beslan
© Anton Podgaiko / Tass
Prije petnaest godina, 3. rujna 2004. godine, u Beslanu se dogodila tragedija o kojoj ne samo da mnogi u Europi ne znaju pravu istinu, već je slično i u Rusiji. Kao odgovor na prilog o sjećanju na ovu tragediju, jedan od čitatelja u Hrvatskoj je rekao da dobar dio krivnje snose i ruske vlasti, koje su po školi punoj taoca, među kojima je bio veliki broj djece, vatru otvarale iz minobacača i drugog teškog oružja. Ovo je, blago rečeno, obična glupost u koju vjeruju oni koji "istinu" o događajima iz bliže i starije povijesti saznaju iz zapadnih medija, koji su čak i tragedija u Beslanu iskoristili za politički obračun s vlastima u Kremlju.

Dvodnevni sukob s teroristima koji su zauzeli gradsku školu s 1128 taoca završilo je smrću 334 osobe, uključujući 318 talaca, od kojih 186 djece i 10 zaposlenika centra za posebne namjene FSB-a, 15 policajaca, dva djelatnika Ministarstva za izvanredne situacije i stanovnika Beslana koji je pomogao spašavati taoce.

Za one koji se sjećaju tih događaja, 3. rujna je bio "dan tišine", jer postoje događaji od kojih čovjek naprosto zanijemi. Kako se nije govorilo tada, sada postoji još manje riječi za opisivanje tog iskustva.

U 15 godina je odrasla cijela jedna generacija koja nije osobno doživjela ova tri dana i zato nije emocionalno uključena u događaje u Beslanu. Internet općenito, a posebno današnje društvene mreže, neočekivano su bili puni uspomena i viceva. To je bila glavna tema dana u Rusiji i diljem svijeta. Za one koji pamte događaje od prije 15 godina, sve to uzrokuje mučninu, ali takva je svijest masa.

Ista masovna svijest, samo među onima koji su bili uključeni u događaje, ispunjena je mitovima, teorijama zavjere ili jednostavno izravnim krivotvorinama. Postoji organizirana skupina "istražitelja" koji izmišljaju ove teorije. Smisao svih tih teorija, publikacija i filmova je za događaje okriviti ruske vlasti. Izneseni argumenti se dugo nisu mijenjali, mijenja se samo njihovo korištenje u propagandne svrhe.

Ti su argumenti sljedeći: Moskva od samog početka nije prihvatila zahtjeve terorista i učinila je sve što je bilo moguće kako bi spriječila Aslana Maskadov da stupi u pregovore. Tijekom spontanog napada na školu korišteno je neselektivno oružje, što je dovelo do velikog broja žrtava. Tu su i mitovi da je bilo dvostruko više terorista od pripadnika snaga sigurnosti, pa čak i tvrdnji da su polovica napadača bili agenti FSB-a.


Neki od tih mitova su jednostavno neutemeljeni i ostaju ukorijenjeni javnom mišljenju samo zahvaljujući uvriježenom vjerovanju teologiji zavjere, a neki su "pojačani" krivotvorenjem činjenica.

Na primjer, postoji poznato izvješće na 700 stranica tadašnjeg potpredsjednika Dume Jurija Savelijeva, bivšeg rektora Baltičkog državnog tehničkog sveučilišta. 2004. godine je on bio član Toršinove komisije, čije aktivnosti mnoge nisu zadovoljile. No, ispostavilo se da je profesor Savelijev imao neobično odvojeno mišljenje, koje se već 15 godina koristi za diskreditaciju svega i svakoga.

Vrijedno je uzeti u obzir da je profesor Savelijev specijalist za požare, a ne za eksplozije. Radeći cijeli život u vojnoj industriji i znanosti, pokazao je nevjerojatnu nesposobnost u praktičnim pitanjima pješačke borbe.

Njegov glavni stav je da su iz nekog razloga komandosi prvi u školi počeli koristiti vatreno oružje, što je izazvalo veliku eksploziju glavne improvizirane eksplozivne naprave, urušavanje krova, požar i žrtve. Ali treba nekako i opravdati ovu verziju.

U početku je Saveijev tvrdio da je na krov škole ispaljena termobarička granata TBG-7V iz helikoptera Mi-24. Mnogi su se iznenadili i doveli u pitanje kompetencije profesora. Termobaričke granata ispaljuju se iz bacača granata RPG-7, a mlaz ispušnih plinova duljine 20 metara gori iza strijelca. Nije da takvu vrstu oružja ne možete koristiti s helikoptera, ali ga je nemoguće koristiti iz bilo kojeg zatvorenog prostora, jer je to ravno samoubojstvu. Osim toga, na cijevi bacača velikim bijelim slovima piše: "Ne upotrebljavati u zatvorenom prostoru".

