russia japan war
Rusko-japanski rat s početka 20. veka prvi je moderni sukob u kojem je jedna azijska država savladala evropsku silu. Pojedini istoričari nazivaju ga "nultim svetskim ratom" u želji da istaknu kako je on, kao izraz ambicije "mladih" sila, koje su započele ekonomski i vojni rast u 19. veku, da preotmu teritorije i resurse od viševekovnih "starih" sila, po karakteru sličan Prvom svetskom ratu.

Rusko-japanski rat 1904-1905. godine prvi je moderni sukob u kojem je jedna azijska država porazila neku evropsku silu.

Taj sukob se odvijao u Mandžuriji, Severnoj Koreji i na Kamčatki, te u Žutom i Japanskom moru.

Rat je, nakon neuspelih pregovora sa Moskvom u kojima je tražio pravo za dominaciju nad čitavim Korejskim poluostrvom, započeo Tokio, nezadovoljan i ruskim prisustvom u Mandžuriji, kao i time što mu je intervencijom stranih sila oduzeta luka Port Artur, koju je deset godina ranije osvojio u ratu s Kinom.

Sukob je upravo otpočeo iznenadnim japanskim napadom na tu luku na poluostrvu Lijaodong, na koju je Moskva imala koncesiju i koja je za Rusiju bila od vitalnog značaja kada je u pitanju njeno vojno i ekonomsko prisustvo u Tihom okeanu, s obzirom na to da luka u Vladivostoku nije bila upotrebljiva nekoliko meseci godišnje zbog leda.

Baltička flota u Tihom okeanu

Sudar između dve države poznat je u analima ratovanja po epskom putu Baltičke flote, čiji je najveći deo oplovio više od pola Zemljine kugle kako bi pokušao da iz blokade u Port Arturu izvuče brodove Pacifičke flote.

Naime, mada je njen manji deo prošao kroz Suec, glavnina flote se nakon Severnog mora i La Manša uputila kroz Atlantski okean oko Afrike, u Indijski i, konačno, Tihi okean, zbog zabrinutosti da bi duboki gaz brodova mogao da onemogući plovidbu kroz veštački kanal koji razdvaja Afriku i Aziju.

Kuriozitet je da su brzo nakon isplovljavanja plovila Baltičke flote greškom po magli otvorila vatru na britanske ribarske brodiće, usmrtivši tri osobe, što je izazvalo veliki gnev u Londonu i umalo dovelo do rata između dve države.

Glavnina Baltičke flote tako je prevalila 33.000 kilometara da bi gotovo u potpunosti bila uništena u velikoj bici u moreuzu Cušima, u blizini japanskog ostrva Kjušu, gde je, prvenstveno zbog tehnološke inferiornosti i loše obučenosti, potopljeno i zarobljeno čak 30 njenih brodova.

Bitne političke i vojne posledice rata

Sporazum o završetku neprijateljstava je potpisan u američkom gradu Portsmutu na granici između država Nju Hempšir i Mejn, uz posredstvo tadašnjeg predsednika SAD Teodora Ruzvelta, koji je za taj napor dobio Nobelovu nagradu za mir.

Rusija je, izgubivši čitavu Pacifičku i Baltičku flotu, praktično prestala da bude pomorska sila. Prva je, opkoljena u luci Port Artur s mora i kopna, uništena konstantnim, teškim bombardovanjem. Druga je izgubila čak 5.000 ljudi u bici kod Cušime.

Evroazijska carevina je bila prisiljena da se odrekne suvereniteta nad južnim Sahalinom, kao i pretenzija na severni deo Korejskog poluostrva.

Gubitak života i veliko zaduživanje u inostranstvu za potrebe rata dodatno su doprineli već postojećem nezadovoljstvu vlašću dinastije Romanovih, odnosno Prvoj ruskoj revoluciji 1905. godine koja je okrnjila moć i ugled cara Nikolaja Drugog.

S druge strane, Japan je bio razočaran rezultatima mirovnog sporazuma jer ga je diplomatski pritisak zapadnih sila, pre svega Amerike, ostavio bez teritorija u Mandžuriji i severnog dela Sahalina.

U ostrvskoj carevini čak su izbili ulični protesti jer je građanstvo bilo ogorčeno time što Rusi, kao poražena strana, nisu bili prisiljeni da plate ratne reparacije kako je to bilo uobičajeno - porodice poginulih japanskih vojnika su se nadale da će im ruski novac nadomestiti ekonomski gubitak prouzrokovan gubitkom muških glava u ratu.

Međutim, pobeda protiv Carske Rusije Tokiju je omogućila da učvrsti svoj vojnopolitički uticaj na Korejskom poluostrvu, odnosno, proglasi Koreju svojim protektoratom. Pet godina kasnije (1910) Japan je u potpunosti anektirao Korejsko poluostrvo.

Takođe, trijumf je Zemlji izlazećeg sunca omogućio da stekne uporište u severnoistočnoj Kini kroz koncesije na železničke pruge u južnoj Mandžuriji i Port Artur, te prigrabi južni Sahalin.

Pored teritorija i samopouzdanja, pobeda je Japanu donela i mnogo željeni međunarodni prestiž. Donekle paradoksalno, zahvaljujući klanici u kojoj je život izgubilo više od 150.000 vojnika sa obe strane, Zemlja izlazećeg sunca je konačno stekla priznanje evropskih kolonijalnih sila da je civilizovana država i ravnopravni član međunarodne zajednice.

