Činjenica da je Donald Trump izabran za predsjednika SAD-a je uvelike nebitna. Ono što je bitno su uvjeti koji su mu omogućili da postane predsjednikom SAD-a.

Dakle, što je nagnalo Amerikance da glasaju bilo za Trumpa ili Hillary u ovotjednim američkim predsjedničkim izborima? Pitajte mainstream medije, ili bilo kojeg pristašu Hillary Clinton, i vjerojatno će vam reći da su u pitanju problemi poput liberalnih vrijednosti ili društvene pravde. Također će vam reći da su Trumpovi pristaše bili motivirani prvenstveno rasizmom, seksizmom i mržnjom. U stvarnosti, Trumpovi glasači su bili jednako zabrinuti o društvenoj nepravdi. Zapravo, ovaj problem stoji iza većine popularnih glasova u svijetu u današnje vrijeme. I što je ironično, Trumpovi glasači su bili moguće i zabrinutiji oko društvene pravde nego liberali koji su glasali za Hillary, jer društvena pravda koja je nagnala milijune da glasaju za Trumpa vrlo je drukčija od one "društvene pravde" o kojoj brinu pristaše Hillary.

Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku između "seljačina" iz radničke klase SAD-a i onih ljudi koji su u uzlazno mobilnijoj financijskoj poziciji. Većina ljudi koji su glasali za Trumpa su te "seljačine", a učinili su to jer osjećaju negativne učinke 8 godina dugih 'liberalnih' ekonomskih i vanjskih politika Obamine vlade koje su se nastavile nepromijenjene još od 'konzervativnih' Bushevih godina (možete se zapitati zašto je to tako i kako to funkcionira - mala pomoć: predsjednik nije onaj koji 'odlučuje', daleko od toga). Te politike su se poklopile sa 'slomom' 2008. godine i 'spašavanjem' banaka zbog čega su milijuni Amerikanaca ostali bez domova i mnoga tradicionalna tvornička radna mjesta izgubljena, oboje je neproporcionalno pogodilo siromašne.

Upravo ta marginalizacija najranjivijih u društvu stoji i iza ishoda glasovanja za Brexit u Velikoj Britaniji ranije ove godine. I glasovi Britanaca za napuštanje EU i Amerikanaca za Trumpa nisu prvenstveno glasovi za rasizam ili ksenofobiju nego glasovi protiv neoliberalnog statusa quo pod kojim su siromašni vidjeli kako im životni standard i dalje opada i svi su vidjeli rast rata i smrti izvan zemlje.

Ovi protestni glasovi su dvostranačke prirode, u SAD-u je nominalno kandidat vladine 'ljevice' odbačen dok se u UK protestno glasanje dogodilo pod nominalno 'desnom' konzervativnom vladom. Poanta je, navodna 'lijevi/desni' politička paradigma u zapadnjačkim demokracijama više ne postoji. Zamijenjena je kombinacijom neoliberalizma i neokonzervatizma, dvije kitnjaste riječi koje opisuju ideologije koje zajedno tvore projekt 'elite' za transnacionalnu globalizaciju i dominaciju korporacija i njihovih političkih prijatelja nad svjetskim resursima kroz 'projekciju' američke vojne moći širom svijeta.

I dok su mainstream mediji, uvelike podržavajući Hillary kao kandidata establišmenta, potrošili zadnjih 12 mjeseci šireći stav da su Trumpovi pristaše 'šaka jada' i da je sam Trump pobješnjeli rasist, seksist, ksenofob, lažljivac, prevarant i narcisist, radilo se o velikoj laži koja je sakrila istinu da je većina Trumpovih pristaša bila motivirana očajničkom željom za boljim poslovima, boljim plaćama, boljom zdravstvenom skrbi (ili bilo kakvom zdravstvenom skrbi), itd. Drugim riječima, pravom socijalnom pravdom.

