Detaljnim analizama drevnih zapisa istoričari su utvrdili da je (najverovatnije) na današnji dan, 4. jula 1054, na nebu zasjala nova zvezda.

Poznata maglina Raka u sazvježđu Bika ostatak je supernove iz 1054.
© ESA/Herschel/PACS/MESS Key Programme Supernova Remnant Team; NASA, ESA and Allison Loll/Jeff Hester (Arizona State University)Ova slika prikazuje kompozitni pogled na Rakovu maglicu, kultni ostatak supernove u našoj galaksiji Mliječni put
Prema sačuvanim beleškama astrologa Kineskog carstva, ta „gostujuća zvezdaˮ danju se mogla videti na nebu još čitava 23 dana, dok je noću ostala vidljiva oko dve godine. Danas znamo da je to bila gigantska eksplozija koja obeležava kraj životnog puta veoma masivne zvezde ‒ pojava poznata kao supernova.

Gostujuća zvezda pojavila se na nebu za vreme vladavine cara Renzonga iz dinastije Song. Carski astrolozi su protumačili nesvakidašnji događaj kao izuzetno povoljno znamenje za svog vladara; mogli bismo reći da se ono i obistinilo ‒ car Renzong je, kako se ispostavilo, imao najdužu vladavinu od svih careva iz svoje dinastije. Izveštaj o novoj zvezdi sačuvan je u šest kineskih i tri japanska dokumenta, premda među njima postoje izvesne nepodudarnosti.

Na drugoj strani Atlantika, crteži urezani u kamen pronađeni u Arizoni i Novom Meksiku svedoče o tome da su novu zvezdu verovatno videli i starosedelački narodi Novog sveta. Zanimljivo je da nam dobro razvijena persijska i arapska astronomija nisu ostavile gotovo nikakva svedočanstva o toj upečatljivoj pojavi, ukoliko se izuzme zapis lekara po imenu Ibn Butlan, nestorijanskog hrišćanina iz Bagdada, koji je (suprotno kineskim astrolozima) pojavi nove zvezde pripisao zlokobno značenje, okrivivši je za stravičnu epidemiju smrtonosne zaraze.

Takođe je upadljivo odsustvo pouzdanih pisanih tragova iz Evrope, premda bi se neka mesta u pojedinim letopisima lako mogla odnositi na taj događaj. Među njima su zbornik Jakobusa Malvecijusa, Cronaca rampona, zapis iz crkve u Udenburgu, svedočanstvo hodočasnika Alberta, kao i izvesni irski i jermenski tekstovi. Nijedan od pobrojanih zapisa, međutim, ne sadrži podatke koji bi istovremeno bili dovoljno precizni i usaglašeni sa drugim izvorima da bi se mogli smatrati čvrstim dokazom. Tako su evropski astrolozi začudo propustili priliku da povežu pojavu nove zvezde sa istovremenim događajem od dalekosežnog značaja - zvaničnim razlazom Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, do kojeg je došlo upravo 1054. godine.

Naravno, nijedno od tumačenja koja su astrolozi mogli da pripišu (ili da propuste da pripišu) pojavi koju su posmatrali, nema dodirnih tačaka sa njenim stvarnim uzrocima ili fizičkim procesima koji su je uslovili. Tokom nepunog milenijuma, naučna istraživanja pomogla su nam da dođemo do određenih objašnjenja. Među naučnicima danas postoji saglasnost da je poznata maglina Raka u sazvežđu Bika ostatak supernove iz 1054. godine. Taj uzbudljivi objekat, čiji nam je izgled dobro poznat zahvaljujući fotografijama Hablovog svemirskog teleskopa (najlepša od njih je, sećamo se, obišla svet prošle godine u ovo doba), udaljen je od nas oko šest hiljada svetlosnih godina i označen brojem jedan u Mesijeovom katalogu. Maglina se sastoji od ogromnih oblaka gasa - koje je zvezda u svom samrtnom času odbacila u prostor ‒ i ostatka zvezdinog jezgra, koje je gravitaciono sažimanje pretvorilo u neutronsku zvezdu, objekat tako velike gustine da su njegovi atomi izgubili svoju strukturu i sveli se na masu neutrona.

Upravo je ta neutronska zvezda 1967. godine postala prvi otkriveni pulsar, kada je Džoslin Bel, analizirajući podatke dobijene moćnim radio-teleskopom Kevendišove laboratorije, uočila da iz pravca magline Raka dopiru pulsevi radio-talasa u pravilnim vremenskim razmacima. Iako su ti pravilni pulsevi isprva bili sasvim zbunjujući, teorijski radovi iz astrofizike već su unapred nagovestili odgovarajuće objašnjenje ‒ usmerenje snopova radio-talasa koje emituje rotirajuća neutronska zvezda u pravcu njenih polova veoma snažnim magnetnim poljem, poput kakvog reflektora koji šara nebeskim prostranstvom i čiji nas zrak pogađa u pravilnim vremenskim razmacima.

Danas je istraživanje supernova i njihovih ostataka veoma značajna oblast koja iz dana u dan pomera granice nepoznatog, a mnogi od dobijenih rezultata odrazili su se i na potragu za odgovorima na ključna pitanja o ustrojstvu i evoluciji vasione. Tako je jedna kosmička eksplozija koja se dogodila daleko od naše planete s vremenom odigrala niz značajnih uloga u našim naporima da upoznamo svet i koracima koje smo prešli na nipošto pravolinijskom putu ka boljem razumevanju prirode ‒ putu čiji je najveći deo nesumnjivo i dalje pred nama.