Japan je u tom trenutku već više od tri decenije grčevito pokušavao da sprovede modernizaciju i napravi iskorak iz feudalnog sistema u kojem je zemlja bila administrativno izdeljena na posede, od kojih je svaki imao svoje vojne snage i edukativne institucije u modernu državu sa ustavom, stajaćom vojskom i vojnom obavezom za sve mladiće, savremenim naoružanjem i naprednim tehnologijama kao što su železnica ili parni brodovi, te centralizovanim školskim sistemom u kojem deca iz cele zemlje uče po istom programu.

Takođe, Japan je već dugo ulagao u predstavljanje svoje kulture - arhitekture, slikarstva, zanata i dizajna - u velelepnim paviljonima na svetskim izložbama u Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD.

Njegovi intelektualci iz petnih žila su se trudili da na engleskom Zapadu objasne domaću tradiciju i običaje, kao što su borilačke veštine i samurajski kodeks, japanski budizam, estetika i drugo.

Ti grčeviti napori krajem 19. veka su izazvali veliko zanimanje umetnika i intelektualaca na Zapadu, pa čak i jagmu za japanskim umetninama i zanatskim proizvodima kao što su kimona, lepeze i grafike, ali među državnicima i vojnim stratezima na Zapadu i dalje je vladalo uverenje da ostrvska carevina nije ni tehnološki ni organizaciono sposobna da se ozbiljno suprotstavi evropskim silama.

Prelazak iz 19. u 20. vek je i vreme kada je pod plaštom nauke, na osnovu proučavanja kulture, ali i fizičkih karakteristika poput veličine i oblika lobanje, na Zapadu promovisan otvoreni rasizam, u sklopu čega su istočni Azijati bili shvaćeni kao fizički i mentalno inferiorna rasa - kao suštinski nedozreli i pasivni narodi koji se ne rukovode razumom, već emocijama i kojima stoga treba vođstvo superiorne bele rase.

Japanska pobeda bacila je veliki veo sumnje na ta gledišta. Nakon rata u Japan su pohrlili ruski novinari, naučnici i avanturisti ne bi li odgonetnuli zagonetku o tome kako je uspeo da porazi njihovu zemlju. I u državama zapadne Evrope javio se novi talas interesovanja za istoriju i civilizaciju dalekoistočne carevine.

Dalje, strani vojni atašei koji su pratili borbe na obe strane bili su impresionirani japanskim ratničkim duhom i patriotizmom, koji su naročito videli u fanatičnim jurišima japanske vojske na utvrđene položaje protivnika u kojima se nije žalilo žrtava.

Psihološki efekti rata

Osim promene u shvatanju Japana, rat je imao i veliki psihološki efekat jer je azijskim narodima koji su na svojoj koži osećali kolonijalni jaram evropskih sila, kao što su Vijetnamci i Indonežani, pa i Kinezi i Indijci, dao veru da mogu da se izbore za slobodu.

Njegov ishod dao je i novi podsticaj antiruskom raspoloženju i nacionalizmu među narodima koji su se osećali porobljenim ili ugroženim od strane Moskve, kao što su Poljaci.

Pojedini istoričari čak ističu da je japanski trijumf i zabrinuo ali i ohrabrio balkanske zemlje poput Bugarske, Srbije i Grčke u njihovoj borbi za oslobođenje od Turske, odnosno, posredno imao uticaj na Prvi balkanski rat - zabrinuo u smislu da su njihove vlade osetile da u daljim naporima za potiskivanje Carigrada sa svojih prostora neće moći da imaju podršku Rusije u meri u kojoj su se nadale, ali i okuražile u smislu da su se uverile da velike imperije nisu monolitne i nesavladive.

Rusko-japanski rat bio je vrlo važan i za ondašnje vojne stratege i inženjere, jer je bio prvi veći sukob dve dobro opremljene regularne armije od francusko-pruskog sudara 1870-71. Rat između Moskve i Tokija je vođen na kopnu i moru, uz primenu, prvi put, bojnih brodova u potpunosti izrađenih od čelika i telegrafske komunikacije. Kao takav, bio je pokazatelj toga šta je moderni, složeni sukob.

Neke od pouka koje su stratezi izvukli iz njega bili su neefikasnost konjice u savremenim uslovima gde su, zahvaljujući tehnološkom napretku, artiljerijska i mitraljeska vatra bile znatno brže nego pre, potreba za kamufliranjem artiljerijskih položaja i mitraljeskih gnezda, kao i usvajanje uniformi manje upadljivih boja od onih kakve su bile uobičajene u devetnaestom veku.

S druge strane, odlučnost i hrabrost koje su japanski vojnici pokazali u jurišima navele su evropske generale da nastave da insistiraju na moralu vojnika i na, u životima skupoj, taktici rovovske borbe i srljanja grudima na metke, koja će svu svoju pogubnost pokazati u Prvom svetskom ratu.

Kontinuitet između Rusko-japanskog rata i Prvog svetskog rata, međutim, nije prosto vojnotehnološki i taktički. Pojedini istoričari ukazuju da postoji i strukturni kontinuitet, u smislu da su se u oba sukoba sudarile "mlade" ili "dolazeće" sile, koje su ekonomsku i vojnu moć stekle u 19. veku i bile željne prekomorskih teritorija, i "stare" ili "tradicionalne" sile koje su već vekovima posedovale kolonije i dominirale svetskom politikom.

Da bi naglasili tu činjenicu, oni oružani sukob između Moskve i Tokija ponekad nazivaju "nultim svetskim ratom".