© LA Johnson/NPR
Zašto radite ono što radite? Što je pokretač koji vas drži budnim duboko u noć ili vas diže ujutro iz kreveta? Gdje je vaše sretno mjesto? Što stoji između vas i vašeg ultimativnog sna?

Teška pitanja. Jedan istražitelj vjeruje da zapisivanje odgovora može biti odlučujuće za studente.

On je koautor studije koja predočava zapanjujući učinak: tijekom dvije godine, za 700 studenata je s kratkom vježbom pisanja o postavljanju vlastitih ciljeva gotovo izbrisan jaz postignuća rodnih i etničkih manjina u odnosu na ostale studente.

Jordan Peterson podučava na odjelu psihologije na Sveučilištu Toronto. Desetljećima je bio fasciniran učincima pisanja na organiziranje misli i emocija.

U eksperimentima '80-tih do danas se pokazalo da "terapeutsko" ili "ekspresivno" pisanje može smanjiti depresiju, povećati produktivnost i čak smanjiti posjete doktoru.

"Čin pisanja je puno moćniji nego što ljudi misle", Peterson tvrdi.

Mnogi ljudi se povremeno bore sa slobodno plutajućom anksioznošću koja uzima energiju i povećava stres. Kroz pisani osvrt možda ćete shvatiti da su određeni neugodni osjećaji vezani uz, recimo, tešku interakciju s vašom majkom. Istraživanje je pokazalo da vam taj tip uvida može pomoći da locirate, prizemljite i na kraju riješite taj osjećaj i s njim povezani stres.

U isto vrijeme, "teorija postavljanja ciljeva" drži da zapisivanje konkretnih, preciznih ciljeva i strategija može pomoći ljudima da nadvladaju prepreke i postignu željeno.

"Promijenilo je moj život"


U novije vrijeme, istraživači su postali sve zainteresiraniji za ulogu koju mentalna motivacija ima u akademskim postignućima - ponekad koncipiranu kao "borbenost" ili "mentalni sklop rasta" ili "izvršno funkcioniranje".

Peterson se pitao može li pisanje utjecati na motivaciju učenika. Stvorio je tečaj za preddiplomske studente koji je nazvao Mape namjera. U njemu studenti izvršavaju skup vježbi pisanja koje kombiniraju izražajno pisanje s postavljanjem ciljeva.

Studenti razmišljaju o važnim trenucima u svojoj prošlosti, identificiraju ključne osobne motivacije i kreiraju planove za budućnost, uključujući specifične ciljeve i strategije kako bi nadišli prepreke. Peterson ta dva dijela naziva "prošlo stvaranje" i "buduće stvaranje".

"To je u potpunosti promijenilo moj život" tvrdi Christine Brophy, koja se kao preddiplomska studentica prije nekoliko godina borila s drogom i zdravstvenim problemima i bila na rubu odustanka od studija. Nakon što je prošla Petersonov tečaj na Sveučilištu Toronto, promijenila je svoj studijski smjer. Trenutno sprema doktorat i jedan je od Petersonovih glavnih asistenata u istraživanju.

U ranijoj studiji na Sveučilištu McGill u Montrealu, tečaj je pokazao snažne pozitivne učinke kod problematičnih studenata, smanjenje stope prekidanja školovanja i povećanje akademskih postignuća.

Peterson traži veću publiku za ono što on naziva "samo-stvaranje". Osnovao je profitnu tvrtku i prodaje na internetu verziju svog nastavnog programa. Brophy i Peterson su pronašli zainteresiranu publiku u Nizozemskoj.

U Školi menadžmenta u Rotterdamu, skraćena verzija samo-stvaranja je bila obvezna za sve studente prve godine od 2011. (Ovo su preddiplomski studenti - odabiru studijski smjer ranije u Europi).

Posljednji rad, objavljen u lipnju, uspoređuje peformanse studenata koji su prošli prvu godinu koristeći samo-stvaranje s onima s prijašnjih godina.

