đingis kan
© Muzej znanosti o umjetnosti
Džingis-kan je možda umro od bubonske kuge, a ne od krvarenja nakon kastriranja ili drugih uzroka o kojima se vekovima govorilo, otkriva novo istraživanje.

Džingis-kan, rođen Temudžin, u plemena Borjigin, 1162. godine, bio je jedan od najpoznatijih osvajača u istoriji. Godine 1206. osnovao je i služio kao prvi vladar Mongolskog carstva, koje je u vreme njegove smrti 1227. godine bilo 2,5 puta veće po teritoriji od Rimskog carstva, ističu autori nove studije.

Njegovo potomstvo dostiglo je globalne razmere: Studija objavljena 2003. godine u časopisu The American Journal of Human Genetics sugerisala je da bi 1 od 200 muškaraca širom sveta mogao da bude direktan potomak Džingis-kana.

Iako je uticaj osvajača dobro poznat, njegova smrt je obavijena velom tajne.

Porodici Džingis-kana i naslednicima naloženo je da njegovu smrt čuvaju kao svoju najskriveniju tajnu, jer se to dogodilo tokom vitalne faze njihovog rata protiv zapadne Xie, carstva s kojim su se Mongoli borili više od 20 godina, navode istraživači.

Kako bi osvetlili ili ukaljali sećanje na Džingis-kana, i prijatelji i neprijatelji Mongola ispričali su brojne legende o njegovoj smrti, rekli su naučnici.

Jedna priča tvrdi da je podlegao gubitku krvi nakon što ga je izbola ili kastrirala princeza naroda Tangut, tibeto-burmansko pleme na severozapadu Kine.

Drugi su sugerisali da je umro od povreda zadobijenih nakon što je pao s konja u borbi protiv Kineza, ili umro od zaražene strele tokom svoje poslednje borbe protiv zapadne Xie.

đingis kan
© DeAgostini / Getty ImagesDžingis Kan je prikazan na samrti u ovoj minijaturi iz Knjige čudesa svijeta Marca Pola i Rustichella iz Francuske
U novoj studiji, istraživači sugerišu da su sve ove legende verovatno izmišljene dugo nakon Džingis-kanove smrti.

"Smrti kraljeva i careva velike Kine često se mešaju sa mitom", rekao je koautor studije Frančesko Galasi, lekar i paleopatolog sa Univerziteta u Australiji.

"Uzbudljivi i neverovatni uzroci smrti pripisuju se izuzetnim ličnostima, iako je mnogo razumnije tražiti uobičajne uzroke, poput zaraznih bolesti. Generalno, nema dovoljno dokaza koji podržavaju ove legende."

Na primer, kada je Džingis-kan umro, "on je i dalje bio na vrhuncu svoje moći, poštovan od svojih podređenih i dobro čuvan od svojih slugu", kaže koautor studije Venpeng Ju, istraživač ljudske biologije sa Univerziteta u Australiji i dodao: "Zbog toga je njegova smrt političkim atentatom, ili trovanjem, vrlo malo verovatna."

Tokom medicinskih istraživanja uticaja bolesti širom sveta, naučnici su odlučili da se usredsrede na Džingis-kanovu smrt. "Trenutna pandemija COVID-19 podstakla nas je na razmišljanje o razmatranju drevnih pandemija", rekao je Galasi.

Istraživači su se fokusirali na "Istoriju Juana", istorijski tekst naručen tokom kineske dinastije Ming. U tom delu se navodi da se od 18. avgusta do 25. avgusta 1227. godine, tokom poslednjeg napada protiv zapadne Xie, Džingis-kan osećao loše zbog groznice koja ga je na kraju pobedila u roku od osam dana od početka bolesti.

Prethodna istraživanja sugerisala su da je oboleo od stomačnog tifusa, ali Galasi i njegove kolege primetili su da se ne pominju drugi tipični simptomi te bolesti, poput bolova u stomaku i povraćanja.

Naučnici su Džingis-kanu postavili dijagnozu ne samo gledajući njegovu kliničku sliku, već i koristeći informacije o bolestima od kojih su u to vreme patile mongolske trupe i njihovi neprijatelji, kao i savremena saznanja o vremenu početka zaraznih bolesti.

Otkrili su da se njegovi simptomi poklapaju sa simptomima bubonske kuge koja je bila rasprostranjena u to doba, rekao je koautor studije Heneberg, arheolog i paleopatolog sa Univerziteta u Australiji.

Naučnici su priznali da je takvo retrospektivno dijagnostičko istraživanje neizbežno bilo ograničeno nedostatkom pristupa telu Džingis-kana; mesto njegovog sahranjivanja ostaje nepoznato.

Ipak, "iako zbog ovih ograničenja ne možemo biti stopostotno sigurni u tačan uzrok smrti, možemo reći da je ovaj klinički scenario mnogo realniji i vredan istorijskog razmatranja, mnogo više nego na neki drugi način donekle pretpostavljene hipoteze", rekao je Galasi.

Sve u svemu, istraživači su sugerisali da sudbina Džingis-kana može poslužiti kao lekcija za trenutnu situaciju.

"Nedavna pandemija još jednom je pokazala da lideri država mogu oboleti od zaraznih bolesti, i uprkos svojoj moći, oni ne mogu biti zaštićeni od prirodnih pojava kao što su zarazne bolesti", navodi koautor studije Elena Varoto, antropolog i bioarheolog sa Univerziteta u Italiji.

Kao takva, Džingis-kanova smrt mogla bi poslužiti kao "opšti primer uticaja bolesti na šefove država, potencijalno sposobne da promene tok istorije", rekla je.

Znanstvenici su svoja otkrića detaljno objavili na internetu 11. siječnja u Međunarodnom časopisu za zarazne bolesti.