Kada je Trump ponuđen ovim marginaliziranim i od rata umornim ljudima kao jedina alternativa za Hillary, uzeli su što je ponuđeno bez previše razmišljanja. Dodatno, bazirano na objavljenim podacima ankete o glasovanju, čini se da nisu samo siromašni odbacili Hillary i sve ono za što se ona zauzima, nego je i 54% bijelih muških diplomaca glasalo za Trumpa. Gledajući raspoređeno kroz kategorije, dok je 52% glasača koji zarađuju manje od $50 000 godišnje glasalo za Clinton, a 41% za Trumpa, od 64% američkih glasača koji zarađuju više od $50 000 godišnje, 49% je izabralo Trumpa, a 47% Clinton. Prema tome, daleko od toga da je glavna motivacija glasača na ovim izborima bila 'bilo tko samo ne Trump', možda je bilo bliže stavu 'bilo tko samo ne Hillary'.

50-55% Amerikanaca (broj koji zapravo glasa) si još uvijek udovoljava pričom da im glasanje na predsjedničkim izborima daje neki utjecaj na smjer kojim se njihova zemlja kreće, te im pruža osjećaj kao da imaju nekakvu osobnu moć. Ostalih 40-50% koji ne glasaju dobivaju isti osjećaj podupirući svoj omiljeni sportski tim ili emocionalno unoseći sebe u svakodnevne životne izbore svojih omiljenih slavnih ličnosti.

Gledajući 'širu sliku', ovogodišnji izbori su svojevrsno raskrižje. Po prvi puta je američka populacija emocionalno manipulirana ne samo kako bi birala između 'Demokrata' i 'Republikanaca', nego između dva kandidata koji su očigledni (čak i prosječnom Amerikancu) besramni šupci. Istovremeno, ljude se ohrabruje i manipulira da pronađu što je više moguće načina za ignorirati činjenicu da su kandidati odvratne individue, te da svejedno izaberu nekog od njih.

Kad bi vam netko ponudio bilo sendvič s govnima ili napitak od govana, razuman odgovor bi bio da odbijete oboje, no očito je pristojan broj Amerikanaca, u biti, izgubio svoj razum.

XX. stoljeće je bilo stoljeće ideologija i destrukcije. Komunizam je stupio na scenu 1917. te je ubrzo "umro", a fašizam je također nestao zajedno s koncentracijskim logorima, dvanaestak godina nakon prve implementacije.

Nakon pada Berlinskog zida i kolapsa Sovjetskog saveza, ostala je jedna jedina ideologija, s centrom u imperiji Sjedinjenih Država i s utjecajem na cijeli svijet - liberalizam, koji je zajedno sa svojim posljedičnim dogmama poput individualizma, materijalizma, ateizma i nihilizma, doveo ljudska bića na rub propasti.

Unatoč njihovoj očiglednoj pro-imperijalnoj pristranosti, svaki dan nam mainstream mediji pružaju dodatne dokaze o potpunoj katastrofi koja se događa širom našeg planeta i neprekidnoj dezintegraciji pojedinaca i društava.

U prethodnim člancima sam više puta pisao o opakim učincima liberalizma kojeg širi američka imperija: destrukcija ljepote, obitelji, spola, identiteta, moralne svijesti, religija i tako dalje. U biti, sve značajke koje definiraju naš identitet kao ljudskih bića sistematično se iskrivljuju, izvrću naopako i uništavaju.

Iako je nužno vježbati potpunu svjesnost o ludilu imperijalizma, to i dalje ostaje nepotpunim. Parafrazirati ću Alberta Camusa, revoltirano ljudsko biće će reći 'ne' postojećem svijetu, no također će reći 'da' nečemu drugome, boljem svijetu. Tako da je sljedeći prirodan korak predložiti alternativu - novi politički i društveni model koji duboko rezonira s ljudskim vrijednostima koje svi moramo prigrliti.

Ovo je vježba misli i također vježba nade, a nemamo puno toga za izgubiti, jer bez obzira koliko bi nesavršen bio takav društveno-politički model, mala je vjerojatnost da bi bio toliko destruktivan kao njegovi prethodnici, bez obzira koliko bi pokušavali učiniti ga takvim!

