© Jonathan Woodcock/Getty Images
Kompulzivni lašci pričaju priče za koje misle da ih drugi žele čuti, dok patološki lašci "nastavljaju lagati i kad znaju da vi znate da oni lažu."
Svi mi lažemo, ali neki ljudi idu u ekstreme, uništavajući karijere i veze usput. Priznajte: S vremena na vrijeme, vi lažete - barem malo. Vaša vas najbolja prijateljica pita što mislite o njenoj novoj frizuri. Grozna je, no vi joj kažete da izgleda odlično. Supruga želi znati vidi li se tih dodatnih 5 kilograma, a vi naravno kažete da se ne vidi.

"Laganje je sastavni dio svakodnevnog života", tvrdi dr. sc. Robert Feldman, profesor psihologije i znanosti o mozgu i zamjenik kancelara na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu. "U određenom smislu, laži su lubrikanti koji pokreću socijalne interakcije prema naprijed'', kaže dr. Feldman, koji je napisao The Liar in Your Life ("Lažljivac u vašem životu").

Ali kad laganje izmakne kontroli može napraviti pustoš u vašim osobnim i profesionalnim životima - potencijalno uništavajući odnose i karijere. Evo što trebate znati o ekstremnom laganju.

Kompulzivni vs. patološki lažljivci

Laganje izvan kontrole je poznato kao kompulzivno ili patološko laganje. Stručnjaci tvrde da su definicije fluidne. Kompulzivni lažljivci imaju potrebu uljepšavati i pretjerivati, tvrdi dr. sc. Paul Ekman, profesor emeritus na odjelu psihologije pri Sveučilištu Kalifornija u San Franciscu i autor knjige Telling Lies. "Oni pričaju priče za koje misle da ih ljudi žele čuti", kaže profesor. Kad upitate kompulzivnog lažljivca za mišljenje o važnom pitanju, tvrdi dr. Ekman, oni će vjerojatno reći nešto slično ovom: "Znaš, donio si zaista mudru odluku kad si mene pitao za mišljenje. Mnogi ljudi to čine. Zapravo me čak i guverner Kalifornije tražio da komentiram o tom pitanju." "Oni su, često, prilično dobri lažljvci," dodaje Ekman. "Često vjerujemo, barem na neko vrijeme, onome što kažu."

Patološki lažljivci su čak i smjeliji. Oni "nastavljaju lagati i kad znaju da vi znate da oni lažu," kaže Ekman. Ova dva tipa lažljivaca su poprilično slična, i zapravo, "i vi biste mogli biti kompulzivni patološki lažljivac."

Ni kompulzivno ni patološko laganje nije opsežno istraženo, tvrde Feldman i Ekman. "Mislim da zapravo ne znamo dovoljno o njihovoj etiologiji [uzrocima] da bismo znali trebaju li se smatrati mentalnim poremećajem", napominje Ekman. Na primjer, stručnjaci nisu sigurni što pokreće problematično laganje. Znaju da impulzivnost i potreba za impresioniranjem mogu biti povezani s navikom. No raspravljali su o tome jesu li ove vrste laganja simptomi ili bolest.


Komentar: Dok svi lažljivci ne moraju biti psihopati, nema sumnje da su svi psihopati lažljivci, u većini slučajeva, patološki lažljivci.


Mozak lažljivaca strukturno se može razlikovati od prosječnog mozga. U studiji u časopisu The British Journal of Psychiatry navedeno je kako su znanstvenici radili sken mozga patoloških lažljivaca i drugih, i otkrili da lašci imaju više bijele tvari u prefrontalnom korteksu mozga. Zaključili su da povećanje bijele tvari možda nekako omogućuje ovim "super-lažovima kognitivnu sposobnost laganja."

Dok su svakodnevne laži usmjerene na cilj - npr. ne želite povrijediti osjećaje svoje pretile supruge - patološke laži se često čine bez svrhe. Ponekad su laži i samo-inkriminirajuće, što ih čini još težima za shvatiti.

U usporedbi s patološkim lažljivcima, kompulzivni lažljivci mogu proći prilično dobro u životu, kaže Ekman. "Kompulzivni lažljivci se obično izvuku jer govore laži koje želimo vjerovati."

Srećom, niti jedan od ovih tipova lažljivaca nije uobičajen, smatraju Feldman i Ekman. Ekman procjenjuje da manje od pet posto ljudi laže kompulzivno ili patološki.


Komentar: Gotovo isti postotak populacije su psihopati.


Mogu li se kompulzivni ili patološki lažljivci promijeniti?

Prema Ekmanovom iskustvu, većina lažljivaca koji su kompulzivni ili patološki se ne žele mijenjati dovoljno da bi ušli u tretman. Obično to učine samo kad je to naloženo prema nalogu suda, nakon što su se našli u nevolji. Ili to učine nakon što su njihove laži rezultirale strašnim posljedicama kao što su bankrot, razvod ili gubitak karijere.

Postoji malo istraživanja o mogućnostima liječenja lažljivaca. Savjetovanje i psihoterapija mogu pomoći, s naglaskom na tome kako smanjiti impulzivnost.

Uočavanje, život ili rad s velikim lažljivcem

Možete li prepoznati na prvom sastanku je li netko problematičan lažljivac? To je teško, ali Ekman je pronašao ovo pravilo/smjernicu korisnom: "U prvih pola sata [upoznavanja nekoga], ako ih želim pozvati u svoju kuću na večeru, podrobno pazim!" on kaže. To znači da je njihov šarm, karakteristika lažljivaca, možda već odradila svoju vražju magiju.

Ako novi prijatelj ili poznanik pokaže svoje boje kao kompulzivni ili patološki lažljivac, mentalno zdrava stvar je da se maknemo, kaže Ekman. "Ono što ljudi vrednuju u prijateljstvu je istinoljubivost."
Dok oni blisko povezani s patološkim lažljivcem mogu ostati optimistični - u uvjerenju da će se lažljivac promijeniti, Ekman im poručuje: "Također trebate biti realistični. Zar zaista želite proživjeti svoj život, na poslu ili kod kuće, pitajući se jeste li nasamareni?"

Patološki lažljivci su tako dobri u laganju "da nećete ni znati kad ste bili slagani." Nemojte očekivati ni kajanje od njih. "Patološki lažljivci će gledati na situaciju u potpunosti iz njihove vlastite perspektive. Nemaju obzira prema tuđim osjećajima u svezi onoga što bi se moglo dogoditi kao rezultat njihovih laži", Feldman zaključuje.


Komentar: Nedostatak empatije je klasični pokazatelj psihopatije.