tibet
© bbc.com
Mnogima nije jasno da se cijela povijest koja je na Zapadu pisana tijekom Hladnog rata mora revidirati, preispitati i iznova ispisati, jer obiluje lažima i poluistinama. Ogledan primjer je Kina, čija je moderna povijest toliko iskrivljena da razne tvrdnje, čvrsto ukorijenjene u kolektivnoj svijesti prosječnih zapadnjaka, nemaju opravdanja. Iako živimo u doba svima dostupnih informacija, čak i ako se mnoge sustavno uklanjaju s tražilica kao što je Google ili s društvenih mreža poput Facebooka ili Twittera, neoprostivo je ulaziti u polemike tvrdnjama koje su proizvod zapadnih medija koji su se kao alat koristili u vrijeme ideološkog rata protiv Kine ili bivšeg Sovjetskog Saveza.

Tako, na primjer, kada govorimo o gušenju pobune na Tinenamenu za mnoge povijest počinje i završava 4. lipnja 1989. godine, iako su prosvjedi počeli 15. travnja iste godine, a 3. lipnja, kada je vojka pokušala ući na trg i razbiti prosvjede, nasilne skupine su provele napad na kolonu oklopnih vozila, pri čemu je uništeno i zapaljeno 15 tenkova i oklopnih transportera, od kojih nekoliko s posadom unutra.

Ujutro, 3. lipnja, nenaoružane jedinice kineske vojske su po naredbi partijskog vrha pokušale su ući na trg, ali su odbijene. 3. lipnja kasno uvečer vojska je s tenkovima ušla u Peking, ali je naišla na oružani otpor i ušla u otvorene sukobe s prosvjednicima, posebno žestoke na južnom i zapadnom prilazu Tienanmenu. Demonstranti su na tenkove bacali kamenje i Molotovljeve koktele. Nakon što su tenkovi pucali kroz barikade autobusa, kamiona i traktora, drugi demonstranti su koristili su čelične šine koje su kroz odbojnike uspjeli uglaviti u kotače. Kada su vojna vozila na ovaj način imobilizirana, prosvjednici su se penjali na oklop i prekrili dovode za zrak motorima, a onda bi ih uništavali pokrivačima natopljenim benzinom. Napuštena oprema ometala je daljnji napredak kolone, koja se 3. lipnja povukla. Singapurski premijer Lee Kuan Yew ovo opisao je u svojoj knjizi Povijest Singapura. Tek dan poslije vlasti u Pekingu donose odluku o razbijanju demonstracija i zapovijed da to izvrši daju vojsci.

Različiti izvori govore o različitom broju žrtava. Prema podacima Pekinga, "službeni broj žrtava" je 241 osoba ubijena, uključujući 36 studenata, 10 vojnika i 13 predstavnika drugih sigurnosnih snaga, a oko 7000 ljudi je ranjeno. Novinar The New York Timesa Nicholas Kristof, pozivajući se na diplomatski izvor navodi od 300 do 1000 civilnih žrtava, dok žrtve među vojskom i sigurnosnim, snagama, iako njihove fotografije i snimke i danas možete pronaći na internetu, uopće ne spominje. Amnesty International navodi 1000 žrtava, dok su u nekoliko dana NATO obavještajne službe iznijele brojku od 7000 mrtvih, 6000 civila, ali 1000 vojnika, čime priznaju da je bilo teških sukoba između prosvjednika i vojske.

Međutim, Tineanmen ovdje nije tema priče, jer smo o tome već opširno pisali i priložili neke od dostupnih fotografija i snimaka na internetu, iako ih You Tube, Google, Facebook i Twitter redovito uklanjaju sa svojih platformi.

Koliko dugo će analiza "Tienanmen - 30 godina jedne najvećih američkih laži o "demokratskom ustanku" biti dostupna na ovom portalu, ne znamo, ali je još uvijek možete pročitati otvorivši poveznicu na kraju ovog članka. Zašto ovo pišem? Naime, primijetio sam da je Facebook među bilješkama na osobnom profilu, iako su vidljive samo meni, uklonio priču o Tibetu u kojoj je kao izvor korišten opširni članak kojeg je 2012. objavio njemački list Süddeutsche Zeitung.