Ideja za pisanje ovog članka je došla iz diskusije na našem forumu pod nazivom "Nada, strah i budućnost". Joe Quinn je među svojim doprinosima ovoj temi rasvjetlio i ključnu točku:

Pitanje života je pitanje rasta, ali što je zapravo "život" ako ne odnosi koje imamo s drugim ljudima, i prema tome što je rast u životu ako ne rast naših odnosa s drugima. Ali rast na koji način? Možda je to sjedinjavanje, onih prijašnje jedinstvenih privatnih svjetova, u nešto veće od zbira djelića, nešto što može kreirati ili privući novi život ili svijet kroz okupljanje i združivanje tih osobnih realiteta koji u sebi nemaju dovoljno snage ili moći da bi sami to postigli. Osim toga, naravno, u taj proces bi morao biti uključen ne samo zajednički/jednaki pogled na stvarnost, nego bi on morao i rezonirati s objektivnom stvarnošću, ili s višim silama prirode, drugim riječima, kreacijom objektivne stvarnosti širokih razmjera.

Ideja je dalje rasla uz čitanje odličnog rada Alexandera Dugina "Četvrta politička teorija". Postoji nekoliko sličnosti između oba modela. No, za razliku od Dugina koji predlaže strategiju tranzicije iz trenutnog liberalnog svijeta u njegov četvrti politički model, mi se ovdje fokusiramo samo na specifičnosti našeg idealnog svijeta nakon tranzicije. Zbog toga se naš model naziva "postimperijalizam".

Naša hipoteza je da će američko carstvo uskoro propasti, te da bi za sobom moglo povući većinu planeta. Ova globalna katastrofa može nastati zbog intervencije ljudske i/ili kozmičke vrste. Postimperijalizam nudi model društva koji bi mogao procvjetati nakon tog glavnog resetiranja.

Dakle, trenutni zadatak je bio, ni manje ni više, nego smišljanje organizacije idealnog društva. Sve što sam mogao smisliti je bila poprilično naivna slika slična Bilbovom selu iz Gospodara prstenova. Zasigurno sam bio svjestan mnogih nedostataka trenutnog sistema, no koji su to najbolji načini za njegovo izlječenje? Stoga sam, kao i obično, za vrijeme okupljanja oko kuhinjskog stola, počeo propitkivati, malo o ovome, malo o onome, a drugi bi predlagali solucije.

Bio sam iznenađen kada sam vidio koliko smo svi mi već razmišljali o ovoj temi, i koliko smo dodatnih misli razmijenili za vrijeme tih razgovora. To sugerira da zaista postoji duboka potreba svih nas za boljim svijetom, te da to ide puno dalje od običnog nerealnog sna. Doista, u nastavku ćete pronaći brojne vrlo operativne i konkretne ideje koje su definitivno vrijedne testiranja.

Dakle, na taj način smo osmislili karakteristike našeg idealnog društva. Ovo je, po definiciji, nezavršen rad koji se treba razviti, na organski način. To je prvi korak koji za cilj ima usađivanje sjemena u um čitatelja, te poticanje njega/nje na razmišljanje o tom idealnom svijetu. Budimo iskreni, svako veliko (i ne baš tako veliko) dostignuće na ovome svijetu je započelo s idejom, bljeskom imaginacije ili inspiracije koja je uputila proces, koji je pak postao temelj njegove realizacije.

Dok pratim tijek geopolitičkih nadmetanja između SAD-a i Rusije u Siriji, stalno ističem očigledan propust koji se iznova događa u svakom izvještaju mainstream medija o situaciji - nitko ne navodi razuman razlog zašto su obje države toliko zainteresirane za Siriju. Naravno, postoje razne priče, kao ona da se obje zemlje 'bore protiv terorizma', ili da SAD podržava demokraciju u Siriji tako što pokušava svrgnuti "brutalnog diktatora" Assada. No, pretpostavljam da je, u ovoj fazi, većina ljudi prilično skeptična prema tim objašnjenjima. Gledajući natrag u 2003. godinu, netom prije invazije SAD-a na Irak, 15 milijuna običnih građana prozrelo je političku priču o invaziji kao zaštiti stanovništva Zapada od Saddamovih (ne postojećih) oružja masovnog uništenja i marširali su europskim ulicama izvikujući "ne želimo rat za naftu".

