Hafez Al-Assad

Hafez Al-Assad
Upravo smo objavili članak o pokušaju povratka Muslimanskog bratstva na vlast u Tunisu, gdje, unatoč anketama, ova islamistička frakcija ima velike izglede za preuzimanje vlasti. Podsjetimo da je tragični rezultat takozvanog "Arapskog proljeća" bilo preuzimanje vlasti u više zemalja od strane Muslimanskog bratstva, no kako su sve zemlje u kojima je ova organizacija pobijedila na izborima bile sekularne, na izbore je Muslimansko bratstvo izašlo pod raznim imenima.


U Tunisu, kao što smo spomenuli, imamo Ennahdu Rachida Ghannouchija, koja još uvijek vlada zemljom iz sjene. Libijski ogranak je dobio ime "Stranka pravde i izgradnje", a najpoznatija od svih je Erdoganova "Stranka slobode i razvoja" (AKP). Egipat je nakon intervencije vojske i tada još generala Abdela Fattaha Al-Sisija Muslimansko bratstvo proglasio terorističkom organizacijom.
Egipat je, nakon Rusije i Sirije, treća zemlja na svijetu koja je islamističku organizaciju koja tvrdi da "odbacuje nasilje i da je njena svrha politički aktivizam kombiniran s humanitarnim radom" stavila izvan zakona. Po svemu sudeći, vlasti u Kairu nisu pogriješile odlučivši se na takav korak.

Potom su se, ali iz posve drugih razloga, protiv Muslimanskog bratstva okrenule i arapske zemlje poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i drugih, jer u aktivnostima Muslimanskog bratstva i njegovih sestrinskih "nevladinih karitativnih udruga" vide ugrozu unutar vlastitih granica.

Kada se govori o povijesti Muslimanskog bratstva uvijek se naglasak da je na njihov ilegalni rad na kojega su njihovi članovi bili prisiljeni zbog odnosa postkolonijalnih vlasti u islamskom svijetu koje su branile njegovo djelovanje.

Kako bi bolje razumjeli odluke vlade u Kairu, Moskvi i Damasku možda bi nam mogla pomoći povijest Muslimanskog bratstva u Siriji, koja za Zapad i sve one koji su krenuli u rušenje vlade Bashara Al-Assada počinje s pobunom bratstva u Hami 1964. i konačnim obračunom Basharovog oca Hafeza Al-Assada s Muslimanskim bratstvom, opet u Hami, 1982. godine. Odlučnom akcijom, koju Zapad naziva "masakrom" i za njega krivi čak i aktualnu vladu u Damasku, Hafez Al-Assad je pravovremeno suzbio terorističku prijetnju u zemlji.

U operaciji je, ovisno o izvorima, ubijeno na desetine tisuća ljudi. No kako bi razumjeli žestinu sukoba, treba reći da je u obračunu s paravojnom terorističkom organizacijom smrtno stradalo i 1000 sirijskih vojnika. Muslimansko bratstvo niti je udruga koja se isključivo bavi pomoći siromašnima, a pri tom "samo usput" promovira politički islam, niti se ikada odrekla nasilja, kao što to u opširnoj analizi o povijesti ove organizacije navodi Washington Post.

Gamal Abdel Nasser, Hafez Al-Assad i brojni drugi lideri zemalja koje su se oslobodile kolonijalnog jarma u Muslimanskom bratstvu su vidjeli prijetnju, a s obzirom na katastrofalne učinke političkog islama nakon Arapskog proljeća može se reći da su bili itekako svjesni opasnosti. Ako pogledamo što je Muslimansko bratstvo u Siriji radilo do 1982. godine i kakav je bio njihov način ustroja i djelovanja, samo onda možemo razumjeti zašto Sirija, Rusija i Egipat Muslimansko bratstvo smatraju terorističkom organizacijom. Zaljevske monarhije su organizaciju stavile na crnu listu isključivo zato što se deklarativno zalaže za preuzimanje vlasti na višestranačkim izborima, što je nespojivo s oblikom vlasti u Saudijskoj Arabiji i drugim petromonarhijama, uključujući Katar, koji obilato financira Muslimansko bratstvo i služi se utjecajem ove organizacije u svijetu, ali u emiratu ne dopušta njegovo djelovanje.

