Santiago Ramón y Cajal

Autoportret Cajala u njegovoj knjižnici u njegovim 30-ima, iz knjige crteža "Beautiful Brain": The Drawings of Santiago Ramón y Cajal
Svi mi volimo misliti da smo dovoljno talentirani da napravimo važan utjecaj na svijet.

Međutim, iz bilo kojeg razloga, bez obzira koliko je netko inteligentan ili sposoban, ne dobiva uvijek tu veliku priliku.

Mnogi ljudi za to krive lošu sreću ili to što nisu bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, no mogao bi postojati i znanstveni razlog za taj nedostatak uspjeha.

Santiago Ramon y Cajal, opće poznati otac neuroznanosti, pokušao je istražiti psihološke granice koje sprječavaju talentirane ljude u izvrsnosti u životu.

U njegovoj knjizi "Advice for a Young Investigator", iz 1897. godine, španjolski patolog je podrobno objasnio šest različitih faktora koji sprječavaju nečije talente, koje on naziva 'bolest volje'.

1. Mislioci

Prvo objašnjava mislioce. Ovi ljudi vole proučavati karakteristike njihovog odabranog područja pa čak postanu i eksperti u tome, ali nikad ne osjećaju potrebu da ih primjenjuju u novoj situaciji.
[Mislioci] vole proučavati prirodu stvari no samo zbog estetske kvalitete - uzvišeni prizori, prekrasni oblici, sjajne boje i graciozne strukture.
On dodaje.
[Mislioci] su simpatični zbog svog mladenačkog entuzijazma i stimulativnog i pobjedničkog govora isto kao što su neučinkoviti u stvaranju bilo kakvog stvarnog znanstvenog napretka.
Stoga, čak i ako ste majstor svog zanata, to nije dovoljno ako ga ne koristite u jedinstvenom ili progresivnom smjeru.

2. Bibliofili i poligloti

Iako su to dvije riječi koje više nisu uobičajene, no lako se mogu definirati kao prikupljanje znanja.

Upijanje mase činjenica i brojki o različitima subjektima može vam pomoći na kvizu u lokalnom pubu, no ta tašta potjera vam ne može pomoći ako samo želite pokazati svoje znanje.

Cajal objašnjava.
Raspravljanje o svemu - iscrpljivanje i zloupotrebljavanje njihovih oštrih umova - ovi jadni učeni muškarci ignoriraju jednu vrlo jednostavnu i vrlo ljudsku činjenicu... Čini se da su nedovoljno svjesni najbolje poznate erudicije [učenost, izobrazba, opsežno znanje u nekom području znanosti, op. prev.] da to ima vrlo malo vrijednosti kad ne odražava pripremu i rezultate na održivost osobnog uspjeha. Sve bibliofilske najdragocjenije nade koncentrirane su na projektiranje slike genijalca ispunjenog s obrazovanjem. On nikada ne prestaje misliti da samo najinspirativniji napor može osloboditi učenjaka od zaborava i nepravde.
Zatim Cajal proširuje to stanovište objašnjavajući da sve što naučimo treba korisno primijeniti.
Nitko ne može zanijekati činjenicu da onaj tko zna i djeluje je onaj koji se računa, a ne onaj tko zna i zaspi. Iskazujemo počast poštovanja onima koji dodaju originalni rad u knjižnicu, i uskraćujemo ju onima koji okolo nose knjižnicu u glavi. Ako netko želi postati samo gramofon, teško da je to vrijedno truda kompliciranja organizacije mozga uz proučavanje i razmišljanje. Naši neuroni moraju se koristiti za bitnije stvari. Ne samo da bismo znali nego i da bismo znali transformirati znanje; ne samo da doživimo, nego i gradimo svoje koncepte.
Tako da, dok ćete možda impresionirati svoje prijatelje s detaljnim razumijevanjem televizije 70-ih, koja je tu dobrobit ako nitko nema koristi od toga?

3. Megalomanijaci

Malo je vjerojatno da će se mnogi ljudi klasificirati kao megalomanijaci, jer su to obično ljudi koji se identificiraju sa žeđu za moći i priznanjem.

Ipak, megalomani su nesumnjivo motivirani i uvijek žele da njihovi talenti budu prepoznati.

Međutim, ta želja i samopouzdanje mogu otkriti njihove najveće mane, pogotovo kada pokušavaju postići nešto nevjerojatno.
Kao da vjeruju u čuda, oni žele započeti svoje karijere s izvanrednim postignućima.

Oni završe u trošenju svojih života u planiranju i organiziranju, izgradnji i ispravljanju, uvijek utopljeni u grozničavoj aktivnosti, uvijek revidiraju, izlijevaju velik nezavršen rad u izvanredan, cjelovit doprinos. I dok godine prolaze, očekivanja blijede, suparnici šapću, a prijatelji rastežu svoju maštu kako bi opravdali tišinu velikog čovjeka.
Cajal također uspoređuje megalomaniju sa sanjarima koji uvijek imaju velike ideje, ali nikada posve ne svladaju željeni cilj.
Njihove optimistične oči sve vide kroz ružičaste naočale. Uvjereni su da će se, nakon prihvaćanja plodova njihove inicijative, otvoriti široki horizonti u znanosti i ujedno donijeti neprocjenjive praktične rezultate. Postoji samo jedan manji nedostatak, što je žalosno - niti jedan od njihovih obveza nije nikada dovršena.