Mnogi ljudi su znali stvarni razlog otimanja za Irakom, ali znaju li razlog otimanja za Sirijom? I što je s Rusijom? Vodi li Putin čisti ideološki rat protiv terorista i pomaže dugotrajnom savezniku Assadu da ostane na moći? Je li to dovoljan razlog da suvremena Rusija pokrene svoje prvo ikada vojno razmještanje velikog opsega u inozemstvu?

U eseju iz listopada 2015., istaknuo sam realpolitiku iza rata u Siriji u to vrijeme. I tada je bilo, i još uvijek jest, sve oko prirodnih resursa, točnije nafte i naročito prirodnog plina. Duboko povezana s razvojem ova dva resursa, i s budućom konfiguracijom svjetske ekonomije, jest Euroazijska integracija i 'novi Put svile', drugim riječima, mreža kopnenih veza između Azije i Europe (više o tome ispod).

Jutros je započela operacija ponovnog zauzimanja iračkog grada Mosula od terorista Islamske države. Zapovjednik anti-Daeš "koalicije" general pukovnik Stephen Townsend je rekao kako bi bitka mogla trajati tjednima, a "možda i duže", te da bi mogla "biti duga i teška". Irački vojni izvor je naveo kako bi ista mogla biti završena za dva tjedna (taman za vrijeme američkih izbora!). CENTCOM navodi sudjelovanje 19 nacija, što u biti znači Irak i Sjedinjene Države, uz veliku navijačku grupu koja će možda pomoći prilikom pokojeg zrakoplovnog napada.

Pripadnici Daeša su zauzeli grad u lipnju 2014., uzrokujući bijeg polovice gradskog stanovništva, dok je 1,3 milijuna civila ostalo. Broj snaga u anti-Daeš koaliciji varira od 30 000 do preko 65 000 i do 80 000, s 4000 kurdskih Pešmerga i 24 000 pripadnika različitih milicija, i na koncu 6000 američkih vojnika. (Međutim, Kurdi su se dogovorili s iračkim vlastima da neće ulaziti u sam grad.) Oni se sukobljavaju s otprilike 3000 do 4500 militanata Daeša (po pretpostavkama američke vojske).

U veljači 2015. kolale su glasine da se u Mosulu nalazi oko 30 000 boraca Daeša - tu brojku je odbio prihvatiti jedan irački časnik smatrajući kako je riječ o propagandi Daeša, te da je stvarni broj oko 12 000 boraca. U ožujku 2016. CNN je objavio procjenu o "gotovo 10 000 boraca ISIS-a" tamo. A samo prije četiri mjeseca, u lipnju, Osama al-Nujaifi, zapovjednik Ujedinjene koalicije u Iraku, potvrdio je kako se u Mosulu i njegovim predgrađima nalazi 12 000 militanata. U isto vrijeme pukovnik američkih koalicijskih snaga, Christopher Garver, naveo je kako ISIS ima "manje od 10 000" boraca u Mosulu.

Drugim riječima, u periodu od godinu i pol dana, broj militanata Daeša u Mosulu je, po američkim i iračkim izvorima, varirao od 10 000 do 12 000. Sada Amerikanci tvrde kako se tamo nalazi samo njih 3000 do 4500. (Ta cifra najvjerojatnije uključuje različite lokalne pobunjenike baathiste i vojsku sufista Naqshbanda.) Znači, po tim brojkama, od 5000 do 9000 boraca Daeša je "nestalo u akciji". Kamo su nestali?

Dok se Carstvo urušava pod teretom svoje oholosti i dok se stihija nezadovoljstva širi usred glasina o svjetskom ratu, planetarno previranje se nastavlja nesmanjenom jačinom. Ovomjesečni uragan Matthew će vjerojatno biti zapamćen kao najgora oluja ove godine u SAD-u (i drugdje), no u rujnu su druge dvije oluje, Hermine i Julia - jedna je prvi uragan koji je pogodio Floridu još od 2005., a druga je prva takva oluja koja se ikad formirala izravno nad ovom 'sunčanom državom' - potopile jugoistočnu obalu SAD-a.

