijest kao i svaka druga je bila da će Europska središnja banka pokrenuti projekt "Quantitative easing" kojim će spasiti euro, pozitivno utjecati na stopu inflacije i pomoći europskim gospodarstvima. Plan čelnika ESB, Maria Draghia, sastoji se u tome da će se svaki mjesec tiskati 60 milijardi eura i tako sve do kraja rujna 2016., a tim novcem će kupovati državne obveznice članica eurozone i tako stimulirati "tonuća gospodarstva".

Naravno, ovaj plan prati i propagandna kampanja, ali malo tko navodi da je riječ o jednom od posljednjih koraka u prijenosu nacionalnih suvereniteta na institucije Europske unije i najvećoj pljački u povijesti.

Valjda je svima jasno da će ESB kupovinom državnih obveznica dodatno povećati javni dug zemalja koje budu obuhvaćene ovom mjerom, a dobivena sredstva će zadužene zemlje vraćati s kamatom. Stanovništvo će biti prisiljeno na dodatna odricanja, povećanja poreza, te rasprodaju i dodatno oporezivanje javnih kompanija i dobara.

Žalosno je što mnogi ne razumiju da svaka zemlja koja ima suverenu monetarnu vlast sama može stvarati novac i nije prisiljena posuđivati ga od velikog i nezakonitog "kamatara" u Frankfurtu, gdje se nalazi sjedište ESB i ured Maria Draghia.

Prema onome što tvrdi lider ESB, rizik kupljenih obveznica će biti ravnomjerno podijeljen u kvoti od 20% od ukupnog iznosa između svih središnjih banaka zemalja Eurozone.

Budući da se Europa suočava s još jednom velikom prijevarom, treba se iskreno zapitati kakvi su rizici stvaranja novca ni iz čega, što je uostalom praksa koju godinama čini američki FED i znaju se posljedice takve politike. Osim toga, taj novac bi izvorno već trebao pripadati europskim narodima.

Ali to nije sve! Dužnički novac kojeg će izdati ESB, kao što su i sami potvrdili - niotkuda, posuđivat će se sa sigurnošću povrata, što će ostvariti preko oporezivanja ili prodaje državnih tvrtki i drugog javnog vlasništva, a sve uz suradnju i sudjelovanje političara podređenih sustavu.

Mario Draghi u posljednje vrijeme igra ulogu koju su mu dodijelili veliki globalni vladari novca i neoliberalna kapitalistička elita i izjavljuje "kako je vrlo iznenađen da je pitanje podjele rizika odjednom postalo najvažnije pitanju u raspravi o "Quantitative easingu" (u prijevodu - "kvantitativnom ublažavanju", iako sve ponuđene prijevare na engleskom jeziku zvuče prihvatljivije).

Ceremonija inauguracije nove hrvatske predsjednice, HDZ-ovog pulena, bit će održana 15. veljače. Međutim nemamo puno razloga za slavlje. Odvažna sutkinja Čalić donijela je 11. ožujka 2014. presudu po kojoj su HDZ, bivši premijer Sanader i njegova četiri bliska suradnika krivi za korupciju, HDZ-ova žalba na ovu odluku vjerovatno će se razvući do završetka sljedećih parlamentarnih izbora, predviđenih za kraj 2015.

Prema BBC-ju, "Sanader je optužen za smišljanje plana kojim se novac preusmjeravao iz državnih firmi i institucija, za vrijeme njegova dva mandata u vladi od 2003. do 2009., čime je obogatio i sebe i HDZ". Ovo je Sanaderu drugo suđenje, on već služi kaznu zbog uzimanja mita u iznosu od nekoliko milijuna dolara od energetske tvrtke MOL, te Hypo Alpe Adria banke.

Predsjedavajuća sutkinja Ivana Čalić presudila je da je "kriminalna organizacija" HDZ - Hrvatska demokratska zajednica, kao i njeni čelnici, kriva za krađu više od 9 milijuna eura iz državnih kompanija, te za zloupotrebu moći:
"Nije krivo samo ovih pet ljudi. Krivi su i oni koji su za ovo znali, a nisu ništa poduzeli, kao i oni koji su na bilo koji način bili umiješani. Svi oni koji su pognuli svoje glave i odlučili šutiti. Svi su oni podržavali ovakvo funkcioniranje sistema".