Korištenje djece u svrhu ratne propagande standard je u izvještavanju medija o Siriji. Mediji objavljuju izvlačenja djece iz ruševina zgrada, prikazuju mrtva i osakaćena tijela djece, a sve da bi optužili sirijskog predsjednika i Sirijsku vojsku koji, kako mnogi mediji tvrde, namjerno ciljaju djecu.
Medijsko izvještavanje je takvo da se može steći dojam da se Sirijska vojska bori protiv žena i djece koja već punih šest godina odolijevaju žestokim napadima vladinih snaga, te da su bolnice glavna meta sirijskog i ruskog zrakoplovstva.
Ignorira se činjenica da se civili koriste kao živi štit. Skladišta naoružanja i stožeri terorističkih skupina nalaze se duboko među civilnim stanovništvom, vrlo često kao u slučaju istočnog Alepa u podrumima onoga što su mediji predstavljali kao bolnice. Također, u urbanim dijelovima terorističke skupine okružene civilima ispaljuju projektile prema područjima pod kontrolom službenih vlasti. I onda kada Sirijska vojska odluči odgovoriti na napade...
Nitko ne spori da djeca u sirijskom sukobu stradavaju. Stradavaju u svakom ratu. I svako dijete koje strada je tragedija sama po sebi. No, u medijima životi neke djece su ipak vredniji od druge djece, i to je vrlo žalosna činjenica.
Koliko se često u medijima pojavljuju djeca s područja pod kontrolom legitimnih vlasti koja su stradala od strane terorističkih skupina, odnosno onih koje zovu „pobunjenicima“? Njihove slike nikada nećete vidjeti u medijima, tek poneki novinski napis tek toliko da ih se spomene. Bez osude, zgražanja ili bilo kakvih emocija. Njihovi životi vrijede vrlo malo jer se na njihovim životima ne može vršiti ratna propaganda projekta smjene režima u Siriji, niti se može demonizirati sirijski predsjednik.
Kada je 1.10.2014. godine u napadu dvjema autobombama na osnovnu školu u naselju Ekrima u gradu Homsu ubijeno 46 djece u trenutku kada su izlazila iz škole, ne bi li na taj način oni koje nazivaju „pobunjenici“ nanijeli maksimalne žrtve, o događaju se izvještavalo jer ga se nije moglo ignorirati, ali nije bilo općeg zgražanja i osude, iako su djeca ciljano i svjesno bila meta napada. Taj napad je nedjelo terorističkih skupina koji direktno primaju pomoć od Zapadnih vlada u novcu i naoružanju.
Dok je trajala okupacija terorističkih skupina i stranih plaćenika istočnog dijela Alepa, mediji su bili koncentrirani na izvještavanje samo tog dijela grada i stradanju na tom području zanemarujući zapadni dio grada pod kontrolom sirijskih vlasti u kojem se nalazilo više od 90% ukupne populacije tog grada. Djeca su često stradavala u neselektivnim granatiranjima i raketnim napadima, no mediji nikada nisu prikazali niti jedno dijete kao u slučaju dječaka na narančastoj stolici Omrana Kardeesha. Također, 20.11.2016. kada je pogođena škola i ubijeno osmero učenika, mnogi mediji su jednostavno prešutjeli taj zločin, a neki objavili kao manje bitnu vijest. Isto je bilo i u slučaju 26.10.2016. kada je poginulo šestero učenika, a 15 ranjeno u raketnom napadu na školu u naselju Hamadania.
Slučaj sedmogodišnje djevojčice Bane Alabed neću niti komentirati jer je iskorištavanje tog djeteta za svaku osudu i ispod svakog moralnog nivoa.
Prije nešto više od godinu dana u svim medijima pokrenuta je kampanja „Madaja umire od gladi“ od strane famoznog saudijskog ideologa „sirijske revolucije“ Abdulaha Muhajsinija koji je direktno povezan s al-Kaidom. Zgražanje medija nad opsadom vladinih snaga terorističkog uporišta Madaje i korištenje djece koja „umiru od gladi“, a sve u svrhu da se spriječe daljnje vojne operacije protiv sirijskog ogranka al-Kaide, Fronta al-Nusre i skupina „umjerenih pobunjenika“ koji su njihovi suborci i saveznici. No, kada su kamere snimile teroriste koji su dočekali konvoj Crvenog križa, na njima se moglo vidjeti da su bili prilično dobro uhranjeni, pa se postavlja pitanje kako to da su u tom gradiću djeca „umirala od gladi“, a teroristi nisu.
U provinciji Idleb, u enklavi dva gradića Fua i Kafaraja stradanja djece se nikada ne spominju niti djeca te enklave postoje za medije. Napadi na naseljena područja su gotovo svakodnevni, civili umiru ne samo od raketa i granata već i zbog gladi i nedostatka lijekova.
Kada su početkom augusta 2013. godine oteti mnogobrojni civili, žene i djeca s ruralnog područja provincije Latakija, malo tko je mario za njihove sudbine. Mediji su veličali „uspjeh“ sirijskih „pobunjenika“, a tu su ofenzivu predvodili terorističke skupine Ahrar al-Šam, Front al-Nusra i Islamska Država Iraka i Šama. Da, IDIŠ ili ISIL, današnji samoproglašeni kalifat. Tada nije bilo problema s tom zločinačkom skupinom dokle god su napadali položaje sirijskih snaga i vršili odvratna zvjerstva, jer eto, oni su „sirijski revolucionari“ i trebalo im je davati svu moguću podršku. A kada se otkrilo da su mnogi od tih otetih civila iskorišteni kao žrtve najveće prevare sirijskog sukoba, navodnog kemijskog napada u Istočnoj Guti u Damasku, i kada su familije prepoznale svoje najmilije na slikama žrtava tog napada, šutnja traje i danas. Kao i namjerno prikazivanje tog napada kao zločin protiv čovječnosti iako svi relevantni dokazi idu u prilog klasičnog napada pod „lažnom zastavom“ ne bi li se izazvala strana vojna intervencija u Siriji. No, o tom potom, doći će vrijeme za konačno razotkrivanje spomenutog slučaja.
Mnoga djeca su hladnokrvno poubijana od strane terorista, pa su onda te zločine pripisali sirijskim snagama sigurnosti i vojsci, poput masakra u Huli, a pojedinačnih zvjerstava je nebrojeno. Pogibije djece u neselektivnim raketiranjima i bombaškim napadima terorista gotovo svih gradova u Siriji rijetko kada privuku pažnju medija. I kada privuku pažnju, objave su mlake i marginalizirane.
I upravo u činjenici da su u sirijskom sukobu u prvom planu djeca takozvanih pobunjenika, pomalo mi teško pada moraliziranja onih koji podržavaju i propagiraju terorizam u Siriji, i kažem: poštedite me lažnih suza i suosjećanja, jer kada ubijaju djecu na područjima pod kontrolom vlade, šutite, ignorirate i marginalizirate njihove živote. Tu se najbolje vidi koliko vam je „stalo“ do sirijske djece.
Komentar: Propaganda i njena primjena u prodavanju ratova