OSNIVANJE SIRIJSKOG OGRANAKA MUSLIMANSKOG BRATSTVA '30-IH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA

Utemeljitelj Muslimanskog bratstva Hassan Al-Banna je imao bliske odnose s engleskim tajnim službama, a njegov učenik Mustafa Al-Sibai po povratku iz Egipta u Damask osniva sirijski ogranak organizacije koja je na svojoj trećoj konferenciji donijela odluku da zapovjedni centar sirijskog Muslimanskog bratstva bude u Aleppu. Takva odluka je donesena zbog blizine granice s Turskom i zbog njihovog uvjerenja da je Osmansko carstvo kontinuitet islamskog kalifata.

Bratstvo kasnije preuzima Marwan Hadid, koji je studirao u Kairu '50-ih godina prošlog stoljeća i postaje imam džamije iz koje počinje propovijedati učenje Hassana Al-Banne i Mustafe Al-Sibaia. 1973. Marwan Hadid upoznaje Hosnya Aboa i Mohammada Tamima Al-Shaqfa s kojima dogovara osnivanje vojnog krila bratstva, "Borbena avangarda" (Attali'a el-Moukatilla), koje je kasnije počinilo brojne zločine diljem zemlje, među kojima i masakr u Azbaqiahu i onaj u artiljerijskoj vojnoj školi u Aleppu 1979. godine.

Marwan Hadid je surađivao i s ekstremistima iz Hame, te održavao brojne kontakte s islamskim vjerskim vođama i organizacijama u toj provinciji od kojih je tražio da izdaju fetvu u kojoj će pozvati vjernike na "džihad protiv režima i smrtnu kaznu za one koji odbiju prihvatiti njegov poziv". U ovom ratu se jedna ekstremistička skupina u Siriji borila pod imenom "Marwana Hadida" i prema onome što propagira nikako se ne može nazvati "umjerenom oporbom", iako je formalno bila dio takozvane "Slobodne sirijske vojske".

1976. je Marwana Hadida naslijedio Abd Al-Satar, koji je u svojoj prvoj akciji ubio majora Muhammada Gharru iz Hame. U Damasku su Irfan Madani, Jamal Amari, Ayman Sharbatji, Basam Faraon, Abdulnasser Abasi i Riad Humul osnovali ogranak organizacije Muslimanskog bratstva koji je po cijelom gradu dijelio letke s potpisom Komunističke partije Sirije, čime su nakratko unijeli pomutnju među vladinim ministrima.

Nedugo potom, dvojica pripadnika bratstva, Amar Marqa i Faisal Ganama, ubijaju doktora Mohammada Fadila, a Hisham Jumbaz i Ayman Sharbatji su hladnokrvno likvidirali doktora Ibrahima Naamaha. Sirijsko Muslimansko bratstvo imenuje Alia Al-Byanunia kao prvog čovjeka za kontakt s institucijama, odakle će informacije dostavljati središnjici organizacije. Hassan Haluf je dobio zadaću da vrbuje ljude koji rade u državnim institucijama, vojsci i policiji, ali i za provedbu terorističkih i kriminalnih aktivnosti u sirijskim provincijama. U Homsu su bratstvo vodili Abdel-Qadir Zahran i Ismail Jada, Idlib je dodijeljen Ahmadu Salahu Hasnawiju u Saidu Qaisu, a Aleppo Hassanu Agilu. Za Latakiju je bio zadužen Ahmad Nisana, a za Damask Burhan Julaq.

U Damasku i provinciji organizacija je posebnu pažnju posvetila vjerskim udrugama u džamijama, gdje je regrutirala mlade za svoje aktivnosti. Najvažnije mjestu u kojem je djelovalo sirijsko Muslimansko bratstvo su džamije u četvrti Muhajirin i Midan. Bratstvo su u Damasku vodili Jamil Al-Jamil u Qafar Susahu, Ali Al-Sidawi u Dumi, Muhammad Al-Sfar u Quswahu, Muhammad Al-Qatib u Darai, Ahmad Az Al-Din u Madayi i Shahdan Al-Ammar u području Ruqun al-Din.

