SAD i Iran
Svi znaju da SAD žele smijeniti vlasti u Iranu, a Trumpove nedavne objave na Twitteru su napetosti između Sjedinjenih Država i Islamske Republike dovele do usijanja.

Isključivo pod izraelskim pritiskom je Bijela kuća raskinula nuklearni sporazum s Teheranom i ponovno nametnula sankcije Iranu, nakon čega je pokrenula diplomatsku ofenzivu vršenja pritiska na sve zemlje u svijetu da prestanu kupovati iransku naftu.

U svom obrazloženju SAD tvrde kako Teheran financira terorističke skupine, iako su upravo proiranske milicije i armije na kopnu dale najveći doprinos porazu američkih i saudijskih terorističkih organizacija u koje su Washington, Rijad i ostale zaljevske monarhije uložile milijarde dolara.

Sada Bijela kuća otvara paljbu na Iran. Ali Iranci uzvraćaju vatru, za sada samo verbalno. Na konferenciji za novinare je iranski predsjednik Rohani zaprijetio da će blokirati prolaz kroz Hormuški tjesnac i nijedan tanker neće izaći iz Perzijskog zaljeva. Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Zarif je rekao da Perzija, današnji Iran, ima tisuće godina povijesti i da Sjedinjene Države nisu ni prvo ni posljednje od carstava koje će Perzijanci ispratiti na smetlište povijesti, dok će Iran i dalje će postojati.

U međuvremenu su u virtualnoj razmjeni mišljenja već spomenuti "tweetovi masovnog uništenja". Retorika na obje strane postaje sveobuhvatnija. Jasno je da Iran širi i pokušava proširiti svoj utjecaj, ali uglavnom zbog toga što je sve više okružen i prijete mu radikalne arapske sunitske skupine.

Međutim, na izuzetno podijeljenom Bliskom istoku je čak i mali pomak ka sili ravan najavi rata koji bi u negativnom smislu utjecao na sve regionalne sile.

U ovoj ratnoj atmosferi, koja uopće nije daleko od stvarnog vojnog sukoba, vatra bi se proširila daleko šire od Bliskog istoka i središnje Azije, čak bi mogla zapaliti svijet. Ne može se očekivati da bi u tim okolnostima velike svjetske sile kao Rusija i Kina stajale i po strani gledale na ovaj mogući rat.

Kolumnist Pepe Escobar, koji piše za Asia Times, primjećuje kako američka strategija ide dalje i usmjerena je uglavnom na Kinu, slabljenje Rusije i destabilizaciju Irana.

Nedavno je Donald Trump, kao odgovor na izjave iz Teherana, koristio "tweet masovnog uništenja", prijeteći Iranu najozbiljnijim posljedicama. Naravno, jedan od američkih glavnih ciljeva je svrgavanje vlasti u Teheranu, ali iza akcija američkog čelnika možda ima nešto više, kaže Pepe Escobar.

Washington je Iranu zapravo proglasio "gospodarski rat" i cilj je sankcijama i prijetnjama uništiti iransku ekonomiju. Iran je, kao što smo naveli, već razradio vojni plan blokade Hormuškog tjesnaca, a predsjednik Hassan Rohani je upozorio SAD "da ne povlače lava za rep".

Escobar naglašava da iranski lider nije izravno zaprijetio Americi. Naprotiv, ponudio je mir, ali je Rohani istaknuo da rat protiv Irana može postati "majka svih ratova".

Jasno je da se Teheran ne boji američkog ponašanja. U Washingtonu je Mike Pompeo iznenada postao zabrinut "što je u svijetu dugo nezapažen glas iranskog naroda".

Prof. Mohammad Marandi sa Sveučilišta u Teheranu je rekao da je slogan "mrzim Trumpa" doslovno ujedinio Iran, te da su se u novije vrijeme sve političke stranke i frakcije snažno ujedinile i podržale nedavno poruku Rohanija Washingtonu.

"Čini se da lokalni političari sve više shvaćaju da je pregovaranje s Amerikom beskorisno", kaže profesor Mohammad Marandi.

U ovim okolnostima se su američki stručnjaci složili s činjenicom da u politici prema Iranu sada postoje dvije mogućnosti - kapitulacija ili svrgnuti iranske vlasti.

Međutim, Pepe Escobar kaže kako svatko tko tvrdi da će Teheran odustati, pokazuje potpuno nepoznavanje korijena i razine antiameričkih osjećaja u iranskom narodu, čak i kada su s ekonomske točke gledišta vremena teška.