Tražeći izvorni članak na njemačkom, koji bi trebao biti dostupan, primijetio sam da i on nedostaje, ali je srećom spašen, jer je kopiran i objavljen na nekim internetskim stranicama, iako potpuno bezopasnim, jer je riječ o nepoznatim blogovima s jedva tisuću do dvije čitatelja mjesečno. Slažem se da tražiti dodatne izvore podataka o nekim povijesnim događajima traži truda i vremena, ali je neshvatljiv stav: "Ne znam i ne želim znati", kojim se kao sveta i neupitna istina prihvaćaju propagandne verzije iz vremena Hladnog rata, koje, budimo iskreni, imaju vrlo malo veze s istinom.


tibet
Sada se posvetimo Tibetu i autocenzuri njemačkog lista, koji je sa svojih internetskih stranica skinuo "sporni" članak objavljen 2012. godine. Tibetanska kriza zaslužuje da je se prisjetimo kao događaja koji je najviše obilježio kolektivni imaginarij "nas zapadnjaka" u proteklih nekoliko desetljeća.

Tibet je stoljećima postojao kao samostalna kraljevina, ali u osamnaestom stoljeću dolazi pod utjecaj Kine. Kinesko "pokroviteljstvo" nad Tibetom trajalo je do 1904. godine, kada je Velika Britanija, bojeći se ruskog utjecaja u regiji, iz Britanske Indije izvela invaziju Tibeta. Sporazumom Velike Britanije, Rusije i Kine iz 1907. godine Tibet je privremeno vraćen pod kineski suverenitet, da bi nakon rušenja kineske dinastije Qing regija Tibet 1911. godine proglasila nezavisnost. Status i granice Tibeta trebali su biti utvrđeni na konferenciju u indijskom gradu Simli 1913. godine u nazočnosti predstavnika Tibeta i Kine, te tadašnje Britanske Indije, no Kina nikad nije prihvatila sklopljeni sporazum.

Nacionalistička Kina je u razdoblju između dva svjetska rata godinama prijetila Tibetu, ali je ipak poštovala sporazum iz Simle. Međutim, nakon pobjede komunista u kineskom građanskom ratu stvari su se izmijenile. Nekoliko tjedana po uspostavi nove kineske vlade, u siječnju 1950. godine, službeni Peking je pozvao na oslobađanje svih kineskih teritorija u koje je uključen i Tibet. Kineska Crvena armija krenula je na 1200 kilometara dug marš do tibetanske granice, na koju je, uz nedostatak kvalitetnih cestovnih komunikacija u kineskoj unutrašnjosti, ipak stiže iste godine.

Suočena s neizbježnim porazom, tibetanska je vlada u travnju 1951. poslala izaslanstvo na pregovore u Peking, no bez ovlasti da sklope sporazum. Tibetansko je izaslanstvo u Pekingu 23. svibnja 1951. godine, prema zapadnim izvorima bez konzultacija s tibetanskom vladom u egzilu, prihvatilo kineski prijedlog u obliku Sporazuma sedamnaest točaka. Sporazum je ostavio Tibetu nadzor nad unutarnjim poslovima, dok su obrana i vanjska politika preneseni u Peking.

Prije toga, 1951. godine je kineska vojska umarširala u Lhasu, a potom je slijedilo zauzimanje svih većih gradova i de facto pripojenje Tibeta NR Kini. Iako je Kina uložila ogromna sredstva u infrastrukturu, gospodarski razvoj Tibeta i podigla standard života, te dala Tibetu status autonomije, od početaka traje otpor Tibetanaca vlastima u Pekingu.

Propagandni mediji u Europi i na Zapadu općenito desetljećima nas obasipaju vijestima o "borbi za slobodu redovnika", samospaljivanjima u znak prosvjeda protiv "represije kineskih vlasti", porukama mira koje nam s televizijskih ekrana upućuje Dalaj Lama i iskustvima zapadnih hodočasnika koji su posjetili tu magičnu zemlju koja "stenje pod kineskom okupacijom". Razlog medijske pompe je posebna strateška važnost Tibeta i iz tog razloga ni u jednom trenutku ne smije doći do pada interesa javnosti.