Rekao je da su mogli pucati s potkrovlja peterokatnice broj 37, na školskom putu. Ali Savelijev je istaknuo da je nemoguće da bi terorist kontrolirao bombe s ove pozicije. Ljudi su se opet iznenadili, budući da bi specijalist za požare morao znati da eksplozija termobaričke granate u zatvorenoj potkrovnoj prostoriji stvara pritisak prema gore, stoga bi krov morao biti potpuno uništen. Ali južni nagib krova uopće nije oštećen. Tada je profesor Savelijev trebao zašutjeti i povući se, ali je već postao u "ikona" za malu ali ujedinjenu skupinu ljudi koji već 15 godina za Beslansku tragediju koriste za vlastiti probitak i da se nametnu kao "moralne vertikale".

O izvješću na 700 stranica pojavila su se i druga pitanja. Na primjer, stoji da je bilo dvostruko više militanata, uključujući i poginule. Ali brzo se saznalo da je prilikom izračuna Savelijev uzeo u obzir iskaze samo tri svjedoka koji su govorili o četiri bombaša samoubojice, a iskazi još 72 svjedoka, koji su govorili o samo dva bombaša samoubojice, jednostavno su zanemareni. Odbačeni jer se nisu uklapali u njegovu verziju.

Usput, cijevi ručnih bacača su pronađene u potkrovlju kuće br. 37 pod sumnjivim okolnostima i nakon prilično dugog vremena. Odakle su tamo došli i kada, to nitko ne zna, iako je to zanimljivo, jer je krivotvorenje dokaza ozbiljan zločin.

Kako bi se uklonila sva pitanja, proveden je istražni eksperiment uz sudjelovanje predstavnika žrtava. Pokazao je da vatre iz bacača granata RPG-7 nije bilo. Međutim, takozvane "majke Beslana" u to nisu bile uvjerene. U doslovnom smislu te riječi odbile su vjerovati svojim očima, toliko da su, osim Nurpaše Kulajeva, htjele pronaći druge krivice. No, ako zbog žalosti u njihovim procjenama nisu bile objektivne, teško ih je kriviti za bilo što.

Izvan Beslana je trajala bjesomučna potraga za teorijama zavjere koja je optuživala sve osim samih terorista. To se pretvorilo u svojevrsnu profesiju. Na javno mnijenje se bez ikakvih dokaza vršio i još se uvijek vrši monstruozni propagandni pritisak. Ljudima se nameću fantastične verzije događaja i mnogi imaju tendenciju vjerovati u bilo kakve gluposti, iako nisu svjesni da to čine po svim zakonima akumuliranog psihološkog stresa.

Primjerice, u jednom se trenutku pokušalo šokirati čitateljstvo činjenicom da je FSB "želio sakriti dokaze". A jedna od novinarki koja se specijalizirala za opisivanje događaja u Beslanu ponašala se taktički vrlo jednostavno. Kategorički je odbacila sve podatke, svjedočanstva ili stručna mišljenja koja se ne uklapaju u sliku koja je njoj trebala. Sve što se dogodilo, prema ovoj novinarki, činilo se poput planiranog pokolja s političkim ciljevima. Ostale verzije i naznake, osim te jedine i jedine, jednostavno su odbačene.

Tako je otpušten i dopisnik njemačkog časopisa Spiegel, koji je stajao tik do zloglasnog tenka i svjedočio da se prva eksplozija dogodila unutar zgrade, među teroristima.

Ali u tom je trenutku propagandna mašinerija na svakom uglu govorila da je "vojska prva pucala na školu iz tenkova i helikoptera", iako čak ni BTR-80 nije ispali nijedan hitac. Ispaljeno je samo nekoliko hitaca iz strojnice PKT 7,62 mm i to duž četvrtog kata škole, gdje je jedan od militanata postavio mitraljez i pucao u leđa taocima. Uzrok požara u dvorani za tjelesni odgoj, koji je najvjerojatnije izbio oko 14.00, bili su pucnji iz bacača granata koje su koristili militanti u borbi protiv ruskih specijalnih postrojbi.


Još uvijek postoje ljudi koji vjeruju da je nekoliko militanata, obično se tvrdi trojica, zarobljeno i odvedeno u podrum zgrade FSB-a u Sjevernoj Osetiji, a nakon toga su navodno nestali. Na temelju toga se zaključuje da su oni bili "agenti FSB-a".

Zapravo su to bila dva stanara Vladikavkaza, pravoslavni kršćani koji su u Beslan došli kako bi se molili za taoce. Odvedeni u policijsku postaju, a ne u FSB. Oni nisu lokalni stanovnici i nitko ih nije poznavao po viđenju i zato su ih uhvatili i počeli tući. Policajci su ih oteli iz gomile, doveli u policijsku postaju i nakon što im je utvrđen identitet, pustili su ih na slobodu.

Verzija "velikog broja militanata" je također široko korištena, uključujući među svjedočenjima talaca. Netko je prijavio čovjeka s ožiljkom preko cijelog lica, ali takvog nije bilo među leševima. Jedna je djevojka rekla da je vidjela bombaša samoubojicu slavenskog izgleda, ali ni takve osobe nije bilo među tijelima. Takvi se dokazi, naravno, moraju istražiti, ali se u pravilu smatraju "smećem". Ljudi u takvom stresu vide svašta i više se ne sjećaju stvarnosti, već klišeja.