U cjelini, studenti "samo-stvaranja" su uvelike povećali broj ostvarenih bodova i vjerojatnost svog ostanka u školi. Nakon dvije godine, etničke i rodne grupne razlike u rezultatima među studentima su nestale.

Etničke manjine o kojima se ovdje govori su predstavljale oko jednu petinu svih studenata. One su prva i druga generacija imigranata iz nezapadnih sredina - Afrika, Azija i Bliski istok.

Dok je povijest i naslijeđe rasnog ugnjetavanja različito od onoga u Sjedinjenim Američkim Državama, Nizozemska se još uvijek bori s velikim razlikama u bogatstvu i edukacijskim postignućima među većinom i manjinskim grupama.

'Nule su smrtonosne'

U Školi menadžmenta Sveučilišta Rotterdam, manjine obično imaju lošiju izvedbu nego većina za više nego trećinu, ostvarujući prosječno devet bodova manje njihove prve godine i 4 boda manje njihove druge godine. No za manjinske studente koji su odradili ovaj komplet vježbi pisanja, taj jaz je opao na 5 bodova prve godine i samo jednu četvrtinu boda u drugoj godini.

Kako bi hrpa eseja mogla imati takav učinak na akademski uspjeh? Je li ovo ponovljivo?

Melinda Karp je pomoćnik ravnatelja za osoblje i institucionalni razvoj u Community College Research Center na Teachers koledžu, Sveučilište Columbia. Ona vodi studije o intervencijama koje mogu poboljšati završetak školovanja. Smatra da je Petersonova studija "intrigantna". No, dodaje: "Ne vjerujem da postoji magični štapić za sve probleme s kojima se nosimo u visokom školstvu."

Peterson vjeruje da jasno postavljanje ciljeva posebno može pomoći studentima, pripadnicima manjina, da nadiđu ono što se često zove "stereotipna prijetnja" ili, drugim riječima, odbaciti štetno uvjerenje da će se generalizacije u svezi performansi etničkih grupa odnositi na njih osobno.

Karp se slaže: "Kad uđete u novu društvenu ulogu, kao pri ulasku na koledž kao student, očekivanja nisu uvijek jasna." Postoji veći rizik za studente koji nisu tako dobro potkovani znanjem ili kojima nedostaju osobe na koje se mogu ugledati. "Studenti trebaju pomoć ne samo da postave ciljeve, nego trebaju i osmisliti plan kako da ih postignu."

Ključ za ovu intervenciju je došao u ključno vrijeme, kaže Peterson. "Povećali smo vjerojatnost da će studenti doista izlaziti na ispite i predati ih riješene." Čin postavljanja ciljeva im je pomogao da nadvladaju prepreke kada su ulozi bili najviši. "Ne trebate biti genije da završite školu; ne trebate čak biti ni toliko zainteresirani. No nule su smrtonosne."[Nule se u američkom školskom sustavu daju onima koji ne izađu ili ne predaju ispite, op. prev.]

Karp ima teoriju o tome zašto je ovo učinkovito. Kaže da često možete vidjeti rizične studente da se uključuju u samoporažavajuće ponašanje kako bi "sačuvali svoj obraz".

"Ako niste sigurni da pripadate na koledž, i niste završili studij", ona objašnjava, "možete reći samima sebi: 'To je zato što nisam odradio/la posao, a ne zato što ne pripadam ovdje'."

Zapisivanje njihovih unutrašnjih motivacija i povezivanje dnevnih napora da dostignu svoje ciljeve je možda pomoglo ovim mladim ljudima da očvrsnu svoj identitet studenata.

Brophy testira verzije nastavnog plana samo-stvaranja u dvije srednje škole u Rotterdamu i promatra njihovo psihološko stanje, dolaženje u školu i sklonost odugovlačenju.

Početni rezultati su obećavajući, kaže Brophy: "Ovo pomaže studentima da shvate što stvarno žele raditi."