Rijetki su oni koji mogu ostati ravnodušni na scene koje nam stižu putem malih ekrana i koji se mogu suzdržati od empatiju prema tibetanskom narodu.

No, postoji vječno "ali". Süddeutsche Zeitung je 2012. objavio članak, potkrijepljen obiljem materijala, svjedočanstvima samog Dalaj Lame, te ljudi koji su osobno sudjelovali i organizaciji pobune, a reportaža je šokirala dobar dio publike. Možda je zbog toga nestao s interneta, iako je vjerojatnije da je netko savjetovao da je bolje da se taj materijal ukloni.

XIV Dalaj Lama, Tenzin Gyatso, koji izgleda kao da je napravljen da se svidi publici i ima sve odlike tržišnog proizvoda, moleći za mir sklopljenih ruku u svakom kutku zemaljske kugle, pred tisuće i tisuće ljudi, uvijek pod budnim okom televizijskih kamera, priznao je kako je uz pomoć CIA-e pokrenuo rat kako bi se Tibet istrgnuo iz kineskog zagrljaja i time je raskrinkao mit koji traje više od 50 godina - mit o nenasilju. Dalaj Lama je dugi niz godina "surađivao" s američkim obavještajnim službama, te u potpunoj tajnosti naoružavao i slao redovnike u sigurnu smrt, dobivši čak i Nobelovu nagradu za mir.

DALAJ LAMA 1959. PROGLAŠAVA OPĆU NENASILNU POBUNU S 85 000 NAORUŽANIH BORACA

Süddeutsche Zeitung je prvi dio reportaže naslovio "Heiliger Schein", ili Prividna svetost, aludirajući na činjenicu da nas upravo ona može često prevariti. Govoreći o ulozi Sjedinjenih Država u ovoj nevjerojatnoj priči je osoba koja je dobro upućena u cijeli događaj, John Kenneth Knaus, bivši agent CIA-e, koji se susreo s Dalaj Lamom 1964. u njegovom domu u egzilu u Dharamsali u Indiji.

"Za njega, ja sam bio karika koja ga je povezala s nasiljem, koje kao budista nikako nije mogao odobriti", objasnio je Knaus, koji je u međuvremenu dao intervju i američkoj režiserki Lisi Cathey za njen film "CIA in Tibet", koji je trebao izaći tijekom 2012. godine. Süddeutsche piše kako će film dokumentirati "jedan rat ekstremno krvav i nasilan, te već duže vremena zaboravljen, vođen od strane Tibeta od 1955. do početka '70-ih godina i u Nepalu početkom 1959."

VIDEO: CIA in Tibet (trailer)


U filmu Lisa Cathey izjavljuje kako je i njezin otac bio jedan od vojnih instruktora u obuci tibetanskih gerilaca u vojnom kampu smještenom u Rocky Mountains u Coloradu, zoni na 3000 metara nadmorske visine i pokrivenoj snijegom, jako sličnoj Himalajskoj visoravni.

Njemački list tada piše kako je CIA "uvježbavala tibetanske pobunjenike, opskrbljivala ih tonama oružja za borbu protiv zajedničkog neprijatelja, komunističke Kine, slala godišnje 180 tisuća dolara financijske pomoći osobno Dalaj Lami".

Potom, podastirući nepobitne dokaze, navodi "kako su dva starija brata Dalaj Lame ubrzo uspostavila i ojačala kontakt s CIA-om, koja je postala glavni sponzor pobune u Tibetu".

Članak sa svojim šokantnim otkrićima je potkrijepljen jednom posebno zanimljivom fotografijom, snimljenom 1972. koji prikazuje Dalaj Lamu u džipu kako prolazi ispred postrojenih jedinica tibetanske vojske u Chakrali u Punjabu.