Brzo je odbačena i legenda "akcijskog filma s crncima". Naime, već u prvim minutama napada na školu 1. rujna je patrola policajca s desne obale potrčala u školu i uspjela je ustrijeliti jednog od terorista iz svog "Makarova", a njegov leš je ostao ležati u dvorištu. Od vrućine se brzo raspadao i postao crn, ali se priča o "crncu" brzo širila u narodu.

Osobito su iznenađujuće verzije koje veličaju ulogu takozvanih neovisnih pregovarača koji su pokušali kontaktirati Aslana Mashadova.

Priča se da je novinarka Ana Politkovskaja trebala dovesti Mashadova da oslobodi taoce, ali su je pokušali otrovati u avionu Moskva-Rostov, dio je ovakvih legendi. 3. rujna ujutro, drugi miljenik liberalne javnosti, Ahmed Zakajev, nazvao je putem satelitskog telefona izvjesnog Bilala iz Londona. Razgovor su presrele ruske obavještajne službe, a Bilal je zatražio da ga ni u kojem slučaju ne povezuju s "ocem", što je bio nadimak Mashadova, jer "ne bi trebao razgovarati ni s jednim ni drugim".

Aslan Mashadov nakon toga nije dugo živio, ali nikada nije govorio ni o teoretskoj mogućnosti njegovog dolaska u Beslan ili da ga je netko kontaktirao u vezi s pregovorima.

I čini se da je pokretač cijele ove priče o "pregovorima s Mashadovom" bio Ahmed Zakajev, koji je manipulirao sa svojim simpatizerima iz liberalne štampe iz Londona.

Treba naglasiti da je Politkovskaja bila prva koja je nazvala Zakajeva i da nitko nije odobrio takve razgovore.

No ono što je doista zanimljivo jest činjenica da militanti imaju veze s vanjskim svijetom i inozemstvom. I ne radi se samo o uključenoj školskoj televiziji, već nazočnosti u gomili oko škole najmanje dvojice pomagača zločina.

Sakrili su se, jer se ukupni službeni broj članova bande bio 34 čovjeka, ali je bio 31 leš i jedan je terorist odveden živ.

Dodatni interes budi takozvani Abu Faruh, što je očito nadimak, a ne ime i prezime, osobe rodom iz grada Džede, Saudijska Arabija. Telefonom je razgovarao s veleposlanstvom jedne od arapskih zemalja u Moskvi, a nazvao je i rodbinu u Saudijskoj Arabiji, kojima je rekao zbogom i da namjerava "postati mučenik". Nitko nikada nije ozbiljno pokrenuo ili istražio ovu temu.

Postoji još jedna neobična priča, a to je neobično ponašanje prve "šehidkinje", Marjam Taburove, 1977. godište, rodom iz Mairtupa, Čečenija. Iz nepoznatog razloga ona je eksplodirala u jednom od hodnika u prizemlju u prvim satima nakon što je škola zauzeta, ubivši nekoliko talaca, a možda i ozlijedivši jednog od militanata. Sada je nemoguće utvrditi je li to bila nesreća, eksplozija zbog greške na improviziranoj napravi ili ubojstvo.

Proći će puno vremena prije nego što se svi ovi događaji u potpunosti rekonstruiraju. Sada kao da postoje dvije paralelne stvarnosti.

U jednoj su događaji u Beslanu uglavnom falsificirani i koriste se u ideološkoj borbi protiv Moskve, a u drugoj još uvijek postoji prilika za mirno rasvjetljavanje mnogih kontroverznih pitanja, uključujući okolnosti pripreme terorističkog napada na teritoriju Ingušetije, čudno i ne uvijek razumno ponašanje tadašnjih vlasti Sjeverne Osetije, kao i umiješanost predstavnika stranih država u ono što se događalo.

Ove dvije stvarnosti se nikada neće podudarati, jer imaju suprotne vektore. I svake godine, tjedan dana prije 1. rujna, mnogi u Rusiji bi najradije isključili internet, samo kako ne bi bilo preplavljeni falsifikatima i provokacijama.

Tragedija u Beslanu je samo jedan od događaja čija se pogrešna interpretacija i namjerno falsificiranje koriste kao oružje u sučeljavanju zapadnih sila i Rusije.

Slično je i s Kinom i događajima na Trgu Tienanmen. Iako smo nedavno pisali o krvavim orgijama prosvjednika, koje su trajale nekoliko dana prije intervencije kineske vojske, mit o "čovjeku pred tenkom koji se protiv tiranskog režima bori za slobodu i demokraciju" i danas prevladava u umovima većine zapadnjaka. Iako je raskrinkavanje ovih mitova borba s vjetrenjačama, ne raditi taj posao znači svrstati se na stranu zapadne propagande kojoj ništa nije sveto, ni životi Kineza na Tienanmenu, kada su prije ginuli vojnici koji su po naredbi vlasti dodana intervencije bez oružja morali osiguravati trg, kao ni životi djece u beslanu, jedne od najvećih tragedija ruskog naroda od Drugog svjetskog rata.