Arheolozi su 2018. u rezervatu Swaga Swaga u Tanzaniji naišli na nevjerojatno otkriće: 52 oslikana skloništa u stijenama. Vrijeme je uništilo većinu slika, a od onih koje su sačuvane jedna je bila apsolutna enigma.

Nalazište Amak'hee 4 bilo je u davnini detaljno oslikano figurativnom umjetnosti. Prikazana su i tri tajanstvena, antropomorfna lika s izuzetno velikim glavama.

Američki i egipatski arheolozi otkrili su možda i najstariju poznatu pivaru u Abidosu, jednom od najznačajnijih lokaliteta iz perioda starog Egipta. Pivaru stara oko 5.000 godina mogla je proizvoditi više hiljada litara piva, saopšteno je iz egipatskog Ministarstva za turizam i antikvitete.

Prema riječima zvaničnika ministarstva za antikvitete Mustafe Vazirija, pivara potiče iz perioda vladavine faraona Narmera, ujedinitelja drevnog Egipta i začetnika takozvanog Prvog dinastičkog perioda (3150-2613 p.n.e).

Pivara koja proizvodnog kapaciteta od 22.400 litara piva bila je podijeljena osam velikih proizvodnih jedinica, 20 metara dugačkih i 2,5 metra širokih. Prema Vaziriju, to uključuje i oko 40 glinenih bazena korišćenih za zagrijavanje mješavine žitarica i vode da bi se dobilo pivo.

Više od 900 godina star je mit po kojem je čarobnjak Merlin odveo ljude u Irsku kako bi uzeli magični kameni krug nazvan Ples divova i podigli ga u Engleskoj kao spomenik svojim mrtvima. Vjerovalo se da je riječ o izmišljotini, iako je Stonehenge izgrađen od kamena iz Walesa, koji je prije smatran irskim teritorijem.

Sada je u Walesu otkriven golem kameni krug koji su stvorili neolitički ljudi, s obilježjima koji ukazuju da legenda iz 12 stoljeća možda nije puka fantazija. "Istražujem Stonehenge već 20 godina i ovo je zaista najuzbudljivije što smo ikad otkrili", rekao je za Guardian Mike Parker Pearson, profesor na University College London.

Arheološko nalazište iz neolitika u Walesu upadljivo je slično Stonehengeu. Promjer tog neolitičkog kruga je 110 metara, identičan krugu koji zatvara Stonehenge, na 225 kilometara udaljenost. Zar je moguće da je netko selio kamene grdosije na tu udaljenost? Oba neolitička kruga su uređena prema ljetnom solsticiju. Arheolozi su u Walesu otkopali niz kamenih rupa koje prate obrise kruga, a te kamene rupe odgovaraju Stonehengeovim stupovima.

Jedan od njih u temelju ima otisak koji odgovara neobičnom presjeku kamena Stonehengea "poput ključa u bravi", kažu britanski arheolozi. Čini se da su nađeni dokazi da je najveći pretpovijesni spomenik u Engleskoj u stvari podignut u Walesu i tamo štovan stotinama godina prije nego što je demontiran i odvučen u engleski Wiltshire.

Legendu o čarobnjaku Merlinu zabilježio je Geoffrey od Monmoutha, koji je u svojoj Povijesti britanskih kraljeva Britanije pisao o "kamenju ogromne veličine". Možda smo upravo pronašli ono što je Geoffrey nazvao Plesom divova, kaže profesor Pearson.

Džingis-kan je možda umro od bubonske kuge, a ne od krvarenja nakon kastriranja ili drugih uzroka o kojima se vekovima govorilo, otkriva novo istraživanje.

Džingis-kan, rođen Temudžin, u plemena Borjigin, 1162. godine, bio je jedan od najpoznatijih osvajača u istoriji. Godine 1206. osnovao je i služio kao prvi vladar Mongolskog carstva, koje je u vreme njegove smrti 1227. godine bilo 2,5 puta veće po teritoriji od Rimskog carstva, ističu autori nove studije.

Njegovo potomstvo dostiglo je globalne razmere: Studija objavljena 2003. godine u časopisu The American Journal of Human Genetics sugerisala je da bi 1 od 200 muškaraca širom sveta mogao da bude direktan potomak Džingis-kana.

Iako je uticaj osvajača dobro poznat, njegova smrt je obavijena velom tajne.

Porodici Džingis-kana i naslednicima naloženo je da njegovu smrt čuvaju kao svoju najskriveniju tajnu, jer se to dogodilo tokom vitalne faze njihovog rata protiv zapadne Xie, carstva s kojim su se Mongoli borili više od 20 godina, navode istraživači.

Kako bi osvetlili ili ukaljali sećanje na Džingis-kana, i prijatelji i neprijatelji Mongola ispričali su brojne legende o njegovoj smrti, rekli su naučnici.

Jedna priča tvrdi da je podlegao gubitku krvi nakon što ga je izbola ili kastrirala princeza naroda Tangut, tibeto-burmansko pleme na severozapadu Kine.

Drugi su sugerisali da je umro od povreda zadobijenih nakon što je pao s konja u borbi protiv Kineza, ili umro od zaražene strele tokom svoje poslednje borbe protiv zapadne Xie.

Ugravirana kravlja kost iz sedmog stoljeća dokazuje da su germanske rune, a ne glagoljica, najstarije pismo koje su koristili Slaveni, tvrdi međunarodna skupina znanstvenika.

Glagoljicu je osmislio bizantski redovnik Ćiril kad je s bratom Metodom u devetom stoljeću stigao u misiju u Veliku Moravsku, zapadnoslavensku državu koja je na vrhuncu moći obuhvaćala područje današnje Češke, Slovačke, Mađarske i dijelove Njemačke, Austrije, Hrvatske i Ukrajine.

Ali slomljena kravlja kost pronađena u južnoj Češkoj 2017., koju su proučavali znanstvenici iz Češke, Austrije, Švicarske i Australije, dokazuje da su se Slaveni prije koristili runskim pismom.

Runsko pismo od 24 znaka

"To je najstariji pronađeni natpis među Slavenima", rekao je voditelj istraživanja, arheolog Jiri Machaček s Masarykova sveučilišta u Brnu.

Tim se koristio genetskim i radiokarbonskim testiranjem za određivanje starosti kosti.

"Te su osjetljive analize pokazale da kost pripada udomaćenoj životinji koja je živjela oko 600. godine", rekla je članica skupine Zuzana Hofmanova, analitičarka sa švicarskog Sveučilišta u Fribourgu.

Šangaj je tridesetih godina prošlog veka bio, demografski, drugi po veličini grad u Aziji sa tri i po miliona stanovnika. Zahvaljujući povoljnoj lokaciji u slivu najduže kineske i azijske reke Jangce u okean, izrastao je u važni trgovački i industrijski centar i služio kao uporište za razmenu sa inostranstvom.

Prilika za dobru zaradu, potreba za stranim inženjerima, lekarima, učiteljima i drugim profesionalcima, te specifične istorijske okolnosti kao što su kolonijalne ambicije Japana prema Kini i priliv izbeglica iz Rusije nakon građanskog rata koji je propratio Oktobarsku revoluciju, učinili su grad šarolikim kosmopolitskim draguljem u kojem je pored oko 20.000 Japanaca živelo i mnogo Britanaca, Rusa, Francuza, Nemaca i Amerikanaca.

Zbog bogatstva arhitekture, kulturnih i zabavnih sadržaja, stranci su ga od milošte nazivali "Parizom istoka" i "kraljicom Orijenta".

U vreme cvetanja Šangaja tokom tridesetih, južna i srednja Kina nalazile su se u rukama republikanskog revolucionara i nacionaliste, generalisimusa Čang Kaj Šeka.

On se izvesno vreme svesno klonio sukoba sa japanskim ekspedicionim korpusom u Šangaju i držao podalje od severa zemlje, koji je ili bio pod japanskom okupacijom ili trpeo manje i veće japanske provokacije, u želji da konsoliduje i ojača svoju vlast nad do 1928. godine rascepkanom teritorijom koju je preuzeo od više samovoljnih regionalnih gospodara, a koju su sada ugrožavali i sve aktivniji komunisti.

Međutim, delom usled pritiska rodoljuba sa severa, a naročito nakon teškog oružanog incidenta u predgrađu Pekinga 1937. koji je Tokiju poslužio kao izgovor za zauzimanje današnje kineske prestonice, Čang, koji je u mladosti studirao vojnu nauku u Japanu i po veroispovesti bio hrišćanin, konačno je odlučio da se uključi u borbu protiv stranog okupatora.

Udario je na japanske brodove i jedinice stacionirane u Šangaju, u kojem se pet godina ranije, 1932, već bio desio kratak ali žestoki sukob u kojem je poginulo oko 15.000 kineskih vojnika i civila.

Školjka stara 17.000 godina koja je više od 80 godina ležala zaboravljena u jednoj muzejskoj zbirci, zapravo je mnogo više od toga, piše Guardian. Naime, otkriveno je da je riječ o najstarijem puhaćem instrumentu tog tipa jer su istraživači utvrdili da su je prapovijesni vlasnici preinačili da se svira poput roga.

Inicijalno otkrivenu u bogato ukrašenoj špilji na Pirinejima 1931. godine, veliku su školjku u početku arheolozi previdjeli, pretpostavljajući da se tradi o svojevrsnoj čaši koju su koristili paleolitički ljudi čija zidna umjetnost krasi prostor.

No, ponovno ispitivanje školjke, provedeno tijekom nedavnog popisa predmeta koji su se nalazili u muzeju Toulouse na jugu Francuske, otkrilo je da je u stvari bila pažljivo izbušena i oblikovana kako bi se napravilo ono za što stručnjaci sada smatraju da je usnik.

Izuzetno je to što je vješt svirač truba, koji je također dio multidisciplinarnog tima francuskih znanstvenika, uspio proizvesti tri jasne note iz artefakta, nudeći nagovještaj kako je zvučao svojim izvornim vlasnicima.

Unutrašnjost školjke je također bila ukrašena crvenim pigmentnim tragovima koji su zapanjujuće slični umjetničkim djelima na zidovima špilje.