Dalaj Lama vrši smotru vojske „nenasilnih redovnika“ Tibeta

Dalaj Lama vrši smotru vojske „nenasilnih redovnika“ Tibeta
U jednom memorandumu CIA-e iz 1968. stoji da je "program za Tibet utemeljen na obvezama koje je američka vlada potpisala s Dalaj Lamom od 1951. do 1956." Godina u kojoj je CIA pokrenula operaciju "ST Circus", kodno ime za "Cirkus Tibet". Cilj je bio "održavati u životu politički concept autonomije Tibeta" nakon okupacije od strane Kine 1950. godine, te stvoriti "potencijal otpora protiv moguće političke evolucije komunističke Kine".

Od tog momenta, CIA je s jednim bratom Dalaj Lame, koji je služio kao prevodilac, podučava pobunjenike u pucanju iz pješačkog naoružanja, kako ubijati, minirati i proizvoditi bombe. Potom je bombarder B-17 bez oznaka, kojim je upravljao poljski pilot i češki tehničar, padobranima spustio prve pobunjenike na Tibet. Svi su o vratu nosili medaljon s likom Dalaj Lame, ali je privjesak sadržavao kapsulu cijankalija s kojim su si trebali oduzeti život u slučaju da budu zarobljeni od strane kineskih vlasti.

Praćen pobunjenicima uvježbanih od strane CIA-e, Dalaj Lama u proljeće 1959. bježi preko planinskih lanaca u Indiju, gdje je zatražio azil i gdje je proglasio "opću nenasilnu pobunu". Tijekom bijega njegova pratnja je bila u stalnom kontaktu radio vezom s agentima CIA-e.

U južnom Tibetu je bilo aktivno 85 000 boraca pod imenom Chushi Grangdrug, a djelovali u manjim postrojbama kako bi se mogli suprotstaviti nadmoćnoj kineskoj armiji, čitavo vrijeme tijesno surađujući s američkim obavještajcima.

U dokumentu u posjedu BBC-a jedan bivši tibetanski borac objašnjava halucinantne detalje o svojoj nerazumljivoj okrutnosti.

"Ubijali smo što je više moguće. Kada bismo ubijali životinju, morali smo izmoliti molitvu, no kad bi ubijali Kineze, niti jedna molitva nije prešla preko naših usana", rekao je redovnik.

U tajnom memorandumu CIA-e stoji da "tibetansko vodstvo tu postrojbu smatra vojnim krilom vlade u egzilu". Vojne aktivnosti pobunjenika su se okončale '70-ih godina, nakon tajne posjete Pekingu tadašnjeg američkog državnog tajnika Henrya Kissingera, dok je Dalaj Lama i dalje ostao financijski i politički potpuno ovisan o State Departmentu. Po završetku vojne avanture, tibetanski religijski vođa se mogao u potpunosti posvetiti da po svijetu širi svoju poruku mira.

PROTURJEČJA U ZALAGANJU ZA MIR

dalaj lama
Kada je riječ o Dalaj Lami i njegovim aktivnostima nakon oružane pobune, nailazimo na nerazumljiva proturječja. Duhovni vođa, koji širi poruke mira i ljubavi, zauzima čudan stav kada je u pitanju nuklearni program Indije, stav dosljedan zapadnih političara koji pragmatično postupaju po zakonitostima realpolitike. Podsjetimo, Eisenhower je Nehruovoj Indiji odobrio razvoj nuklearnog programa između ostalog i pod uvjetom da u Dharamsali "ugoste" Dalaj Lamu i njegovu svitu u egzilu.

Kao dokaz prijateljstva, Sjedinjene Države i danas Dalaj Lamu i njegove sljedbenike financiraju preko Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), čime Tibet pretvaraju u vječnog političkog gubitnika. Dalaj Lama je u jednom navratu izjavio kako je uplitanje SAD-a u kinesko-tibetanski sukob dovelo do situacije "da je to prijateljstvo praktično nemoguće raskinuti".

Još jedna mrlja u životu duhovnog vođe je to što nije rehabilitirao kult Dorje Shugden, koji se smatra heretičkim još od vremena petog Dalaj Lame, što je u suprotnosti s njegovim zalaganjem za dijalog među religijama. Na konferenciji u Zürichu je izjavio kako se "to apsolutno u suprotnosti s učenjem "lamaista", čime je indirektno podržao proganjanja i represiju nad pripadnicima kulta Dorje Shugden, a koju provode "žute beretke", odnosno sljedbenici njegovog učenja.