Njihova zadaća je bila privoljeti mlade da se pridruže "Borbenoj avangardi", a jednom kada su se pridružili toj paravojnoj terorističkoj skupini učili su ih kako rukovati vatrenim oružjem. Oni vještiji su odabirani za praćenje političkih dužnosnika, snimanje zgrada vladinih institucija, itd.

Vatreno krštenje pripadnici "Borbene avangarde" su, kako piše novinar i ekspert za Bliski istok, Patrick Seale, imali tako da su morali ubiti nekog posve nedužnog, na primjer radnika gradske čistoće za vrijeme rada u noćnoj smjeni, tako da ono što danas možemo pročitati na promotivnom pamfletu Muslimanskog bratstva nema nikakve veze s onim što je ta organizacija godinama činila, što se nije promijenilo sve do danas.

MUSLIMANSKO BRATSTVO I VAL TERORA U SIRIJI

Tajna organizacija je u Siriji pokrenula val nasilja i terorističkih aktivnosti, a atentati, ubojstva, podmetanje eksplozija, likvidacija vladinih dužnosnika, vjerskih i političkih lidera, uglednih profesionalaca, liječnika, inženjera i svih onih koji su prema procjeni bratstva bili bliski režimu su ozbiljno ugrozili stabilnost Sirije.

Od bojnih žrtava ćemo izdvojiti one koje su najviše odjeknule u javnosti:
  1. Pukovnik Ali Haidar, guverner Hame, ubijen u listopadu 1976.
  2. Doktor Muhammad Fadil, rektor Sveučilišta u Damasku, ubijen u veljači 1977.
  3. Zapovjednik raketne brigade, Abdul-Qarim Razuq, kojega je zapad smatrao jednim od najboljih stručnjaka u području raketne tehnologije, ubijen u lipnju 1977.
  4. Profesor Ali bin Abdul al-Ali, sa Sveučilišta u Aleppu, ubijen u studenom 1977.
  5. Generalni direktor udruge liječnika dentalne medicine, doktor Ibrahim Naamah, ubijen u ožujku 1978.
  6. Pukovnik Ahmad Qalil, ravnatelj policije pri ministarstvu unutarnjih polova, ubijen u kolovozu 1978.
  7. Adel Mayina, sudac Vrhovnog suda za područje sigurnosti, ubijen u travnju 1979.
  8. Doktor Shahadah Qalil, svjetski stručnjak u području neurokirurgije i osobni liječnik pokojnog predsjednika Hafeza Al-Assada, ubijen u kolovozu 1979.
Najstrašniji zločin se dogodio u Aleppu 16. lipnja 1979. kada je u artiljerijskoj vojnoj školi ubijeno 83 kadeta, mahom alavita. Napad je zapovjedilo i organiziralo Muslimansko bratstvo, a vodio ga je njihov član Ibrahim Youssef, koji je i sam bio kapetan u sirijskoj vojsci, te je prvo pozvao sve kadete i podijelio ih prema vjerskoj pripadnosti.

Nakon toga je zapovjedio svojoj "subraći" iz organizacije da iz strojnica otvore vatru po onima koji nisu bili pripadnici sunitske zajednice, a među njima su stradali i ruski tehničari koji su se u vojnoj školi nalazili kao ispomoć u obuci kadeta.

1980. je također bila krvava i obilježili su je atentati i ranjavanja nekoliko vrhunskih sirijskih eksperata iz više područja. Početkom 1980. je jedna skupina sirijskog Muslimanskog bratstva poslala snajperiste kako bi ubijali vladine dužnosnike i stranke Baath.

Abdul Aziz Al-Adi iz stanke Baath iz Hame je ubijen zajedno sa suprugom i djecom, a njihova tijela su bačena na cestu. Pokušaj ubojstva je slučajno preživio član stranke Ahmad Al-Assad, a u lipnju 1980. su teroristi iz Muslimanskog bratstva iz zasjede ubili izvršnog tajnika stranke Baath u Aleppu, Alia Bagdadija, a tom je prilikom ubijen jedan njegov brat, dok je drugi teško ranjen.

U Aleppu su pripadnici Muslimanskog bratstva između 1979. i 1981. ubili 300 ljudi, među kojima su bili pripadnici vladajuće stranke, vrhunski profesionalci iz raznih sektora, vjerski sunitski poglavari koji su odbijali prihvatiti njihovu ideologiju, a najveći među njima je bio imam Muhammad Al-Shami, brutalno masakriran u Umayyad džamiji u Aleppu 2. veljače 1980.

I sam bivši predsjednik Hafez Al-Assad je preživio atentat Muslimanskog bratstva, čiji su članovi bacili dvije bombe i pucali iz vatrenog oružja na predsjedničku palaču dok je sirijski predsjednik u blizini vrata rezidencije čekao jednog afričkog diplomata. Hafez Al-Assad je primijetio prvu bombu koja je pala u blizini i na vrijeme umakao pogibelji, dok je drugu vidio njegov tjelohranitelj, Qalid Al-Husain, koji je svojim tijelom zaštitio predsjednika, iako mu je to bilo zadnje što je u životu učinio, jer ga je raznijela eksplozija.

MASAKR U ARTILJERIJSKOJ ŠKOLI U ALEPPU

Prvi dan nakon masakra u artiljerijskoj školi u Aleppu, 17. lipnja 1979. godine, general Hiqmat Al-Shihabi je nazvao svog vrhovnog zapovjednika Hafeza Al-Assada koji je tada boravio u posjeti Bagdadu i informirao ga o onome što se dogodilo i tko je odgovoran za masakr. Nekoliko sati ranije su pripadnici obavještajnih službi uspjeli ući u školu i vidjeti tijela ubijenih kadeta, kao i veliki broj ranjenih. Na ploči je krvlju ostavljen potpis počinitelja: "Borbena avangarda", oružano krilo sirijskog Muslimanskog bratstva.

Ovdje je posebno važno napomenuti da su kapetan Ibrahim Youssef i narednik Abdul Rashid Hussain bili časnici Hafezove vojske, ali si bili članovi Muslimanskog bratstva. Njih dvojica su napustili objekt u 18.30 i otišli na sastanak s članovima bratstva iz Aleppa koje su uveli u krug vojne škole. Skupinu koja im je pomogla u izvršenju zločina predvodili su Egipćanin Hosni Abo i Sirijci Adnan Aqla, Zuhair Qaluta, Ramiz Issa i Ayman Al-Qatib. Kapetan Ibrahim Youssef im je dao uniforme i činove kako bi se lakše kretali po cijelom kompleksu, a kada su zauzeli svoje pozicije, dao im je znak za početak akcije.

Kapetan Youssef je uspio okupiti sve kadete pod izgovorom da im se treba obratiti ravnatelj škole kako bi im dao neka uputstva. 300 kadeta se okupilo u dvorani i tada su Youssef, Hosni Abo i Adnan Aqla pročitali imena onih koji su morali napustiti dvoranu. To su bili infiltrirani pripadnici bratstva Yahia Qamil Al-Najar i Mani Mahmud Al-Qalaf, koji su bili u dogovoru s napadačima i kapetanom Youssefom. Toj dvojici su se bezuspješno pokušali suprotstaviti dvojica kadeta, Muhsan Amir i Muhammad Al-Dawiya, koji su također likvidirani u napadu.

Nakon što su izvršili zadaću, Youssef i ostali su napustili objekt, a Abdul Rashid Hussain, također pripadnik Muslimanskog bratstva, potom se vratio kao da se ništa nije dogodilo.

Časnici vojno-obavještajne službe su pronašli Abdula Rashida Al-Hussaina, Mania Qalafa i Yahyu Najara koji su odmah odvedeni pred vojni sud kako bi svjedočili o događaju. Nakon istrage su zbog veleizdaje i masakra osuđeni na smrt, a u studenom 1979. je sirijska obavještajna služba uhitila i Egipćanina Hosnija Abu, koji je također osuđen na smrt zbog sudjelovanja u masakru u Aleppu. 3. lipnja 1980. u svom skrovištu u Aleppu je pronađen i kapetan Ibrahim Youssef koji se nije htio predati i ubijen je u obračunu sa sirijskim specijalnim snagama. Zadnji kojega su 1982. uhitile sigurnosne službe bio je Hadnan Aqla, koji je isporučen posebnom sudu zaduženom za zločine protiv države.

Posve jasno da je Muslimansko bratstvo, iako u ilegali, bilo infiltrirano u sve pore društva, ali i u institucije, vojsku, policiju, itd. Sam plan raspodjele teritorija i kapilarno djelovanje u doslovno svakoj gradskoj četvrti i u selu u Siriji govori o ozbiljnosti s kojom je bratstvo pristupilo procesu preuzimanja vlasti.

Nakon masakra je došlo do velikih prosvjeda u Aleppu, Homsu, Idlibu, Damasku, Latakiji, Hasaki, Deir Ez-Zoru i drugim mjestima u kojima je narod tražio da se stane na put valu terora koje je pokrenulo Muslimansko bratstvo.

MASAKR U AZBAQIAHU

29. studenog 1981. je pripadnik Muslimanskog bratstva Yasin bin Muhammad Sarij u četvrti Al-Azbaqiah u Damasku postavio automobil s 300 kg eksploziva, koji je eksplodirao i ubio 175 ljudi. Taj atentat je bio najgori u povijesti Sirije, a većina žrtava su bili civili. Svjedoci tvrde da je u eksploziji koja se dogodila u 11.20 autobus koji se kretao po Bagdadskoj aveniji odletio u zrak od siline detonacije i potpuno se raspao, a 31 putnik je poginuo. Od eksplozije je potpuno srušeno i 40 okolnih kuća.

Muslimansko bratstvo se branilo da je "Borbena avangarda" koja je počinila atentat u Azbaqiahu odlučila djelovati bez zelenog svjetla središnjice organizacije. Opravdanje su pokušali naći u ponašanju vlade u Damasku koja godinama "nije ispalila nijedan metak na Izrael" i za to je zaslužila da bude kažnjena. Prilično neuvjerljiv argument, jer je cionistički entitet, ako izuzmemo besmislice imama Youssefa Al-Qaradawija i njemu sličnih klerika, najmanje ugrožen upravo od onih koji najviše urlaju protiv njega, a to su Muslimansko Bratstvo, Al-Qaeda i ostale ekstremističke skupine saudijsko-katarske provenijencije.

POČETAK OBRAČUNA S MUSLIMANSKIM BRATSTVOM

U Hami je u noći s 2. na 3. veljače 1982. tijekom ophodnje ubijeno 20 vladinih vojnika. Muhammad Jawad, bolje poznat kao Abu Baqr, nakon tog događaja je s megafona džamije pozvao na "džihad protiv vlade i Hafezove vojske". U četvrti u kojoj je Abu Baqr bio gotovo božanstvo na ulice je odmah izašlo nekoliko stotina naoružanih pristaša Muslimanskog bratstva i napalo sjedišta stranke Baath, vladine institucije, provalili su u skladišta oružja i policijske postaje, te krenuli u zauzimanje grada.

Zabilježeni su i brojni zločini, kao masakr nad djevojkama iz padobranske jedinice, te napad na rezidenciju guvernera Muhammada Harbe. Do zore 3. veljače je ubijeno oko 70 ljudi iz stranke Baath, a Muslimansko bratstvo je objavilo da je zauzelo grad.

Sutradan su se okupili guverner Hame Muhammad Harba, tajnik stranke Baath Ahmad Al-Asad i pripadnici lokalne vlasti koji su preživjeli noćni masakr i svatko je s osobnim naoružanjem zauzeo položaje dok su čekali pomoć iz Damaska. Kada su vladine snage došle, žestoki sukobi su trajali tri tjedna, ali je vojska uspjela očistiti grad od naoružanih pripadnika bratstva.