Serija ciklona također je donijela valove poplava jugoistočnoj Australiji, obarajući rekorde u količini kišnih padalina koji datiraju još od utemeljenja države u 19 stoljeću, te je donijela cijeloj državi njenu treću najkišovitiju zimu otkako se bilježe podaci. U međuvremenu, višestruki tajfuni na sjeverozapadnom Pacifiku pogodili su Filipine, Tajvan, Kinu, Koreju i Japan. Najjača od tih ciklonskih oluja koje su 50% jače nego prije 40 godina - oluja Meranti kategorije 5 - bila je također najjača u svijetu dosad ove godine, a ispred nje po jačini samo je tajfun Haiyan iz 2013. prema zabilježenim podacima.

Osim zidova vode koje su donijele ove velike oluje, lokalni kišni izboji su donijeli rekordnu količinu kiše, uzrokujući velike bujice koje su odnosile aute, domove i ljude u dijelovima SAD-a, Meksika, Tunisa, Grčke, Turske, Ukrajine, Indije, Indonezije i Kine. Oklahoma, SAD, koja nikada nije doživjela potrese sve do nedavno, prošloga mjeseca je osjetila svoj najjači dosad. Potres rekordne jačine je također pogodio Južnu Koreju, dok je snažni potres u Skoplju, Makedonija, oštetio zgrade i izazvao paniku među stanovništvom.

Višestruke vulkanske erupcije, masovni pomori ribe, nasukavanja kitova i pojavljivanje meteorskih vatrenih kugli zaokružili su još jedan događajima ispunjen mjesec Zemaljskih promjena...

Ako ste kojim slučajem član 'međunarodne zajednice' - tj., ako živite u Sjevernoj Americi, Europi ili Australiji/Novom Zelandu - možda ste primijetili suptilnu promjenu u zadnjih nekoliko godina u onome što 'znate' o Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu. Od toga da je ovo samo još jedna zemlja koju biste možda htjeli posjetiti jednog dana, Rusija i njezin vođa su pretvoreni u izvor gotovo svih svjetskih problema.

Od "ruske agresije u Europi", "aneksiranja Krima i poticanja građanskog rata u Ukrajini", "obaranja putničkog zrakoplova", "hakiranja američke demokracije", "bombardiranja nevinih civila i bolnica" (i malih zečića), "stvaranja izbjegličke krize u Europi" do "dopingiranja svojih sportaša" i "podupiranja terorista u Siriji", izgleda da baš i nema toga što Rusija nije učinila kako bi kraljevski sje..la ovaj planet.

Naravno, pažljivi čitatelj će primijetiti da većina ovih optužbi dolazi od američkih političara, političkih sveznalica i dnevnih novina.

Zadnjih tjedana, nivo antiruske zajedljivosti koja dolazi iz mjesta kao što je američki State Department dosegao je toliku glasnoću, da bi svi mogli biti ispričani ako krenemo radit yogu u iščekivanju trenutka kada moramo izvesti potreban manevar da poljubimo našu kolektivnu guzicu i pozdravimo se sa svime u globalnom nuklearnom požaru.

Međutim, egzistencijalna prijetnja 'vrućeg rata' između Rusije i SAD-a je više sadržaj noćnih mora i propagande nego objektivne stvarnosti. Stvarnost je da su 'izuzetne' Sjedinjene Američke Države potpuno ostale bez opcija, uključujući i one nuklearne, kada se radi o spriječavanju uspona Rusije kao velike svjetske sile s globalnim utjecajem.