Istina je da sanjari ne rade dovoljno teško; nedostaje im ustrajnosti.

4. Ovisnici o tehnologiji


Ako ste opsjednuti s 'gadgetima', aplikacijama ili bilo kojim posebnim alatom, možda će vas ovo posebno taknuti.

phone addiction
Cajal piše da bez obzira na vašu opsesiju ili razumijevanje instrumenta, naposljetku ste beskorisni ako ne možete cijeniti njegovu temeljnu vrijednost.

On objašnjava:
Ova prilično nevažna raznolikost instrumentalista odmah se može prepoznati kao neka vrsta fetišističkog štovanja instrumenata za istraživanje. Oni su jednako fascinirani sjajem metala kao što je ptica ševa vlastitim odrazom u zrcalu.
Cajal dodaje da je ova vrsta opsesije beskorisna drugim ljudima ako im ne pomaže u njihovom radu.
Ovisnici o bezdušnim instrumentima ne mogu biti korisni. Pate od gotovo neizlječive bolesti, osobito kada je to povezano (kao što obično i jest) s prepoznatljivim moralnim stanjem koje se rijetko priznaje - sebična i neugodna opsesija kojom se sprječava rad drugih ljudi jer oni sami ne znaju kako ili ne žele raditi.

5. Neprilagođeni


Vjerojatno smo se svi u nekom trenutku u životu osjećali kao neprilagođeni/neprihvaćeni.

Možda je to bilo u školi kada se jednostavno niste uklopili s drugom djecom, ili je to bio posao gdje vaše vještine nisu uspjele procvjetati kao što ste se nadali.

Bez obzira na okolinu, osjećaj neprihvaćenosti može štetiti talentiranim pojedincima.

To može dovesti do samodopadnosti i lijenosti, koja im nikad ne dopušta da se maknu izvan njihove trenutne situacije.
Umjesto da budu abnormalni, neprilagođeni su jednostavno nesretni pojedinci koji su imali posao neprikladan njihovim prirodnim sposobnostima koje su im nametnute nepovoljnim okolnostima. Kad se sve što je rečeno i napravi, ipak, ti propusti još uvijek spadaju u kategoriju abulični [patološki neodlučan, op. prev.], jer im nedostaje energije da mijenjaju svoj smjer i na kraju ne uspiju pomiriti poziv i struku.
Ipak, on nudi rješenje.
Oni moraju stvoriti odlučnost za postizanje uzvišenih ciljeva, tražiti ugodan posao - koji odgovara njihovim talentima - da mogu dobro raditi i ono čemu mogu posvetiti veliku količinu energije. Postoji li grana znanosti kojoj nedostaje barem jedna divna oaza u kojoj nečiji intelekt može pronaći korisno zaposlenje i potpuno zadovoljstvo?

6. Teoretičari


Na kraju dolaze teoretičari.

To se odnosi na sve te mislioce i filozofe, koji vole proučavati svaki detalj svog rada kako bi ih uklopili u njihov plan rada (agendu).

Iako je ova razina istraživanja pohvalna, ona je u osnovi lijena jer razvija samo njihovu osobnu teoriju.
U osnovi, teoretičar je lijena osoba koja se maskira u marljivu osobu. Nesvjesno se pridržava zakona minimalnog napora jer je lakše oblikovati teoriju nego otkriti fenomen.
Prema Cajalu, dok se potiče istraživanje hipoteze, odbijanje činjenica je opasna potraga.
Hipoteze dolaze i odlaze, ali podaci ostaju. Teorije nas napuštaju, dok nas podaci brane. Oni su naši pravi resursi, naša imovina i naše najbolje rodoslovlje. U vječnom pomicanju stvari, samo će nas oni spasiti od pustošenja vremena i od zaboravljanja ili nepravde ljudi. Risikirati sve zbog uspjeha jedne ideje je zaboraviti da se svakih petnaest ili dvadeset godina teorije zamjenjuju ili revidiraju.
Čak iako se ne možete odmah povezati s bilo kojom od ovih osobina, Cajalov savjet ostaje informativan i vjerojatno ističe zašto talenti često loše završe.

Međutim, valja napomenuti da su, kad je Cajal napisao svoje učenje, njegove studije bile usmjerene samo na muškarce.

Kad je knjiga objavljena, žene su imale zabranu studiranja na europskim sveučilištima i još uvijek nisu mogle glasovati.

Iako ovaj regresivni način razmišljanja više, na svu sreću, ne postoji, Cajalovi nalazi još uvijek mogu biti istiniti u 21. stoljeću za oba spola.