ODNOSI SIRIJE S INOZEMSTVOM

Još 1980. godine je Hafez Al-Assad optužio CIA-u da ohrabruje i podržava terorizam i islamski ekstremizam u Siriji, a dvije godine poslije, 10. veljače 1982., State Department i ured Muslimanskog bratstva u Zapadnoj Njemačkoj i njegov čelni čovjek, Isam Al-Atar, priopćili su kako podržavaju borbu sirijskog naroda za slobodu, što se nije moglo shvatiti drugačije nego kao otvorena podrška teroristima iz "Borbene avangarde" i drugih ekstremističkih skupina kojima je upravljao sirijski ogranak Muslimanskog bratstva.

Sirijske obavještajne službe su u skloništima Muslimanskog bratstva našli američke uređaje za komunikaciju koji u to vrijeme nikako nisu mogli biti kupljeni bez posebnog odobrenja američke vlade. Pretpostavlja se da su ti uređaji američke proizvodnje u Siriju ušli preko Izraela, Libanona i Iraka. Sirijski predsjednik je optužio SAD za suradnju s teroristima, no u Washingtonu su sve negirali, govoreći kako Hafez Al-Assad nema nikakve dokaze kojima bi mogao potkrijepiti svoju tvrdnju.

Tada je Hafez Al-Assad javno pokazao pronađene uređaje sa serijskim brojevima i od Amerikanaca tražio da mu objasne otkud se nalaze u Siriji i kome su ih prodali. Kako iz Washingtona nije stigao nikakav odgovor, za njega je to bio dokaz suradnje između sirijskog MB i State Departmenta.

Za vrijeme sahrane Josipa Broza Tita u svibnju 1980. Hafez Al-Assad je otvoreno optužio jordanskog kralja Husseina da je pomagao teroriste u Siriji. Pet godina poslije, kada su se odnosi dvojice državnika poboljšali, jordanski kralj je priznao da je pomagao Muslimansko bratstvo u Siriji i da je pružio utočište čelnim ljudima sirijskog ogranka bratstva u Jordanu, među kojima i Ali Al-Bayanuniju, koji se u susjednu kraljevinu uspio skloniti uz pomoć jordanskih obavještajnih službi.

Mnogi od uhićenih pripadnika bratstva su priznali veze i sa Sadamom Husseinom i jednim dijelom časnika Sadamove vojske koji su im dostavljali naoružanje preko pustinje na sirijsko-iračkoj granici. Vojno krilo bratstva je blisko surađivalo s Bagdadom, a kada su 1979. Umar Al-Wani i Mahdi Al-Wani pobjegli u Bagdad, tamo su od iračkog ogranka bratstva dočekani kao heroji.

Službeni Bagdad je obećao da će pomoći sirijskom Muslimanskom bratstvu s 200 000 engleskih funti i oružjem, od čega 10 minobacača sa 100 projektila i većom količinom streljiva za pješačko naoružanje. Pomoć je isporučena u Dei Ez-Zoru, a iračka vlada je tijekom 1980. vršila obuku militanata vojnog krila sirijskog MB. Sirijske službe su uspjele zaplijeniti i veći dio naoružanja koje je bratstvo dobilo preko Libanona.

Sirijsko Muslimansko bratstvo je bilo izuzetno dobro povezano s centrom u Egiptu, kao i sa svim liderima ogranaka iz ostalih zemlja koje su predstavljali. To su bili Rashid Al-Gawash u Tunisu, Abdul Fatah Abu Ghaddah i Adnan Saad Al-Din iz Sirije, Youssef Al-Qaradawi u Kataru, Yasin Al-Abdel u Jemenu, te Faysal Mawlawi i Ibrahim Masri u Libanonu.