Napomena: Ovaj tekst je napisan pred kraj 1994. godine. Mnogo informacija se pojavilo od tada kao rezultat neprekidnog istraživanja. Predložili bi čitatelju da bi bilo dobro pročitati našu Kronologiju istraživanja o tajnoj vladi kao i našu diskusiju o Kozmičkom kontraobavještajnom djelovanju za puno kompletniju (iako još uvijek u procesu stvaranja!) informacijsku bazu. Ove dodatne informacije mogu baciti drugačije svjetlo na "poimanje" fenomena u sadašnjosti, iako porijeklo ostaje isto.
________________________________________________________________________________________________________________________

Ljude su od pamtivijeka posjećivale svakojake vrste čudnovatih bića. Neka od njih su bila potpuno fantastična u opisu kao i u aktivnostima. Međutim, do sada je najučestaliji tip bio humanoidan - što znači da je imao neke sličnosti s ljudskom fizičkom konfiguracijom - iako su njihove moći jasno bile nadljudske.

Jedno od zajedničkih obilježja tih posjeta je da biće s čudnim, svjetlucavim ili prodornim očima dolazi po noći i nekako siše energiju, krv ili životnu snagu iz žrtve koja je onemogućena zvati u pomoć jer je i umno i tjelesno paralizirana.

Drugi najčešći efekti su neobična svjetla i pad temperature na mjestu događaja.

U ovonedeljnom podkastu [Linkovi: Prvi deo, Drugi deo] diskutovali smo o onome što smo identifikovali kao prvi problem koji se mora rešiti kako bi se pokrenule pozitivne promene u Americi i drugde u svetu - a to su mediji.

Znanje je moć. Oni koji kontrolišu informacije mogu kontrolisati mase; toliko je jednostavno.

Dok smo istraživali temu medija, naišli smo na Protokole sionskih mudraca. Kao što svi znaju, ovo je opaka antisemitska prevara. Mi se slažemo sa time. Mi ni na trenutak nismo pomislili da ovo predstavlja judaizam ili obični jevrejski narod.

Međutim, ono što je bilo šokantno za nas je bilo naše razumevanje da se Protokoli sprovode skoro red po red od strane mnogih članova Bušove administracije i raznih vladinih “nezavisnih istraživačkih centara” koji formulišu njihovu politiku. Drugim rečima, Protokoli nisu prevara zato što su besmislica, već su prevara samo zato što su pripisani Jevrejima.

Ovde predstavljamo tekst Protokola 12 iz koga je nekoliko odlomaka pročitano u podkastu i koje smo u šali nazvali “Jevanđelje po Karl Rove-u“.

Nakon napada na UN-ov konvoj u Siriji, SAD nastavlja s propagandnom kampanjom protiv Rusije i Sirije te ih okrivljuje za uništenje konvoja. Dokazi? Nema ih. To zapravo nije iznenađujuće jer smo isto vidjeli i ranije s njihovim tvrdnjama da Rusija gađa civile, bolnice i slično, što je sve neutemeljeno i dolazi od propagandnih organizacija poput Sirijskog opservatorija za ljudska prava, bijelih šljemova (koja je povezana s George Sorosom) i drugih sličnih organizacija koje se skrivaju iza "humanitarnih" maski. Sluge američkog carstva očekuju da svi prihvate ono što dolazi iz njihovih usta bez kritičkog razmišljanja, a mediji na Zapadu šire laži koje propagiraju ti isti ratni huškači.

Napad na konvoj dolazi nakon što je lažna američka koalicija izvršila masakr nad sirijskom vojskom, koja se bori protiv terorista koje su SAD i njihovi saveznici pustili s lanca da pokušaju svrgnuti s vlasti legitimnu vladu u Damasku, što je dio šireg plana za reorganiziranje granica država Bliskog istoka i šire, čime u konačnici žele obuzdati Rusiju i druge protivnike te održavati svoju hegemoniju nad ostatkom svijeta.

Da je ISIS tvorevina Zapada i njihovih suradnika je još jednom dokazano ovim napadom, teroristi su pokrenuli ofenzivu odmah nakon napada američke koalicije na sirijsku vojsku. Dok su se sirijska vojska i njihovi saveznici pridržavali primirja, "umjereni" fanatici, koje financira Washington i njihovi saveznici, su radili sve kako bi sabotirali primirje, što potvrđuje ono što smo znali: prekid vatre nije u interesu SAD-a, oni žele promjenu vlasti i neće odustati dok to ne ostvare, osim ako ih na neki način ne prisile države poput Rusije.