Mi Homo sapiensi nekada nismo bili sami. Davno prije bilo je puno više ljudske raznolikosti; Homo sapiens živio je zajedno sa otprilike još osam danas izumrlih vrsta ljudi prije otprilike 300 000 godina. Još prije 15 000 godina dijelili smo špilje s drugom ljudskom vrstom poznatom kao Denisovanci. A fosilizirani ostaci ukazuju na još veći broj ranih ljudskih vrsta koje su jednom naseljavale Zemlju prije nego što se naša vrsta pojavila.

"Trenutno imamo jednu ljudsku vrstu, ali povijesno gledano - to je stvarno čudno", rekao je Nick Longrich, evolucijski biolog sa Sveučilišta Bath u Velikoj Britaniji. "Ne tako davno, nismo bili toliko posebni, ali sada smo jedini preostali."

Pa, koliko je bilo ranih ljudskih vrsta?

Kad je riječ o utvrđivanju koliko je točno različitih vrsta ljudi postojalo, to se prilično brzo zakomplicira, posebno zato što istraživači neprestano otkrivaju nove fosile koji su na kraju potpuno odvojene i prethodno nepoznate vrste.

"Broj se povećava i ovisiti će o tome s kim razgovarate", rekao je John Stewart, evolucijski paleoekolog sa Sveučilišta Bournemouth u Velikoj Britaniji. Neki istraživači tvrde da se vrsta poznata kao Homo erectus zapravo sastoji od nekoliko različitih vrsta, uključujući Homo georgicus i Homo ergaster.

"Sve je u definiciji vrste i stupnju u kojem prihvaćate varijacije unutar vrste", rekao je Stewart za Live Science. "To može postati pomalo iritantna i pedantna rasprava, jer svi žele odgovor. Ali istina je da to stvarno ovisi."

Pridružite nam se na putovanju kroz ljudsku povijest i istražite kako su nas oblikovali evolucija i domišljatost. Od prvih grana Homo obiteljskoga stabla do nevjerojatnih postignuća za koja je danas sposobna naša vrsta, "Priča o ljudima" otkrit će kako su iskorištavanje vatre i alati za izradu oblikovali našu budućnost, kako smo trijumfirali nad rodbinom neandertalaca, kako je izum poljoprivreda je promijenila povijest i kako se razvijao ljudski mozak.

Priča kaže da sve što je dotaknuo se pretvorilo u zlato. No sudbina je na kraju sustigla legendarnog kralja Midu, a čini se da je u Turskoj doslovno isplivala davno izgubljena kronika njegovog drevnog pada.

2019. arheolozi su istraživali drevno nalazište u središnjoj Turskoj zvano Türkmen-Karahöyük. Ta velika regija, ravnica Konya, obiluje izgubljenim metropolama, ali čak ni istraživači nisu bili spremni za ono što su upravo pronašli.

Lokalni farmer rekao je grupi da je obližnji kanal, nedavno iskopan, otkrio postojanje velikog čudnog kamena, označenog nekom vrstom nepoznatog natpisa.

"Vidjeli smo da i dalje viri iz vode, pa smo skočili ravno u kanal - do pojasa", rekao je arheolog James Osborne sa Sveučilišta u Chicagu početkom 2020. godine.

"Odmah je bilo jasno da je drevno, i prepoznali smo pismo na kojem je napisano: Luwian, jezik koji se koristio u brončanom i željeznom dobu na tom području."

Srednjoeuropljani iz Brončanog doba imali su svoju varijantu 'eura' - prstenove i sječiva od bronce koji su ugrubo bili standardizirani po obliku i težini, kaže se u novoj studiji.

Novac je ključan aspekt modernog života, a njegova standardizacija jedan je od nužnih elemenata.

Pošto drevni ljudi nisu imali precizne oblike mjerenja, arheolozi su dugo u nesuglasju jesu li predmeti od bronce otkriveni u Njemačkoj, Austriji, Češkoj i u drugim zemljama uistinu bili valuta ili samo blokovi metala spremni za taljenje u druge proizvode.

Riječ je o predmetima starim oko 4000 godina iz vremena kad su stanovnici srednje Europe živjeli u poljoprivrednim zajednicama koje je karakterizirala upotreba oružja i oruđa od bronce.

Glavni autor studije Maikel Kuijpers, profesor europske prapovijesti na sveučilištu u nizozemskom Leidenu, tvrdi da se njegovo istraživanje temelji na novoj metodologiji koju je sam razvio i "usklađenija je načinu na koji su ljudi vagali predmete u brončanom dobu".

On i njegovi suradnici proučili su više od 5000 predmeta iz stotinjak drevnih nalazišta

Umjesto da mjere predmete samo vagom, oni su statistički usporedili njihove težine koristeći se psihološkim načelom poznatim kao "Weberov zakon" - ako su objekti dovoljno slične mase, ljudi koji ih važu rukom neće primijetiti razliku.

U svojoj su analizi ustanovili da je oko 70 posto prstenova, teških otprilike 195 grama, bilo dovoljno slične težine da se u ruci ne mogu razlikovati.