TIBET KAO "MOST" IZMEĐU INDIJE I KINE

Glavni razlog zbog kojega je stvoren mit o liku i djelu Dalaj Lame je strateški interes NATO pakta u toj dalekoistočnoj regiji, koja uglavnom živi od turizma i uzgoja jakova, te poljoprivrede. Iako ne posjeduje nikakve resurse, Tibet ima povijesnu ulogu kao "most" između indijskog potkontinenta i kineskog teritorija, što je razlog zašto je Tibet toliko važan za oba naroda. Peking je to shvatio još od samog početka i odlučio je Tibet pripojiti svom teritoriju, usprkos britanskom protivljenju koji je od Tibeta htio napraviti "tampon državu" između dvije azijske velesile. Srećom, Londonu to nije pošlo za rukom, jer u suprotnom slučaju danas imali "drugi Kašmir" i potencijalno žarište za izbijanje nuklearnog sukoba.

Kinezi su osporili takozvanu "Liniju McMahon", ugovor iz 1914. koji je Tibetu jamčio neovisnost kako bi Britanci lakše branili svoje kolonijalne posjede u Indiji. Kinezi tvrde kako je Tibet u svojoj povijesti uvijek bio dio Kine. Spor oko Tibeta s kolonijalnim vlastima u Indiji i kineski stav oko Kašmira desetljećima će opterećivati odnose između Pekinga i New Delhija.
Linija McMahon
No usprkos svemu, u posljednje vrijeme se Kina i Indija sve bolje sporazumijevaju, osim 1998. kada je Indija vršila nuklearne pokuse. Prilikom posjete Indiji 2010. je kineski premijer Wen Jiabao izjavio "kako je zbog poboljšanja trgovinske suradnje nužno ostaviti po strani teritorijalne sporove".

"U tijeku su velike političke i gospodarske promjene na globalnoj razini. Važno je da se naše zemlje podržavaju u surađuju jedna s drugom. U nova, moderna vremena moramo ući zajedno", izjavio je bivši kineski premijer Wen Jiabao.

Jedan od najvećih kineskih projekata je željeznica Qingzang, koja će još više učvrstiti dobre odnose između Kine i Indije, budući da su u tijeku pregovori za izgradnju južnog odvojka, koji bi išao preko Nepala do Indije. Za sada ova željeznica povezuje Lhasu sa središnjom Kinom i nacionalnom željezničkom mrežom.

Mao Ce Tung je sanjao o ovoj željeznici, nazvavši je "Nebeski vlak". Ona povezuje Tibet s ostatkom Kine, a dovršena je 2006. Kinezi su uložili svo znanje i tehnologiju kako bi izgradili prugu i vagone koji mogu izdržati uvjete na ekstremnim visinama. Povezivanje Lhase s Pekingom omogućava obostranu robnu razmjenu, a istovremeno s prugom otvorena je i luka u gradu Nathu La, koja je godinama bila zatvorena zbog sukoba s Indijom.

"Nebeski vlak" i luka Nathu La su temelj za dogradnju južnog kraka željeznice koja bi trebala izbiti na Indijski ocean, a mnogi to vide kao glavni, ako ne i jedini razlog zašto Sjedinjene Države toliko žarko žele "slobodni Tibet", jer je "sloboda Tibetanaca" važan alat u unošenju razdora između dviju azijskih supersila.

Težnjama Tibetanaca treba pristupiti bez predrasuda. Nužno je međutim konstatirati kako je nemoguće na tako naivan i od strane Sjedinjenih Država instrumentaliziran način ostvariti svoje težnje. Iza toliko navikane tibetanske neovisnosti se jasno prepoznaje težnja za svjetskom dominacijom, ne više velike Britanije, kao prije sto godina, već ona Sjedinjenih Država.

Necenzurirana kopija uklonjenog članka "Heiliger Schein" lista Süddeutsche Zeitung objavljenog 08. 06. 2012. godine:Lama Truth