XX. stoljeće je bilo stoljeće ideologija i destrukcije. Komunizam je stupio na scenu 1917. te je ubrzo "umro", a fašizam je također nestao zajedno s koncentracijskim logorima, dvanaestak godina nakon prve implementacije.
Nakon pada Berlinskog zida i kolapsa Sovjetskog saveza, ostala je jedna jedina ideologija, s centrom u imperiji Sjedinjenih Država i s utjecajem na cijeli svijet - liberalizam, koji je zajedno sa svojim posljedičnim dogmama poput individualizma, materijalizma, ateizma i nihilizma, doveo ljudska bića na rub propasti.
Unatoč njihovoj očiglednoj pro-imperijalnoj pristranosti, svaki dan nam mainstream mediji pružaju dodatne dokaze o potpunoj katastrofi koja se događa širom našeg planeta i neprekidnoj dezintegraciji pojedinaca i društava.
U prethodnim člancima sam više puta pisao o opakim učincima liberalizma kojeg širi američka imperija: destrukcija
ljepote, obitelji,
spola, identiteta, moralne svijesti,
religija i tako dalje. U biti, sve značajke koje definiraju naš identitet kao ljudskih bića sistematično se iskrivljuju, izvrću naopako i uništavaju.
Iako je nužno vježbati potpunu svjesnost o ludilu imperijalizma, to i dalje ostaje nepotpunim.
Parafrazirati ću Alberta Camusa, revoltirano ljudsko biće će reći 'ne' postojećem svijetu, no također će reći 'da' nečemu drugome, boljem svijetu. Tako da je sljedeći prirodan korak predložiti alternativu - novi politički i društveni model koji duboko rezonira s ljudskim vrijednostima koje svi moramo prigrliti.
Ovo je vježba misli i također vježba nade, a nemamo puno toga za izgubiti, jer bez obzira koliko bi nesavršen bio takav društveno-politički model, mala je vjerojatnost da bi bio toliko destruktivan kao njegovi prethodnici, bez obzira koliko bi pokušavali učiniti ga takvim!
Ideja za pisanje ovog članka je došla iz diskusije na našem forumu pod nazivom "
Nada, strah i budućnost". Joe Quinn je među svojim doprinosima ovoj temi rasvjetlio i ključnu točku:
Pitanje života je pitanje rasta, ali što je zapravo "život" ako ne odnosi koje imamo s drugim ljudima, i prema tome što je rast u životu ako ne rast naših odnosa s drugima. Ali rast na koji način? Možda je to sjedinjavanje, onih prijašnje jedinstvenih privatnih svjetova, u nešto veće od zbira djelića, nešto što može kreirati ili privući novi život ili svijet kroz okupljanje i združivanje tih osobnih realiteta koji u sebi nemaju dovoljno snage ili moći da bi sami to postigli. Osim toga, naravno, u taj proces bi morao biti uključen ne samo zajednički/jednaki pogled na stvarnost, nego bi on morao i rezonirati s objektivnom stvarnošću, ili s višim silama prirode, drugim riječima, kreacijom objektivne stvarnosti širokih razmjera.
Ideja je dalje rasla uz čitanje odličnog rada Alexandera Dugina "
Četvrta politička teorija". Postoji nekoliko sličnosti između oba modela. No, za razliku od Dugina koji predlaže strategiju tranzicije iz trenutnog liberalnog svijeta u njegov četvrti politički model, mi se ovdje fokusiramo samo na specifičnosti našeg idealnog svijeta nakon tranzicije. Zbog toga se naš model naziva "postimperijalizam".
Naša hipoteza je da će američko carstvo uskoro propasti, te da bi za sobom moglo povući većinu planeta. Ova globalna katastrofa može nastati zbog intervencije ljudske i/ili kozmičke vrste. Postimperijalizam nudi model društva koji bi mogao procvjetati nakon tog glavnog resetiranja.
Dakle, trenutni zadatak je bio, ni manje ni više, nego smišljanje organizacije idealnog društva. Sve što sam mogao smisliti je bila poprilično naivna slika slična Bilbovom selu iz
Gospodara prstenova. Zasigurno sam bio svjestan mnogih nedostataka trenutnog sistema, no koji su to najbolji načini za njegovo izlječenje? Stoga sam, kao i obično, za vrijeme okupljanja oko kuhinjskog stola, počeo propitkivati, malo o ovome, malo o onome, a drugi bi predlagali solucije.
Bio sam iznenađen kada sam vidio koliko smo svi mi već razmišljali o ovoj temi, i koliko smo dodatnih misli razmijenili za vrijeme tih razgovora. To sugerira da zaista postoji duboka potreba svih nas za boljim svijetom, te da to ide puno dalje od običnog nerealnog sna. Doista, u nastavku ćete pronaći brojne vrlo operativne i konkretne ideje koje su definitivno vrijedne testiranja.
Dakle, na taj način smo osmislili karakteristike našeg idealnog društva. Ovo je, po definiciji, nezavršen rad koji se treba razviti, na organski način. To je prvi korak koji za cilj ima usađivanje sjemena u um čitatelja, te poticanje njega/nje na razmišljanje o tom idealnom svijetu. Budimo iskreni, svako veliko (i ne baš tako veliko) dostignuće na ovome svijetu je započelo s idejom, bljeskom imaginacije ili inspiracije koja je uputila proces, koji je pak postao temelj njegove realizacije.
Komentar: Slijedeći nastavak iz ove serije članaka je Post-nihilizam, predložak za ono što nas čeka.
Prijašnji nastavci su: