Puž - sjećanje
© Genny Anderson / CC do 4.0
Rezultati nove studije upućuju na to da se barem jedan dio pamćenja pohranjuje u genetskom kodu i može se prenijeti u nečiji drugi genetski kod.

Drugim riječima, ako se genetski kod izvuče iz jedne životinje, u ovom konkretnom slučaju puža, i implementira u kod drugog puža, druga će se životinja sjećati stvari koje je znala samo prva životinja, piše Live Science.

Eksperiment elektrošokovima

Zvuči kao totalna znanstvena fantastika, ali radi se o ozbiljnom znanstvenom istraživanju iza koje stoje znanstvenici Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA). Oni su naime izvukli molekule RNK (Ribonukleinska kiselina), preciznije glasnički RNK ili mRNK (od eng. messenger) iz jednog puža i ubrizgali je u drugog puža, piše Scientific American.

Sjećanje odnosno pamćenje koje je poslužilo kao testni poligon je bilo prilično jednostavno. Znanstvenici su primijenili blage elektrošokove na rep morske vrste puža Aplysia californica. Nakon elektrošokova, puževi obrambeni refleksi - u kojima se puž stisne kako bi se zaštitio od opasnosti - postali su znatno izraženiji.
Sjećanje pužta
© David Glanzman / UCLA
Ilustracija iz Glanzmanovog rada pokazuje prijenos RNA iz jednog puža u drugi

Kontrolno istraživanje u Petrijevim posudicama

Testiranjem je otkriveno da je kod puževa koji su primili elektrošokove obrambeno povlačenje trajalo oko 50 sekundi, dok je kod puževa koji nisu bili izloženi elektrošokovima to povlačenje trajalo oko sekunde.

U daljnjem istraživanju, RNK iz živčanog sustava puževa tretiranih elektrošokovima ubrizgan je manjem broju puževa koji nisu bili izloženi elektro tretmanu.

Ubrzo nakon toga, puževi kojima je ugrađen novi RNK počeli su reagirati na podražaj slično kao i puževi koji su primali elektrošokove - njihova obrambena reakcija trajala je oko 40 sekundi.

Sličan efekt su postigli kada su istu stvar napravili osjetilnim živčanim vlaknima izdvojenim u Petrijevim posudicama.

Jedan od autora studije, prof. David Glanzman je objasnio da je rezultat eksperimenta usporediv s 'transferom sjećanja'. Pritom je naglasio da puževi korišteni u istraživanju nisu nastradali.

- Riječ je o morskim puževima koji kad osjete opasnost ispuštaju ljubičastu boju kako bi se zaštitili od predatora. Dakle puževi su se osjećaju ugroženo i puste boju, no nisu ozlijeđeni elektrošokovima, istaknuo je.


Promjena paradigme?

Istraživanje bi moglo biti prvi korak u smjeru promjene shvaćanja o tome kako mozak pamti. Prema uvriježenom shvaćanju, dugoročno pamćenje pohranjuje se u moždanim sinapsama, mjestima na kojima se spajaju živčane stanice. Svaki neuron ima nekoliko tisuća sinapsi. No prof. Glanzman ističe da kad bi se sjećanja pohranjivala u sinapsama, nema šanse da bi njihov eksperiment uspio.

Glanzman, inače profesor biologije, tvrdi da su sjećanja pohranjena u nukleusu neurona. Napomenuo je kako znanstvena zajednica 'gubi previše vremena i novca proučavajući sinaptičke veze, a premalo novca istražujući RNK promjene i epigenetiku, odnosno promjene u kojima stanice uzajamno djeluju s genetskim kodom'. Smatra se da vrsta RNK relevantna za ovo istraživanje regulira niz funkcija stanica, uključujući razvoj i bolesti, piše BBC.

Nove prilike za istraživanje memorije

Osim toga, znanstvenici ističu kako su stanice i molekularni procesi kod morskih puževa slični ljudskima, no kod puževa je broj neurona osjetno manji - pužev živčani sustav ima oko 20 tisuća neurona, dok se čovjekov sastoji od oko 100 milijardi neurona. Iako se to sada još čini prilično dalekim, znanstvenici vjeruju da je ovaj eksperiment potencijalno značajan korak prema napretku u tretiranju Alzheimerove bolesti ili PTSP-a.

Upitani da li bi procesi bili provedivi u transferu sjećanja životnih iskustava, prof. Glanzman kaže da u ovom trenutku to još ne može tvrditi, no izrazio je i određeni optimizam, kazavši da će bolje razumijevanje pohrane memorije otvoriti novi prostor za istraživanje različitih aspekata memorije.