A oni koji čekaju da padne "režim", bezumno i neprestano ponavljaju što kaže Washington i pokušavaju dati smisao nepostojećoj stvarnosti, onoj koju bi željeli da dođe, a to je trenutno nemoguće.

"Američki neokonzervativci, koji su svijetu poklonili neuspjele ratove poput onog u Iraku, trebali se zakopati ne šest stopa, nego šest milja duboko. Ali ne, baš kao i "hodajući mrtvaci" oni nikada ne odustaju", kaže Escobar.

Međutim, postoji netko tko se na istoku i raduje. Na primjer, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael. Vođe tih zemalja kao da su zaboravili što je rekao bivši čelnik Mossada Meir Dagan, kada je rekao "da je vojni napad na Iran najgluplja stvar koju je ikada čuo".

Naravno, postoji mogućnost da su Trumpovi napadi na Iran pokušaj da se Amerikancima odvrati pozornost od "izdaje" u Helsinkiju. To bi moglo biti dobro objašnjenje, obzirom da zbog predstojećih izbora Trump treba čvrstu liniju kako bi dao vjetar u leđa republikancima.

"No, je li ovo Trumpov briljantni strateški manevar? Ili Putinov?", piše Escobar.

Ako se vratimo pravim izgledima, blokada Hormuškog tjesnaca bi mogla dovesti do kolapsa svjetskog gospodarstva. Čak i bez vojnih operacija na širokoj skali, koje bi se još uvijek vodile samo u regiji, samo jedan blokirani tanker bi pokazao koliko je prijetnja opasna i nijedno osiguravajuće društvo ne bi davalo osiguranja za tankere koji plove kroz tjesnac. A tankeri bi bez osiguranja prestali ploviti tom rutom.

Teheran i iranski stručnjaci za energetiku nisu pogriješili kada su izjavili da bi u tom slučaju cijena nafte mogla porasti na 250 do 300 dolara za barel. U svjetlu takvih napetosti je sigurno će bi skok cijena nafte bio dobar i za Rusiju i Iran, koji, kako se čini, koordiniraju napore u političkoj areni.

"Nemojte zaboraviti na Kinu. "Stručnjaci" koji tvrde da Iran postaje pijun Rusije i Kine su beznadno kratkovidni. Rusija, Kina i Iran već su u jakom savezu", kaže Pepe Escobar.
Koridor Sjever-jug

Koridor Sjever-jug
Drugi cilj Trumpa u priči o Teheranu je Peking, kojem planira osujetiti provedbu projekta "Novog puta svile", koji upravo prolazi kroz Iran, ali i koridor "Sjever-jug" koji je u izgradnji i treba povezati St. Petersburg s južnom iranskom lukom Bandar-Abas.

Budući da je glavni američki "neprijatelj" još uvijek Kina i da nema znakova smanjenja pritiska na Rusiju, bez obzira na dva i pol sata razgovor Trumpa i Putina u Helsinkiju, SAD su prisiljene pokušati provesti politiku "podijeli pa vladaj" u kojoj se navodno "zbližava s Rusijom", destabilizira Iran i na trećoj strani rasplamsava sukob s Kinom.

Ova vrlo riskantna strategija teško da može dati željene rezultate za SAD, Izrael i ostale aktere koji je podržavaju. Kao što je bivši čelnik Mossada Meir Dagan, koji je preminuo 2016. godine, rekao "da je vojni napad na Iran najgluplja stvar koju je ikada čuo", slično misle i američki stratezi starog kova, koji su uvijek tvrdili i trudili se uvjeriti bivše uprave da nikada ne pokreću rat protiv dva jaka neprijatelja odjednom. Henry Kissinger je među prvima koji tako misli, ali ni nedavno preminuli Zbigniew Brzezinski nije bio sklon takvim avanturama.

Prema kojoj logici su Trumpovi savjetnici došli do zaključka da će Rusija i Kina dozvoliti rat na svojim granicama, odnosno napad na Iran, čak i ograničeni, ako Moskva,Teheran i Peking godinama jačaju suradnja u svim sektorima i mir na teritoriju Islamske Republike je od vitalnog značaja za razvoj i Rusije i Kine? Ove dvije supersile si ne mogu priuštiti luksuz da mirno promatraju pokušaje uništavanja Irana i sigurno će reagirati na bilo koji ozbiljniji pokušaj destabilizacije Islamske Republike.

U zaključku, ostaje nada da je Trump zaoštrio retoriku protiv Teherana u unutarnjopolitičke svrhe i da će se nakon izbora u studenom sve smiriti. No, sankcije i pokušaj zabrane izvoza iranske nafte će ostati, što znači da su svi scenariji mogući, pa i onaj najcrnji.