TAJNI DOKUMENTI

Tajni dokumenti koji su pronađeni u skloništima Muslimanskog bratstva su govorili o sigurnosti i hijerarhiji unutar organizacije. Pisalo je "kako je onaj koga Bog odabere da vodi bratstvo odgovoran za baze koje, jednom kada se stvore, nikako ne smiju biti kompromitirane i da se očuvaju moraju se slijediti sljedeće upute":
  • Brat zapovjednik skupine je neupitni autoritet u svim pitanjima i nikome nije dozvoljeno suprotstavljati mu se.
  • Jedna skupina je ograničena na teritorij djelovanja i ne mora znati ništa o drugoj skupini iz drugog područja ili provincije.
  • Zabranjeno je dovoditi bilo koga u bazu i treba biti oprezan sa svima.
  • Govoriti tiho o pitanjima vezanim za sigurnost, nikada u javnosti ne spominjati ime Muslimanskog bratstva i ograničiti susrete na najviše jedan i dva tjedno.
  • Obratiti ekstremnu pozornost kada se napušta baza po povratku svojim kućama.
  • U slučaju potrebe uništiti sve što bi moglo dovesti u opasnost organizaciju, a ako postoji opasnost svako se povlači pojedinačno i snalazi se sam.
  • U slučaju da ranjenik zadržava i usporava povlačenje, bit će ubijen od strane svojih prijatelja. Samoubojstvo je dozvoljeno samo uz pristanak i nakon konzultacija s imamom.
Ove su upute potpisali imam Abdul-Aziz bin Baz, direktor islamskog univerziteta Madina Al-Munawara i imam Faysal Al-Mawlawi.
Izdana je i fetva da se "pripadnik Muslimanskog bratstva koji se ubije da ne padne u ruke neprijatelja i tim ne našteti organizaciji mora smatrati mučenikom".

Primarne mete terorističkih napada, a mnoge su to i danas, bile su:
  • vojarne u zračne luke
  • kuće i stanovi časnika vladinih snaga
  • tvornice oružja
  • uredi i centri za komunikaciju, pošte, prometnice i silosi za žito
  • klubovi, časničke škole, vojni konvoji u pokretu, časnička vozila s visokim dužnosnicima, itd.
Ovo je samo mali dio materijala kojega su objavili bivši general sirijske vojske Mustafa Tlass, a koji je dužnost ministra obrane Sirije obnašao čitavih 32 godine, od 1972. do 2004. Po odlasku u mirovinu je napisao memoare u kojima u drugom dijelu svojih "Sjećanja" opisuje sve detalje o radu i djelovanju sirijskog Muslimanskog bratstva i kako je s predsjednik Hafezom Al-Asadom donio odluku da se 1982. konačno obračunaju s njihovim najekstremnijim krilom u Hami.

Veći dio navedenog su potvrdili i britanski novinari i eksperti za Bliski istok, Patrick Seale, koji je napisao knjigu "Hafez Al-Assad - Borba za Bliski istok", kao i poznati kolumnist The Independenta i dopisnik s Bliskog istoka, Robert Fisk, koji je sirijsko Muslimansko bratstvo opisao u knjizi "Propast nacije".

Po čemu se Muslimansko bratstvo koje je na vlasti u Turskoj i de facto Tunisu razlikuje od onoga u ilegali u Siriji tijekom '60-ih i '70-ih godina prošlog stoljeća. Osim službene politike, paralelno se vodi skoro pa konspirativna djelatnost prepuna simbola i skrivenih poruka.

Tunis su do 2014. obilježila politička ubojstva za koja je dokazana sprega Ennahde i islamističkih militanata, odnosno vojnog krila bratstva, dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan još uvijek vrlo učinkovito koristi represivni aparat u kojega ima povjerenja.

Erdogan ne samo da je uklonio sve svoje političke protivnike, novinare, oporbu, odvjetnike i dio časničkog kadra, već i svoju "braću" iz stranke koji svojim "pretjerano demokratskim" pogledima ugrožavali vlast Muslimanskog bratstva u Turskoj.

Muslimansko bratstvo se od 2003. smatra terorističkom organizacijom samo u Rusiji, potom u Siriji i kasnije u Egiptu, a odnedavno i na Arapskom poluotoku, osim u Kataru. Aktivne ogranke ima u Bahreinu, Jordanu, Iraku, Palestini, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Jemenu, Maroku, Alžiru, Sudanu, Somaliji, Tunisu, Libiji, Mauritaniji, Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Indoneziji.

Vrijeme će pokazati koja je zemlja sljedeća na redu, jer sve navedeno govori da je to organizacija kojoj je imperativ dokopati se vlasti i nametnuti politički islam kao model upravljanja, a koji se, tamo gdje je Muslimansko bratstvo uspjelo preuzeti državne institucije i poluge vlasti, pokazao kao krajnje destruktivan.